foto: Pixsell
U bivšoj je zajedničkoj 24-milijunskoj državi SFR Jugoslaviji bila potkraj njezinoga 45-godišnjeg tzv. socijalističkog vijeka humanog lica vrijedila krilatica: “Imaš kuću, vrati stan.” Naime, za razliku od Bijedne Naše, koja je u prošlih samo desetak godina mećehinski otpremila u inozemstvo, je li, trbuhom za kruhom, cca pola milijuna svojih pretežno mlađih građana s obiteljima – ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi – zato što im nije kadra omogućiti priuštiv krov nad glavom, siguran posao i plaću od koje obitelj može pristojno živjeti. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj svaka je veća radna organizacija, javna insititucija, jedinica lokalne samouprave i sl. kupovala na tržištu ili gradila, pa dodjeljivala stanove svojim radnicima.
Stanovi su bili tzv. društveno vlasništvo, nisu se smjeli preprodavati, ali je stanardsko pravo bilo prenosivo na članove uže obitelji u istom kućanstvu. Pravilo za dodjelu društvenog stana bio je “standard” o 20 četvornih metara sobne površine po članu obitelji, što je bilo više no prihvatljivo za pristojan život. Tim više, jer su najamnine bile vrlo niske i priuštive svakomu s makar prosječnom plaćom/mirovinom, a stambena je gradnja bila sustavna – osobito oko industrijskih središta – tako da su brzo izrastala cijela stambena naseljana s popratnom infrastrukturom Od vrtića i škola do trgovačke mreže i upravno-administrativnih odjela. Primjerice, Zagreb je premostio Savu i prešao na južnu obalu s više od 120.000 žitelja, širio se i istočno i zapadno, novograđevinski je zablistao Split III, slijedili su ih Rijeka, Osijek, Varaždin, Bjelovar, Karlovac, Sisak, Petrinja, Šibenik, Makarska…
Gradilo se na sve strane i mlade su obitelji imale solidnu perspektivu za useliti se pod svoj/društveni krov nad glavom. U velikim poduzećima su postojale rang-liste prvenstva/prednosti za dodjelu odgovarajućeg stana i za godinu-dvije čekanja slijedilo je useljenje, ako obitelj nije posjedovala neke druge nekretnine ili nije mogla sama riješiti svoje stambeno pitanje. “Domoljubne” su vlasti RH pak 1990-ih godina – u sklopu tzv. kriminalne pretvorbe društvenog/“ničijeg” vlasništva – omogućile stanarima da za kikiriki otkupe te nekretnine i danas su vlasnici milijunskih vrijednosti.
Prorajtana samodostatnost
Gradi se i danas, doduše, ne tako masovno kao za tzv. socijalističkog mraka s humanim licem, ali kapitalistički sustav tržišne ponude i potražnje, vrlo loš životni standard najvećeg dijela tzv. običnih/malih CRO ljudi te falša stambena politika vlasti Bijedne Naše preferiraju samo one koji raspolažu kešovinom (nije važno odakle im) ili su slučajno u poziciji uzeti lihvarski stambeni kredit neke od stranih banaka u RH. SR Hrvatska je prije više od 30 godina bila treća među industrijski srednje razvijenim europskim zemljama, hranom i energetski samodostatna, a Titovom pak antiblokovskom nesvrstanošću politički respektabilna u svijetskomu tzv. mainstreamu.
Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena danas – članica UN-a, EU-a, NATO-a, doskora i OECD-a – više nije nijedno od toga. Samonedostatna u ključnim sastavnicama prihvatljiva razvoja, je li, sramotno, s prosjačkim šeširom čuči pred bruxelleskim staklenjakom, odnosno poput pokorne fifice čeka da joj aportiraju tzv. mater/pater familiasi iz proameričkog tzv. kolektivnog Zapada.
