Foto: srebrenica.ba
Porodice i dalje tragaju za oko 1.000 žrtava srebreničkog genocida, a proces traženja nestalih je u zastoju, jer je to postalo političko pitanje, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) Mujo Hadžiomerović.
U Institutu radi 18 istražitelja, a novca i saglasnosti za jačanje kapaciteta Instituta nema, što, ocjenjuje Hadžiomerović, uz zavjeru šutnje o lokacijama grobnica, dodatno usporava procese.
U proteklom ratu u Bosni i Hercegovini nestalo je oko 35.000 ljudi. Za oko 7.600 i dalje se traga.
RSE: Za još oko hiljadu žrtava genocida se traga. No, čini se da je proces u zastoju. Zbog čega?
Hadžiomerović: Problemi sa kojima se susrećemo kad je u pitanju proces traženja nestalih sve je vrijeme bio političke prirode. U Zakonu o nestalim licima, po kome mi radimo, i koji je jedinsten u svijetu, dosta je urađeno.
Naravno, ne smijemo nikad stati. Još uvijek tragamo za 1.608 nestalih osoba na području Srebrenice. Nedostatak je informacija na terenu, što je jedan od problema.
U Zakonu je predviđeno da sve institucije entiteta Republike Srpske (RS), Federacije BiH razmjenjuju i daju nam informacije.
Predviđeno je i da iz ministarstava unutrašnjih poslova i oružanih snaga u to vrijeme, entitetskih, da nam dostave te informacije.
U posljednje vrijeme bio je zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog krsta prema Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine da nam te informacije, koje su dostavljene u arhive oružanih snaga, budu dostupne, kako bi mogli doći do potrebnih informacija.
Mnogo je svjedoka umrlo, dosta je primarnih grobnica izmješteno na čak i više lokacija, sekundarne, tercijarne, dakle, veliki su problemi.
Od početka ove godine smo pokušali samo na sarajevskom prostoru uraditi 13 ekshumacija, za koje smo imali naizgled pouzdane informacije. Svih 13 nismo uspjeli pronaći. Dakle, bilo je izmještanja, što smo mogli i po tragovima vidjeti.
Jedinstven je ovo način traženja nestalih u Bosni i Hercegovini koji je dao rezultate do sada, jer 80 posto nestalih je pronađeno.
To se nigdje u svijetu nije desilo, poslije sukoba da se pronađe 24.500 nestalih, da je identifikovano i predano porodicama da obave sahrane i dženaze.
Skupa oprema, sredstava nema
RSE: Govorili ste o nedostatku informacija. Dotakli ste se i političkog aspekta. Ali, koliko je pronalazak nestalih u Bosni i Hercegovini i ljudsko pitanje? Koliko informacija imaju sugrađani koji, možda, mogu imati informaciju o tim masovnim grobnicama?
Hadžiomerović: Na okruglom stolu u Foči smo nedavno iskoristili priliku i prisustvo vjerskih službenika, da ih zamolimo da u svojim propovjedima, hudbama pozovu ljude da te ostatke ukopaju. Da pokušamo i na taj način, jer smo zaista, hajde da kažem, pod pritiskom tih porodica, zašto to ne može ići ili zašto to ne ide brže.
Prihvatili su da to pokušamo i na taj način.
Sve vrijeme razmišljamo o tome kako poboljšati i pospiješiti metode i tehnologije da dođemo do tih masovnih grobnica.
Razmišljamo o nabavci skenera koji su korišteni u Kanadi. Deset metara ispod zemlje mogu da pronađu kosti. Svi Indijanci su na taj način pronađeni.
Međutim, to je oprema koja je jako skupa i potrebna je obuka ljudi koji bi radili na takvim skenerima. Ali, budžet tri, četiri godine nije usvajan. Mi nikakve nabavke nismo mogli izvršiti. Prinuđeni smo da idemo prema ambasadama, kao što smo to već i uradili, američkoj, kanadskoj, da ih pokušamo umoliti da nam pomognu da nabavimo tu opremu.
‘Ukopao bi jednu očevu kost’
RSE: Ove godine će u Srebrenici biti ukopani ponovo nekompletni ostaci. Koliko porodica odbija pristati, dati saglasnost da se ukopa tek fragment kosti ili jedna, dvije koščice. Šta je sa tim porodicama?
Hadžiomerović: Ja, također, tragam za mojim ocem koji je u Batkovićima ubijen. Kada bi našao mali zglob, ja bih to prihvatio. I, na kraju, razmišljam, i ako to ne nađem, ja ću postaviti nišan da se zna da je živio, da je bio tu u Vlasenici.
Mislim da bi svi to trebali uraditi. Trenutno, u Srebrenici 55 porodica se nije izjasnilo, sa malim procentima ostataka, nisu prihvatili da se obavi dženaza.
RSE: Razni mehanizmi su uspostavljeni poput fonda sa novčanim sredstvima za informacije o masovnim grobnicama. Tu postoji i aplikacija za dojavu mjesta masovnih grobnica. Zašto to nikada nije zaživjelo?
Hadžiomerović: Mi imamo određena sredstva za tu namjenu, međutim, taj pravilnik koji je bio ranije, on je koncipiran tako da bi praktično u potpunosti bila identifikovana osoba koja bi dala te informacije.
Morala bi izvaditi tekući račun, i to je, praktično, kompletna identifikacija te osobe i ljudi nisu htjeli to raditi. Nekad pokušavamo da zaštitimo te izvore koje imamo.
Informacije se skrivaju iz straha od procesuiranja
RSE: Na svakog od 18. stražitelja Instituta dođe cifra od oko 420 nestalih. Da li je potrebno ojačati kapacitete Instituta?
Hadžiomerović: Bilo je u sistematizaciji, Pravilniku koji je bio ponuđen Vijeću ministara, tada kada je to i formirano, nije prošlo. Dakle, nekih petnestak još uposlenih.
Zaista sa minimalnim brojem ljudi ovaj posao odrađujemo. Imamo radnih mjesta gdje se radi više poslova. Jednostavno nismo u mogućnosti da dođemo do te sistematizacije kojom bi mogli da odgovorimo, evo i sa većim brojem izvršilaca, da to pokušamo na neki način ubrzati.
Mada, i veći broj ne bi puno pomogao, s obzirom na ovaj odnos i čuvanje tih informacija, sakrivanje, zbog bojazni da će biti procesuirani. Vrlo je teško na terenu doći do osobe koja je spremna da to kaže i da bi mogli da to odradimo uspješno.
