“Pesimisti su obično u pravu, a optimisti su obično u krivu, ali sve velike promjene su postigli optimisti.” (Thomas Friedman)
Teško je predvidjeti u kojem će se pravcu svijet kretati u narednom periodu. Nakon pandemije COVID-a 19 i vojne invazije Rusije na Ukrajinu, priklanjanja Kine i islamskih zemalja autoritarnoj ratnoj politici Rusije, te nakon masovnog apokaliptičnog ubijanja na Bliskom Istoku, pitanje novih globalnih geopolitičkih podjela i sudbine daljeg jedinstva čovječanstva dramatično je aktualizirano. Kontrolirani ratovi s ciljanim masovnim ubijanjima i razaranjima doveli su do novih političkih fragmentacija u međunarodnoj zajednici, što će učiniti međunarodne odnose definitivno drugačijom igrom sa novom sadržinom u drugačijem globalnom okruženju. Zahvaljiujući politici svojih autoritarnih politički režima, Rusi i Jevreji, kao najveće žrtve nacifašističke politike za vrijeme II svjetskog rata, našli su se u ulozi počinitelja najmorbidnijih zločina na samom početku ovog milenija. Velika antifašistička koalicija raspada se pred očima cijelog čovječanstva u najružnijem svijetlu. Najveće žrtve nacifašističke ideologije preuzimaju ulogu svojih dželata, a njihovi saveznici postaju sponzori stvaranja novog svijeta podjela i mržnje pripremajući čovječanstvo za nove pokolje i nova razaranja. Da li se homosapiens može usprotiviti tom scenariju koji se sve jasnije iscrtava na horizontima ovog stoljeća?
Premda je jedinstvo čovječanstva pokazivalo znake klonulosti prije krize COVID-a 19 i prije ukrajinske apokalipse, agresija Rusije na Ukrajinu, bila je novi impuls za otvaranje pitanja daljeg jedinstva svijeta i stvaranje novog agresivnog geopolitičkog savezništva.
Još od globalne finansijske krize (GFC) u 2008./09., globalna trgovina robom nije mogla da se vrati na prethodni trend rasta, dok su lanci snadbijevanja stagnirali, a rast investicija – koji pokreće veći dio aktivnosti lanca snadbijevanja–gubio je tempo. Padu globalne trgovinske povezanosti doprinijet će nešto kasnije i Kina s njenom dugoročnom strategijom Made in China 2025., dok će Trampova politike America First još moćnije pogurati razdvajanje svijeta.
Ruska invazija na Ukrajinu ojačat će proces deglobalizacije i stvaranja novih “prijateljskih” trgovinskih blokova, u kojim će vlade država sve više promicati sigurnosne interese na račun komparativnih prednosti. Blokiranje ruskih deviznih rezervi, rast cijena nafte na svjetskom tržištu, poremećaj u lancu snadbijevanja, poremećaji u automobilskoj industriji, rast vrijednosti američkog dolara… sve će više gurati ka “deglobalizaciji”, što će ohrabriti Kinu da “internacionalizira upotrebu renminbija za prijateljske trgovinske partnere”.
Pristalice ovog scenarija deglobalizacije smatraju da bi to mogao biti kraj jedne i početak druge ere, u kojoj će nastati novi oblik multipolarne globalizacije. Da li će to biti mapa puta ka multipolarnom svijetu u kojem će dominirati više velikih regija (polova) s različitim pristupom ekonomskoj politici, slobodi homosapiensa, novim tehnologijama i društvu, kako to predviđa Michael O’Sullivan u njegovog intrigantnoj knjizi naslovljenoj The Levelling: What’s Next After Globalisation? Hoće li to biti koncept svijeta u kom će globalizacija kao proces povezivanja svijeta nestati kroz globalne ratne i trgovinske sukobe i nejednake tehnološke regulative, što će podijeliti svijet na velike i moćne ekonomske, financijske i geopolitičke “polove”, s različitim kulturnokonzistentnim načinom proizvodnje?