U tim neveselim okolnostima, je li, nema kruha od pljesnivog brašna, što će reći da zvučno najavljena HDZ-vladina “stambena reforma” porezima na nekrernine, alkarski rečeno, cilja u – promašio. Čak ne – uništa. Prvo, što će biti kriterij za porez na nekretnine? Zasad ga nema, a valjda bi to morala biti prva tzv. razlikovna činjenica u odnosu na vladino populističko dodvoravanje vrag znâ kojim društvenim skupinama koje će se okoristiti. “Ako će kriterij biti vlasništvo, kako se ono utvrđuje?”– problematizirala je u medijima odvjetnica i bivša HDZ-ova ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt. “Vlasničkim listom? Ako da, onda pola države neće plaćati porez, jer 50% nekretnina nije upisano u zemljišne knjige. Ako je pak kriterij katastar, ni onda neće svi plaćati porez jer ni katastar nije ažuriran do kraja. Hoće li kriterij biti Registar poljoprivrednog zemljišta, u kojemu također nije sve upisano, ili će…?”
U većini prvih reagiranja na tzv. poreznu reformu uvođenjem poreza na nekretnine, osim vlasnicima koji u njima žive ili su ih dali u dugoročan najam – čime se navodno želi aktivirati fond od cca 600.000 praznih stambenih jedinica u zemlji, sniziti cijene svih novoizgrađenih stanova i dugoročnih najamnina (npr. podstanarima), omogućiti mladim obiteljima brži i priuštiv krov nad glavom i sl. – prevladava pozitivno stajalište, ali se upozorava na niz kolateralnih problema. Neki ugledni analitičari tvrde da se radi o prelijevanju iz šupljeg u prazno, da je namjera dobra, a izvedba loša, odnosno kako HDZ-ova vlada poručuje građanima da ne štede i da se ne trude, a oni što kratkotrajno iznajmljuju turistima apartmane, kuće za odmor ili smještaj na seoskim gospodarstvima neka prodaju te nekretnine i spase se vladina poreznog hrača.
A komu će prodati? Tko ima veću svotu novca? Samo stranci, koji su i inače već pokupovali zadnjih godina cca 15–20% najatraktivnijih i najunosnijih nekretnina u RH, najviše na Jadranu, na kojima nesmetano zarađuju krupnu turističku pinku i – ne plaćaju porez hrvatskoj državi. Niti se tzv. mali od bruxelleske kužine, CRO premijer Andrej Plenković, usudi uopće ih pitati za turist-profitno zdravlje. Je li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena u tzv. europskoj obitelji? Jest. Je li po eurounijskim regulama slobodno građanima Unije kupovati i prodavati, trgovati i slobodo živjeti gdje se komu prohtije u EU? Jest. Smije li hrvatski građanin slobodno kupiti stan ili inu nekretninu u Parizu, Berlinu, na Baltičkomu moru ili pak na Balatonskom jezeru u Mađarskoj etc.? Smije, ako ima novca. Pa…
U čemu je onda problem ako Hans iz Hamburga, Helga iz Innsbrucka, Jacques iz Bordeauxa ili István iz Győra kupe apartman u Primoštenu? Ni u čemu. Problem za Bijednu Našu nastaje onda kad taj Hans, Helga, Jacques ili István oglase zemljacima u svojim državama iznajmljivanje svog apartmana u Primoštenu, naplaćuju im boravak, zarađuju, ali ne plaćaju porez i odgovarajuće pristojbe za svoje “rođake i prijatelje”. I problem je – o njemu su nedavno stidljivo pisali i neki hrvatski mediji – kada anonimna Ukrajinka, prepunog prtljažnika čvrste valute, bane na područje Splita i ne pitajući za cijenu kupi četiri hotela da bi ih kasnije zamaglila nekim drugim “transakcijama”, a CRO vlast vrti palčevima na bačvastom trbuhu. Tko umije, njemu dvije?
