Ustupljena fotografija
Oprostićeš mi ti tačno, čitaoče, jer sam se i sam našao u poganom vaktu i na poganom mjestu, kao sudionik drugorazredne uloge u ovoj priči, u ulozi čovjeka kome je Huso Omerika, kao i mnogim drugim, pomogao da izađu iz ratnog ponora i nakon svega ponovo, nekoliko decenija kasnije, razumije šta je to dobar čovjek u ratnom vihoru i zlom vremenu. I danas kad se svako zdravorazuman ježi nad onim što je rat donio i odnio, ali isto tako i za trajne posljedice, pa i u vrijeme ovogodišnjih karnevalskih dana, kad reslovi iz devedesetih spaljuju knjige i književnike. Ivo Andrić za takve je puno prije naših ratova rekao: “Mala pamet, jeftina ironija, bezočno ogovaranje svega i svačega. Pod maskama se kreću slobodnije i govore i rade ono što se bez maske i kostima nikada ne bi usudili reći i učiniti” (Herceg-Novi, karnevalsko spaljivane književnika Nikolaidisa). Širom Bosne i Hercegovine tako je svakodnevno već više od tri decenije, a nije karneval, nego stvarnost. Mnogo je onih što zapišavaju teritorije i osvajaju ih macola demokratijom. Za njih bi se moglo reći – niti pameti, niti pročitane knjige, slijepi poslušnici nacionalističkih vođa, a udaraju i razbijaju ne znajući ni koga ni zašto. Pod maskama i u grupi hrabriji od generala, pojedinačno bezimeni, a u stvarnosti se plaše i sopstvene sjenke. Suđeno nam je da su ove “udarne grupe”, u Mostaru posebno, samo odraz stanja u društvu i odnosa koje nam je nametnula nacionalističko-politička vrhuška. A zar nije tako i od Urala do Gaze, od Sudana do Haitija, gdje najbogatiji uništavaju i države i teritorij, ljude i nejač naročito? Normalni se samo pitaju: pa dokle će trajati i ima li ovom ludilu kraja? U takvim uslovima, i iznutra i izvana, valja nam učiti od onih što dobrotom i dušom govore, od onih što im je drugi važan koliko i oni sami, od onih što čuvaju od tuđe moći i sopstvene nemoći, bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadali. Valjda ćemo ubuduće više pisati i govoriti o Husi Omeriki i dobrim ljudima, jer treba da se zna. A možda kad odobravamo i ravnodušni smo na vrijeme u kojem živimo, kad su pare jedino mjerilo vrijednosti i nismo zaslužili bolje od ovog što imamo!
Zajedno smo završili onu četverogodišnju školu na Zijemljima. Razrednik nam bio Ramiz Bijedić, što i danas daje podršku, meni što otvaram mnoga društvena pitanja, a Husi kad kao mašinski inženjer ne otklanja samo kvarove već se i inovacijama predstavlja. Igrao je Huso fudbal sa svojim drugarima na onoj ozelenjeloj zijemaljskoj ledini. Nikad i niko nije pitao ko je koje nacionalnosti, već ko bolje igra fudbal ili zabija golove. Bio je jedan od najboljih u ekipi u kojoj su većinu činili oni što su se drugačije zvali. Završio je mašinstvo, pa u bivšem “Autoremontu” zajedno sa Sejom Kresom i vrhunskim majstorima desetak godina prije rata napravili i prvi mostarski autobus. Htjeli su i uspjeli da od jednog autoservisa stvore modernu fabriku najsavremenijih autobusa. Zainatila se ekipa mladih inženjera pa odlučila – kad mogu ovi u “Sokolu” praviti avione, i mi ćemo napraviti autobus što će voziti rukometašice “Galeba”, olimpijku Jasnu Merdan ili fudbalere “Veleža”. I bi tako. Bilo je to neponovljivo vrijeme, vrijeme kad je Vesna Šunjić pravila svjetske modne kreacije, “Soko” – “Galebove” i “Jastrebove”, Osman Pirija “Hepok” i najbolja vina, u “Ruži” boravili predsjednici i ambasadori, a na Rujištu se planinarilo i spavalo u gotovo pa olimpijskom Planinarskom domu. Neki bi danas da sve to ponište, jer su od “Sokola” napravili sajam i magacine, a vinograde odavno prebacili u privatne ruke. U takvim okolnostima rat je i Husu, kao i sve one što su o gradnji, a ne rušenju razmišljali, sačekao potpuno nespremnog i silom obukao u uniformu koju je morao, a nije želio navući. Sve ratno vrijeme, dok nije završio u izbjeglištvu i Njemačkoj, obilazio je svog školskog kolegu, drugovjernika, svog prijatelja i istomišljenika. Donosio je Huso tad najvrednije pakovanje hrane, šteku cigareta, poneku čokoladicu i ljudski osmijeh. Davao je podršku za ostanak, ali i ukazivao na ludilo i potrebu da se život očuva i glava spasi. Obilazio prijatelje i poznanike, a kad je imao, i posljednju paru s njima dijelio.
