Foto: Privatni arhiv
Prva Božja zapovijed Kaže: NE UBIJ!
I nije nimalo slučajna, jer LJUDI VOLE SMRT.
Ali, da budem precizniji:
Ljudi vole smrt … Svoje se boje, u tuđoj smrti uživaju.
O tome svjedoči čitava povijest čovječanstva. Pedeset hiljada ratova kao povijest ljudskog zla. Logori: Aušvic, Jasenovac, opkoljeno Sarajevo, stratišta poput Srebrenice i Gaze. Uz sve to idu i filmovi strave i užasa. Afred Hičkok. Javna pogubljenja, giljotine i kamenovanja do smrti, sa hiljadama okupljenih gledalaca. I konačno, krvave španske koride i ubijanje nedužnih i nemoćnih bikova, u atmosferi delirijuma prepunih stadiona i smrću oduševljene gomile.
Smrt i zločin na sve strane, nakon kojih zločinci postaju nacionalni heroji. Čak sveci. Crkva ih uzdiže, a gomila oduševljeno slavi.
Ove nam slike, i ova monografija Izeta Alečkovića, govore upravo o užasu i posljedicama te i takve smrtonosne logike. One su glas pobune. Ukoliko ga dobro razumijem slikar nam (ako likovnu poruku slika prevedem u stihove bosanskog pjesnika Ahmeda Muhameda Imamovića) rezignirano kaže:
Ne mogu više da trpim moru
Prećutanu riječ na čelu
Došlo je vrijeme zdravom govoru
I otkrivanju ožiljaka na tijelu.
Ovo su ti ožiljci na tijelu.
Na duhovnom tijelu Izeta Alečkovića. I njegova pobuna protiv ideologizacije zla, racionalizacije smrti, njenog pravdanja, osmišljavanja besmisla i krvavog obesmišljavanja života. Ovo je likovna i ljudska pobuna protiv nestvarnog mira i stvarnog nemira koji živimo i u ovom času. U kome Nečovjek gazi Čovjeka silujući Pravdu, Istinu, Logiku i smisao življenja. Sve podsjeća na stihove crnogorskog pjesnika Branka Banjevića:
Idem putem što se muči da put nađe
Drveća jedno drugo svim sredstvima guše
Dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
Pa grdno zija taj prostor razgrađen
Evo tih pokradenih lica, stravično obezličenih polusilueta nad kojim zastaje dah i mrači se vid:
I sunce sāmo sija potkopano
Ima li vida iza tog zida
Tom crnom stranom bijem se s gavranom
A on mi komad po komad otkida
I od tih komada sebi kuću zida
I to je tako otkada nas ima
I biće tako sve dok nas nestane
A to sunce kad ostane s njima
Kao i ja i ono će da pane
I zaigraće mu po trbuhu tame
(Branko Banjević)
Tako pjesnički kazuje pjesnik.
Analogno pjesniku, kistom upirući na kreatore patološke povijesti, isto nam kazuju i pokazuju, šokantno-vrišteće, dramatično intonirane slike Izeta Alečkovića i njegova monografija. I u tome je njihova ljudska misija, društvena i estetska, moralno-umjetnička zadaća. Da prodrmaju, bude i opominju, bezosjećajnu, zaspalu, izmanipulisanu gomilu, zbog čije šutnje Žrtva ostaje sama i bespomoćna. Ostavljena na milost i nemilost neljudskoj oholosti i lažnom herojstvu presuđenih zlikovaca i notornih ubica, od kojih neki još ćame u Hagu, a drugi, bestidno slavljeni, nesmetano šetaju među nama.
Zlo se širi na sav glas i na sve strane, a
Nigdje nikog da kaže ‘stani’,
Nikoga ne bi da pomoć pruži.
Između zemlje i hladnog neba,
Samo strvinar grakće i kruži.
(Zijad Frljak)
I ove slike, nam sve to, o čemu glagoljah, neuporedivo bolje, kazuju i pokazuju.
