foto: UNSA
Također treba reći, da zbog načina izbora rektora, kandidati za tu funkciju pišu svoje planove razvoja UNSA, ali da u praksi malo ko od senatora to čita i da se glavni izborni procesi izvode na kafama i ručkovima kada dekani za svoj glas očekuju razna obećanja kandidata, radna mjesta, zapošljavanje sebi bliskih osoba, određene pogodnosti za njih lično, zatvaranje očiju kod nekih procedura i slično te iz toga razloga, za sam izbor rektora priloženi tekstovi u praksi nemaju nikakvog značaja.
Almira Hadžović-Džuvo je danas profesorica na Medicinskom fakultetu gdje je do 2018. bila i dekanica pa ju je Vijeće fakulteta uz velike borbe smijenilo nakon čega daje otkaz i napušta Medicinski fakultet da bi se pet godina kasnije vratila. UNSA napušta iz protesta i u svađe sa svojim fakultetom razočarana zbog “izdaje” tadašnjeg rektora Škrijelja sa kojim je do tada bila veoma bliska pa se prijava za rektora tumači i kao njen pokušaj osvete prethodniku.
Prijava Almire Hadžović-Džuvo svjedoči najprije o njenom djelovanju unutar svoga poziva uglavnom na UNSA uz 5 godina rada u jednoj privatnoj klinici u Sarajevu nakon što je dala otkaz. U svojoj prijavi često sama sebe proglašava “istaknutim stručnjakom“ uz nabrajanje jako velikog broja aktivnosti koje se na univerzitetu mogu smatrati normalnim radnim aktivnostima ili administrativni zadacima npr. da je bila članica radne grupa za izradu plana i programa nekog studija, da je bila članica nekih komisija za izbor u akademska zvanja ili članica komisija za odbrane doktorskih i magistarskih radova, da je radila u etičkim komitetima, da je obavila nekoliko treninga i obuka za modernu nastavu i slično.
Međutim, ono što se ne vidi u bibliografiji je postojanje aktivne međunarodne uključenosti u istraživanja ili neke druge oblike saradnje sa naprednim svjetskim ili evropskim univerzitetima. Činjenica da je neko kao redovni profesor bio u više komisija za reformu obrazovanja, planova i programa nego na svjetskim medicinskim kongresima – u prijavi se navodi svega tri ili četiri takva kongresa – ne obećava ništa dobro za internacionalizaciju i jačanja značaja nauke o čemu u svome programu kandidatkinja Hadžović-Džuvo govori.
U prijavi se mogu pročitati i mnogo projekti u kojima je učestvovala u pravilu su međunarodni projekti ciljani za područje Balkana ili BiH. Iz prijave nije vidljiva uključenost kandidatkinje u bilo kakve radne grupe za svjetska medicinska istraživanja.
Dugi spisak istraživačkih radova i značajna citiranost prema Google Scholar svakako su pozitivni, iako se radi u pravilu o publikacijama s više autora što je s jedne strane i praksa nekih nauka poput medicine, a s druge strane nerijetko rezultat dopisivanja na listu autora koji nisu ni učestvovali u radu kako bi što jednostavnije zadovoljili kriterije za akademska zvanja.
Sam program rada u sebi sadrži na nekoliko mjesta kritički pogled prema UNSA npr. da UNSA ne uspijeva da odgovori na krizu visokog obrazovanja, da mnogi studijski programi ne prate zahtjeva tržišta rada, ali s druge strane ne daju se informacije o zanimanjima koje UNSA ne školuje na pravi način. Da li je medicina jedno od takvih zanimanja ili tehničke nauke i koje u kome smislu. Ovakvih mjesta ima u prijavi jako puno i ne predstavljaju ništa više od formulacija koje može svako reći bez obaveze da ih imenuje.