Da li se na horizontu nazire nova globalna geopolitička struktura u kojoj će se USA, EU i Kina, potencijalno i Indija, s obzirom na veličinu njihovog BDP-a, veličine njihovog stanovništva, imperijalnog naslijeđa, njihove regionalne ekonomske moći, vojne snage i tehnološke sofisticiranosti, pojaviti kao polovi budućeg multipolarnog svijeta, u kojim će države srednje moći poput Britanije, Japana, Rusije, Australije, biti ostavljene da se bore da nađu svoje mjesto u ovom multipolarnom koncernu velikih “polova”? Hoće li to biti mapa definitivnog gašenja globalizacije i nestanka velikih globalnih institucije kao što su UN, Svjetska Banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija?
Sasvim je neizvjesno kakva će biti mapa puta čovječanstva u 21. stoljeću ako se ima u vidu da dinamika prelaza od globalizacije ka multipolarizmu nije tako lagana, harmonična i sasvim izvjesna. Različitost političkih interesa “polova” izazivat će permanentne krize identiteta, krize ambicija, krize demokracije, krize upravljanja, što će voditi u novu, izoštreniju unutarnju krizu države.
Pristalice scenarija “deglobalizacije” tvrde da svijet ulazi u period novih geopolitičkih podjela, dok drugi ne dijele ta mišljenja. Zagovornici scenarija “nove kulture globalne strukture moći” tvrde da se ne može govoriti o deglobalizaciji, već samo o tome da se mijenja priroda globalizacije, što dovodi do nove strukture povezivanja svijeta, koja se sve više oslanja na tehnološke, a manje na ideološke komponente.
Iako su Brexit, Trampova trgovačka politika, rast autoritarnog populizma te kriza COVID-a 19 i na kraju ukrajinski rat i dramatična neizvjesnost odnosa između Kine i USA, proizveli dramatičan pad trgovine robom, što je usporilo proces globalizacije… globalna fluktuacija podataka, informacija i ideja ne pokazuje značajnije znake klonulosti. Korporacije se još uvijek financiraju na međunarodnim tržištima kapitala, dok su profiti na međunarodnim tržištima kapitala i dalje tijesno povezani.
Kompanije imaju težnju i motivaciju trgovati da bi ostvarile veći profit, što će i dalje globalizaciju držati u njihovom fokusu. Javlja se samo novi oblik tzv. kreativne globalizacije, koja se manifestira kroz rapidan rast globalizacije digitalnih usluga, kroz globalni protok podataka, informacija, ideja i drugih nematerijalnih stvari, što globalizaciju čini manje vidljivom. Ovaj model “globalizacije” traje već neko vrijeme i evoluirao je brže nakon globalne finansijske krize (GFC) 2008./09. GFC je uzrokovala da se trgovina digitalnim uslugama značajno “odvoji” od trgovine uslugama vezanim za robu. Ovaj obrazac ilustruje da jeste kriza COVID-a 19, kao i razorni kontrolirani rat u Ukrajini, označili samo prekid u trgovačkim obrascima i da će budući rast u globalizaciji presudno ovisiti o digitalnoj trgovini i prekograničnoj razmjeni nematerijalnih dobara, kroz globalno kretanje digitalnih usluga, ideja, podataka, informacija, istraživanja, znanja, i drugih procesa koji prate najdinamičnije segmente globalnog tehnološkog razvoja.
Trgovina uslugama sada predstavlja 20-25% ukupne trgovine – i raste brže od trgovine robom. Globalizacija znanja porasla je za visok stupanj od GFC (2008./09.), a multinacionalne kompanije dramatično proširuju svoje napore za izgradnju novih digitalnih puteva i centara za istraživanja i razvoj u svijetu. Globalni tokovi podataka i trgovina informacionim uslugama eksponencijalno rastu. Kreativna globalizacija prolazi kroz strukturne promjene tako što postaje sve više digitalna i što na taj način produbljuju globalnu ekonomsku integraciju kroz nove modele povezivanja svijeta. Dok protekcionizam raste u robnoj trgovini i u drugim oblicima globalne razmjene, realnost je da će “kreativna globalizacija” dosezati eksponencijalni rast u godinama velikih političkih, zdravstvenih i ekoloških kriza sa kojima će se sudarati čovječanstvo.