Huso Omerika, ustupljena fotografija
Oj, živote!
Tog prokletog ljeta 1992. godine, dok je Huso činio dobrotvočinstvo i merhamet, gore su mu na Zijemljima, ispod vrleti Veleža i iznad 800 metara nadmorske, ubili majku Zejnu i oca Mehu. A negdje koji kilometer dalje, iz postiđene bukove šume, sve je to s jecajima i nesnošljivim bolom u grudima posmatrala njegova starija sestra Derviša. Prošlo je više od četiri decenije, a Huso nikad nije saznao gdje su mu i kako sestra Derviša i majka Zejna okončale. Oca Mehu tek 2018. godine pronašli su u haremu Balinovac u Mostaru (???). I danas se većina pravi da ništa ne zna. I onda kad su ih poubijali. I sada kad se ne sjećaju. I kad bi da neko drugi progovori. Zbilja, čovjek onaj obični, više se i ne pita za sudske procese i kazne takvoj zločinačkoj ološi, nego sam sa sobom prozbori: “Idioti Dostojevskog su početnici za one što su ubijanjem dokazivali svoju životinjsku pripadnost”. A možda zato, na onoj zelenoj zijemaljskoj livadi, gdje su svako veče igrala po tri-četiri fudbalska tima, danas nema ni ovaca da pasu. Prokletstvo, božija kazna ili… Zato Huso ponekad razmišlja: “Ima li me ili nema? Jesam li ili nisam? I uvijek nadjača ono ljudsko. I jesam i znam zašto.”
Prvi susret i zagrljaj
Naš najveći mostarski pjesnik Šantić, po rodu Srbin, volio je svoju susjedu Hrvaticu Anku, a opjevao prelijepu komšinku Muslimanku – Bošnjakinju Eminu. Napisao je, danas bi rekli, najbolju rodoljubivu pjesmu i deklaraciju o ljudskim pravima, o komšijama druge vjere što odlaze iz Hercegovine, pa zavapio: “Ostajte ovdje“. Poslušao Huso Aleksu pa se vratio iz Njemačke da obnovi “Autoremont” i pokaže kako se opet može zajedno. Te iste poratne godine odlučio i njegov drugar s početka priče da se vrati u Hercegovinu i Mostar. Prije Starog hoće da se sretne s Husom. Dugo sam sebe preispitivao kako li će Huso reagovati i prihvatiti ga. Duboko vjerovao da će, opet kao nekad, razumjeti jedan drugog i zagrliti se, uprkos svemu. Negdje u prikrajku razbucane duše i talogu onog što su rat i izbjeglištvo donijeli, sa strepnjom je isčekivao prvi susret s Husom i njegovu reakciju. Šta li će reći, kako će reagovati? Hoće li i njega strpati u isti koš s onim što su mu zlo nanijeli? Milion pitanja, a odgovor samo jedan. A Huso, isto onako kako su se družili u neuglednoj seoskoj školi, s raširenim osmjehom i sretan što vidi svog drugara, potrča mu u zagrljaj. Nisu pričali o ratu, već o odrasloj djeci, o obnovi Mostara i onom pooranom fudbalskom igrališu.
Prije nekoliko godina upoznao sam Stefana Ditriha, švajcarskog socijaldemokratu i humanistu, pa zajedno s Husom dijelili pomoć u Salakovcu najpotrebnijim. Od Salakovca do Blagaja, od kuće do kuće. Dijelili smo istovjetne pakete za 148 porodica. Sve na ruke i ništa na račun. Kaže mi Huso: “Ovi iz vlasti naučili nas da je jedino sigurno samo ono što je i lično uručeno”. I tako Huso u miru nastavlja ono što je započeo u ratu. Nije umirovljenik nego čovjek i humanista, koji i danas pomaže, ne po pozivu, nego srcem i ljudskom neposrednošću.
Huso Omerika, ustupljena fotografija
Ne mogu nam različitosti, od vjere do nacije, biti mana već vrlina. Istina, dosta smo se spajali pa razdvajali, ali smo puno više živjeli zajedno i prihvatali jedni druge. Učili druge kulture, poštovali tuđe vjerske praznike kao svoje, međusobno i ratovali, ali se puno više od toga i voljeli i spajali.
Jedan od ovovremenika što spaja, a ne razdvaja, jeste Huso Omerika, koji i danas, i pored svega, vjeruje u dobre ljude. Prašta i poručuje: “Čovjek je vazda dužan dobro činiti”.
