Prema nekim informacijama, kada je Vladimir Lenjin pokrenuo Oktobarsku revoluciju 1917 godine, on se lično nije nalazio na vojnoj krstarici “Aurori” sa koje je krenuo napad, nego je isplovio sa svojom malom grupom najodanijih sljedbenika crvene laži, te upao kod carske porodice Romanovih, hladnokrvno smaknuo sve osim jednog člana, (kasnije se ispostavilo da se radilo o najmlađoj kćerci cara, Anastaziji) te pokrao blago ruske monarhije, za koje se smatralo da je u to doba najveće na svijetu. Zatim Lenjin uspostavlja diktaturu proletarijata, te s tim ruska revolucija započinje svoju krvavu bajku.
Na sličan ideološko obmanjiv i kriminalan način, baš kao što je Vladimr Lenjin pod plaštom velikih prava za ruski narod smaknuo carsku porodicu Romanove, te opljačkao dragulje ruske dinastije, bosanskohercegovačke novoformirane tzv. „narodne stranke“ iz 90-tih godina, pod plaštom nacionalnih prava i ugroženih nacionalnih identiteta, uspijevaju u posljednje dvije decenije opljačkati sve unovčive državne resurse, bacivši privredu na koljena, te stvaraju novopečenu, ratom i kriminalom proizvedenu, generalno polu- ili neobrazovanu elitu. U novoj konstelaciji raspodjele moći, pedesetak porodica isplivava na površinu, koje od višemilijardnih ratnih i poslijeratnih donacija kao i kriminalnih privatizacija, pljačkom države akumuliraju stotine milione dolara, te uživaju luksuz kojeg bi se Saudijci postidili. Zatim stvaraju armiju administrativnih usko-rodbinskih uposlenika, glasača, dobro uhljebljenih podanika, koji se preko znoja naroda odmaraju po državnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim institucijama, te također stvaraju nekih 5 % poduzetnika koji se uspijevaju plasirati na tržištu, čiji poslovni uspijeh međutim više zasnovan na bliskim relacijama sa političkim elitama, nego na vlastitom mudrom poduzetničkom duhu i kompetencijama.
Ovaj dobro osmišljeni projekt iz Beograda, prihvaćen od Zagreba, te strujom pristalica izdajnika u vrhu SDA, HDZ i SDS, stvorio je najsiromašniju evropsku državicu, sa 85% siromašnih građana, sa najvećim stupnjem korupcije u Evropi, te životnim standardom na nivou Azerbejdžana.
Nigdje u BiH posljedice ovog projekta nisu toliko očigledne kao u gradu na Neretvi. Mostar, grad u kojem ima više sunca nego sreće, postao je grad slučaj u kojem SDA i HDZ u dogovoru dvadeset godina nastoje iz petnih žila ubijediti stanovništvo (svako svoje), da ne postoji mogućnost mirnog suživota Hrvata i Bošnjaka, koji čine većinsku populaciju u Mostaru. Uz ovaj tekst fotografirao sam brojne lokacije kako bi čitaocima i vizuelno mogao ilustrirati praktičnu primjenu ovog projekta, te rezultate odnosno plodove njegove realizacije.
Krenimo od centralne zone grada. Ovdje se nekada nalazio poznati prodajni centar HIT, brojni poznati mostarski kafići, osnovna škola, gimnazija kao i najveća mostarska raskrsnica, pa se ovaj dio nekada smatrao strogim centrom grada Mostara. Odrastao sam u neposrednoj blizini, u ulici Save Kovačevića, nastanjen u stambenoj zgradi na ćošku gdje se ova ulica križa sa poznatim Bulevarom, tako da mi je čvrsto utisnut u sjećanje taj “živi duh” ovog nekadašnjeg grada koji na žalost više ne postoji.
Danas, u 2011. godini, zona “živog duha” Mostara postala je simbolom ljudske mržnje, nevidljivi Berlinski zid u umovima omladine, te služi kao jedna od glavnih poluga održanja statusa quo nacional-komunista SDA i HDZ. Ova poluga je potrebna za realizaciju njihove političke platforme, koristeći etno-nacionalnu manipulaciju kao sredstvo za pobjedu na dolazećim izborima. Krojači mostarske sudbine ciljno drže centar nekadašnjeg Mostara kao ratnu zonu, srušen, izgoren, prljav, spaljen, da se uz ovu simboliku ne zaboravi na šta je spreman ljudski inat, odn. savršeno je oruđe za implementaciju njihove ujedinjene politike, koja se zasniva na principima nacizma i fašizma, tj. na mržnji i diskriminaciji drugog i drugačijeg! Nekoliko puta svake godine ovaj glavni gradski trg postaje bojno polje kupljenih mladih delikvenata, kako se slučajno ne bi zaboravilo da se mrzimo, te da se pažnja usmjeri prema toj mržnji, ukoliko su neki građani, ne dao Bog, počeli da razmišljaju o tome kako su gladni i nezaposleni.