Pad stabilnosti slobodnog tržišta, pad prosječnog ekonomskog rasta u brojnim zemljama, porast nedemokratskih vlada, ugroženost prava i sloboda čovjeka, te porast siromaštva u svijetu ukazuje na ozbiljnu krizu koncepta neoliberalnog kapitalizma, dakako i na krizu neoliberalne globalizacije. Traži se novi model kapitalizma i novi koncept globalizacije. Model “progresivnog i odgovornog kapitalizma” nameće koncept “kreativne globalizacije”, što traži promjenu unutarnjih odnosa između države-društva-tržišta. Tamo gdje je uspostavljena neliberalna država ove su promjene otežane, što dovodi do velikih unutarnjih trenja između države i društva, što uzrokuje velike unutarnje sukobe između autoritarnog populizma i demokratskih struktura. Otuda se jačanje autoritarnog populizma u 21. stoljeću pojavljuje kao otpor tim unutarnjim promjenama. Agresivnost Rusije umnogome je podstaknuta sa nemogućnošću ovih unutarnjih promjena u Rusiji. Isti se proces unutarnjeg demokratskog trulenja primjećuje i u Kini, gdje izostaje taj odnos unutarnjeg balansa komplementarnosti interesa države-društva-tržišta.
Objašnjavajući svu pogubnosti deglobalizacije profesor Chris Miller (The Flectcher School at Tufts University) navodi da bi bilo potrebno samo 30 dana totalne deglobalizacije da se uništi sve što je svjetska ekonomija postigla za 30 godina u procesu globalizacije. Za manje od 30 godina, samo od 1990. do 2018. godine, proces globalizacije izvukao je više od milijardu ljudi iz zone ekstremnog siromaštva, što je drastično smanjilo nezaposlenost, glad i socijalne nemire u svijetu. Za samo 30 dana bile bi pokidane sve veza između razvijenih zemalja, što bi značilo njihovo isključenje iz globalnog lanca snadbijevanje, iz globalnih tehnoloških i financijskih tokova. Bili bi pokidani lanci znanstveno-istraživačke suradnje između brojnih univerziteta i instituta širom svijeta; bile bi pokidane kulturnih komunikacija, što bi ostavilo veliku prazninu u razvojno-istraživačkom i znanstveno-kulturnom sektoru. To bi vratilo čovječanstvo desetine godina unazad.
Teško je pretpostaviti da bi deglobalizacija mogla biti trajna opcija za bilo koji racionalan politički sistem. Iracionalnost sadašnjeg svijeta ne znači da čovječanstvo neće ostati i dalje čvrsto integrirano kroz koncept “kreativne tehnološke globalizacije”, koja će se sve više oslanjati na duhovnu snagu, inicijativu, maštu i novi duh poduzetništva, što će sve moćnije tražiti viši stupanj sloboda i inventivnosti čovjeka. Samo dosezanjem višeg stupnja slobode i inventivnosti čovjeka moguće je doseći viši stupanj kreativne modernizacije društva. Ona društva koja su otvorila vrata apokaliptičnog ubijanja i razaranja drugih, koja su time zatvorila vrata slobodi i inventivnosti čovjeka, ne mogu računati na viši stupanj kreativne modernizacije. Ta su društva osuđena na samourušavanje i nestajanje. Otuda je i nepotreban strah, koji guši i zaustavlja čovjeka ispred tamne zavjese današnjeg svijeta. Više nego ikad dosad potrebno je povjerenje čovjeka u samog sebe i u njegovu sopstvenu slobodu i duhovnu snagu.
“Ništa jače od ideje kad joj vrijeme dođe” (Đerđ Lukač)