Na stranu sada to kako tri ukrajinske obitelji srednje dobi – s djecom, debelim zlatnim lancima oko vrata, u boli glava autima više kategorije, oboružana svim aktualnim rekvizitima za plažu i garderobom koja će postidjeti svakoga humano/domaćinski nastrojenog CRO žitelja – plaćaju cca 200 eura dnevno apartman 50 metara od mora na Obali Petra Krešimira IV u Novom Vinodolskom, dok im sunarodnjaci iste dobi ginu na ratištu. Ovi se s plaže u Novom Vinodolskom arogantno svađaju s ekološki/protupožarno savjesnim kupačima kad ih upozore da opuške od cigareta ne smiju bacati oko sebe na plaži, među stijenje, u more ili pak zatrpavati u šljunak. Platiš apartman i svijet je tvoj?!
Više pitanja no odgovora
Sudeći po nekim insajderskim informacijama, a već je vidljivo da su baš iznajmljivači apartmana, kuća za odmor i nositelji OPG-turizma iznimno glasni u protivljenju porezu na nekretnine, najviši porez na vikendice bit će 100%. Komu će se isplatiti vikendicu imati u posjedu? Nikomu. A što će biti s onima koji po nekoj obiteljskoj liniji naslijede neku straćaru negdje bogu iza nogu, zapušteno imanje ostarjelih roditelja i sl., pa im sada država odreže 100% poreza na vrijednost koju nemaju šanse, je li, uživati bez većih dodatnih vlasničkih troškova i zakonskih obaveza?
Zasad je više pitanja no odgovora, tako da će se tzv. porezna reforma najvjerojatnije pretvoriti u nekakvu nekretninsku oluju u kojoj će – tako to biva u Bijednoj Našoj, desetljećima – opet nastradati oni što luk nisu ni jeli niti ga mirisali. Takozvana porezna reforma jedna je u nizu, u osam godina HDZ Plenkovićeve vlade, onih koje su neslavno propale, nanijele štetu više tzv. običnima/malim CRO ljudima no državnoj politici i proračunu i svakako je jedna od onih zbog kojih je, među inim, cca pola milijuna mlađih žitelja pobjeglo iz Bijedne Naše glavom bez obzira. To je veliki poraz “domoljubne” hrvatske države.
Tim više, jer najnovija istraživanja Instituta za migracije upućuju na zaključak da čak 44% mladih u dobi od 18 do 29 godina – razočaranih političkom vlašću i društveno-političkom zbíljom u RH – pretražuje na internetu kako bi se skrasili u inozemstvu. Iseljavanje je i dalje opcija, a politička mantra o tomu da će “naša vlast to zaustaviti, potaknuti rast nataliteta, osigurati priuštive stanove mladim obiteljima” i sl. očito ne pada na plodno tlo. Hoće li nova tzv. porezna reforma, recimo, pomoći podstanarima i studentima, koji se sezonski iseljavaju iz stanova da bi ih se kratkotrajno, u turističkoj sezoni, iznajmljivalo mahom strancima za svake godine sve višu cijenu? Neće.
Zakonska odredba o tomu da će se najmanje 80% suvlasnika u većim zgradama morati suglasiti s tim da neki od suvlasnika želi apartmanizirati svoj stan i u njemu ugošćivati turiste, strane radnike u RH etc., također neće zaživjeti, jer je tako visoki postotak suglasnosti nemoguće postići. Međuljudski odnosi u višestambenim su zgradama na vrlo niskoj razini čak i kada su posrijedi ključna pitanja upravljanja tom nekretninom, pa… Zakonodavac jamačno time cilja zaustaviti ili bitno otežati pretvaranje stambenih prostora u apartmane kako bi se utjecalo na proširenje dugotrajnog iznajmljivanja i amanjenje te najamnine, no hoće li pogoditi “usridu”, tek treba vidjeti. Što bi se kazalo nogometnim rječnikom: lopta je okrugla, pa…