Igrala se utakmica Hrvatska-Turska na S.P.-u 2008. godine. Ja sam lično navijao za Hrvatsku – Slaven Bilić ima sjajnu, talentovanu, mladu ekipu, punu Bosanaca, a i komšije su nam prve – kao da naši igraju. Za Tursku me s druge strane ne veže ama baš ništa. Ova je tekma bila idealna prilika da vladari Mostara pokažu da ovdje ne žive ljudi i građani, nego Turci i ustaše, te da je ideja mirnog suživota apsurdna koliko i mogućnost plasmana bosanskohercegovačke fudbalske reprezentacije na neko značajno takmičenje.
Naime, treba upitati Ziju Hadžiomerovića, predsjednika mostarskog SDA, da li “narod zna” ko je iz Sarajeva donio, te po istočnom dijelu Mostara podijelio oko 3000 turskih zastava i dresova par dana uoči utakmice?! Prema dobro pouzdanim informacijama koje su mi prenijeli podmladci mostarskih oligarha, “spasioci” bošnjačkog naroda, odn. njihovo mostarsko rukovodstvo je naručilo dresove i zastave Turske reprezentacije, te iste podijelilo Bošnjacima (Turcima) po gradu. Ti isti izvorni “protektori” muslimana u BiH su organizirali i financirali feštu i navijanje za majku Tursku. Paljenje zastave Hrvatske, pokušaji nereda, istanbulski ambijent je stvoren naravno preko šmekera na platnom spisku „zelene stranke“, kojih po staroj Titovoj udbaškoj formuli ima po jedan u skoro svakoj raji. Strahovita armada od 2000 policajaca, po narudžbi SDA i HDZ dovedena je kako bi stajala sa poluautomatskim oružjem na granici između istoka i zapada, te spriječila sukobe mostarskih Turaka i ustaša.
Zašto ovo govorim? Pa zato što Bošnjaci misle da su stvarno navijali za Tursku jer su to lično htjeli, što osim u izdvojenim slučajevima, nije tačno. Ljudi generalno nisu navijali za Tursku iz vlastite želje, čak iako misle da jesu – nisu, nego su navijali za Tursku jer su instrumentalizovani od mostarskih vladara da navijaju za Tursku, vladara koji na narod gledaju kao na zbunjeno stado koje mora biti držano pod kontrolom. Građani Mostara su dvadeset godina instruirani da mrze ove tamo sa druge strane rijeke i da ne idu preko Bulevara, jer to tamo nije naš Mostar, to je opasni Mostar, neprijateljski Mostar u kojem čovjek može glavu izgubiti. Evo ja živim u tom nametnutom “hrvatskom” dijelu Mostara dvije godine, šetam se u Džekinom dresu cijelo ljeto po Rudniku i Centru 2, a jedini put kad sam bio napadnut bio je ispred Biosfere u Fejićevoj, centru “Stambula”, od pijanih “Bošnjaka”. Ljudi u BiH su godinama na identičan način instrumentalizovani da izađu na izbore i da zaokruže „Ramiza“, svog Turčina, koji će sigurno braniti interese nas muslimana ili Bošnjaka, naivno ne sluteći nikad da je „Ramiz“, nakon što je klanjao džumu u prvim safovima, otišao u Čitluk na krmetinu i lozu da dogovori sa stolnim predstavnicima kako će svom zbunjenom stadu okrenuti pažnju sa siromaštva i socijalne apatije u kojoj se njegovo “stado” generalno nalazi.
Ista situacija je sa „stolnom strankom Hrvata“ i njenim liderom. Ovi monopolisti nad hrvatskim narodom, drže pod svojom šapom te imaju na raspolaganju sve potrebne poluge da Hrvate žedne preko vode prevede. U to spadaju: Večernji List, desetina internet portala (večernji.ba, hercegovina.info, poskok.info i dr.), sveučilišni internet portali kao i sveučilišne studentske organizacije, brojne boračke „nevladine“ organizacije i, da ne zaboravim, Katolička crkva. Svi su oni na platnom spisku stolne stranke, a izvor financiranja ovog „Gebelsovog stroja“ proizlazi iz učešća u vlasti, preciznije, matematički nacionalno podjeljenoj vlasti. Uzimajući u obzir kapacitet ovog manipulativno-propagandnog stroja, ako bi Dragi htio da Hrvati bleje, za deset dana Hrvati bi šetali Mostarom i blejili kao ovce na pašnjaku, pod uslovom da to odgovara planovima stolne stranke. HDZ-ova politika je poput umiranja od smrzavanja. Covjek umire, a fino mu!
U gradu bez kina i pozorišta, sa devastiranim centrom, razvaljenim cestama i prljavim ulicama, grad u kojem ima prosijaka više nego nacionalnih manjina, ne može čovjek a da ne primijeti vozni park od desetine Porschea, Audi Q7 terenaca, BMW X6 terenaca, Mercedes -Benz terenaca, Maseratija, Range Rovera te po koji Aston Martin, koji pojedinačno vrijedi oko 280,000 dolara, koji se vozaju po gradu. Također je nemoguće promašiti brojne trgovačke centre koji niču brže i brojnije od nebodera u Dubaiju, te mnogobrojne luksuzne vile koje su izgrađene po mostarskim područjima, posebno po zapadnom dijelu grada.
Uzimajući u obzir sve ove činjenice, postane vrlo jednostavno argumentirati zašto i kako je SDP postao neprijatelj broj 1, grobar države, rušitelj Dejtonskog “duha”, skoro svim političkim elitama u BiH. SDP nije postao neprijatelj jer blokira formiranje vlasti, jer je davno obavio sve ustavno zakonske obaveze koje se odnose na delegiranje članova u domove naroda. SDP nije neprijatelj jer želi Bošnjačku dominantnu BiH ili jer majorizira Hrvate, jer su u ponuđenoj platformi precizno navedeni mehanizmi za stvaranje institucionalne ravnopravnost svih naroda i građana, u svakom dijelu Bosne i Hercegovine.
SDP je postao problem i neprijatelj broj jedan jer je najavio obračun sa ratno-kriminalnom elitom, koja je državu dovela do stanja paralize, i to sve u ime naroda. Socijaldemokratska Partija je postala “rušitelj” dejtonskog duha jer prijeti dvadesetogodišnjem konceptu podjele fotelja, odn. formiranju nenarodnih interesnih koalicija koje se nakon raspodjele fotelja i resora ne mogu složiti oko toga da li je dva plus dva jednako četiri! Očigledne posljedice komunističke diktature bivše nam države stvorile su društvo koje će šutjeti i trpjeti, bez obzira koliko ih vlast gazila, te je kreiran politički vakuum ili začarani krug- atmosfera idealna za kriminal i korupciju.
Tako je sasvim razumljivo da će dvadesetogodišnji kumovi naše sudbine skočiti zajedno protiv SDP-a, te ga okarakterizirati rušiteljem BiH. Svjesni da je SDP odlučan u demokratizaciji naše zemlje, što njima nikako ne odgovara, te da sa SDP-om dolazi pravna država da pokuca na vrata, kriminalna elita spremna je – kao što sam pisao prije pola godine – izazvati novi rat, novu radikalnu teritorijalizaciju, u čijem procesu bi njihov dvadesetogdošnji kriminal bio izbrisan za sve vremena. Kriminalna elita koja živi bolje nego visokoklasno društvo u najrazvijenijim evropkim gradovima, elita koja je osakatila državu i njene narode, sve u ime nacionalnih identiteta, strahuje od pravne države i uspostave vladavine prava, više nego što strahuje i od Boga i od Allaha!
Fiat justitia ruat caelum (“Neka bude pravde, makar se nebo srušilo.”), glasi krilatica koja nagovještava da pravda mora biti zadovoljena bez obzira na posljedice. Zlatko Lagumdžija mora odlučno istrajati u svojoj intenciji da napravi obećanu državu za čovjeka, te po svaku cijenu insistirati na uspostavi vlasti samo sa onim strankama koje žele program i dnevni red, koje će zajedno razviti i reformisati BiH, prvenstveno po mjeri čovjeka, jer čovjek je bio na zemlji puno prije pripadnika ovog ili onog naroda, jer čovjek je univerzalan koncept.
Ključ koji otvara vrata BiH, nalazi se u Mostaru i Hercegovini. Patriotske državne snage okupljene oko SDP-a su svojim programskim insistiranjem jasno rekli: „Ili ćemo imati slobodnu, demokratsku i evropsku BiH u kojoj vlada pravo i zakon u svim njenim dijelovima, jednako prema svim ljudima, ili je neće nikako biti!“ Svi koji su protiv uspostave programske vlasti, ti su protiv države Bosne i Hercegovine. Za političare koji su zaboravili da žive u BiH, naći će se demokratsko riješenje!