Očito je da Hadžović-Džuvo zapravo nema znanje o realnim potrebama privrede ili drugih zanimanja – npr. nastavničko zanimanje uopšte ne spominje u svome programu rada, ali ne isključuje UNSA kao krivca za određene pojave, za razliku od aktuelnog rektora koji je za pad društvenog značaja UNSA uglavnom krivio sve drugo od pada nataliteta, iseljavanja, lošeg studentskog standarda i slično.
U svome programu Hadžović-Džuvo govori i o mnogim stvarima koje jesu od interesa, ali nisu u nadležnosti rektora poput studentskog standarda, studentske poliklinike, domova i slično. Aktivnosti koje su zadatak upravljačkih struktura, konkretno su u prijavi spomenuti teološki fakulteti koji se tu predstavljaju folkloristički kao mjesta koja služe izgradnji dijaloga a ne kao istraživačke institucije, dok se “Institutu za jezik” kao članici UNSA obećava promjena naziva u “Institut za bosanski jezik” u smislu ako ne znam pomoći pacijentu mogu mu barem ostatak života učini ljepšim.
Predloženi program ne želi govoriti o istinskim slabostima UNSA, ali pošto zadatak prijave potrebno dati određenu viziju, onda se navodi niz modernih pojmova poput virtualnog kampusa, kolaborativno i mrežno učenje, istraživački ekosistem, inkubatori, akceleratori, razvoj start-up kompanija, data science, vještačka inteligencije, zelena kampus inicijativa i transfer znanja u realni sektor – pri čemu se ni na koji način ne kazuje ko iz realnog sektora očekuje koje znanje. Ovom retorikom nastoji se ostaviti dojam nekoga ko je upućen u suvremene akademske tokove i UNSA predstaviti kao univerzitet koji ima iste probleme kao npr. Oxford. Međutim, ova taktika kojom se vlastiti univerzitet retorički ukrašava predstavlja istu taktiku koju su odavno savladali privatni univerziteti, a koje Hadžović-Džuvo u prijavi oprezno kritikuje, vjerovatno vodeći računa o mišljenju aktuelni ministrice visokog obrazovanja Adne Mesihović i njenog patrona Damira Marjanovića.
Drugi kandidat prof. dr. Tarik Zaimović nakon rata bio je protežirani asistent Zlatka Lagumdžije koga se Lagumdžija odriče zajedno sa svojim nasljednicima iz SDP-a nazivajući ih svojim “poltronima koji su ga prvo u svemu kopirali, a onda zaboravili”. Njegova odanost Lagumdžiji mu otvara put da mnogobrojnih funkcija, projekata, članstava u upravnim odborima, komisijama, ekspertnim radnim grupama koje navodi u svojoj prijavi za rektora.
Pored svoga posla na Ekonomskom fakultetu koji obuhvata nastavu i zahtjevan naučni rad, Zaimović je sve do 2017. bio i koordinator reforme javne uprave, član UO odbora za e-vladu, član ekspertne komisije za sudske vještake, koordinator za sistem ranog upozorenje u BiH, raznih odbora u zdravstvu, državni ekspert za e-vladu, član tima za razvoj informacionih tehnologija, konsultant za razvoj informacionih strategija, član UO BH Telekoma, višegodišnji zaposlenik u uredu UNDP u BiH paralelno uz posao na fakultetu, član mnogih projekata poput studije opravdanosti zamjene konvencionalne rasvjete LED rasvjetom.
S obzirom na toliki broj jako zahtjevnih funkcija i obaveza, sasvim je opravdano pitanje, kako je mogao raditi svoj posao od asistenta do redovnog profesora na Univerzitetu i usput stići sve ovo pri čemu skoro ništa od ovih aktivnosti nema nikakve veze sa radom predavača i istraživača na Ekonomskom fakultetu. Ali ono što se može primijetiti je, da kandidat Zaimović sebe želi predstaviti kao kandidata velikog menadžerskog iskustva, ali je to menadžersko iskustvu građeno uvijek na javnom, državnom ili stranom novcu bez bilo kakvog menadžerskog iskustva u realnom sektoru gdje se u stvari kvalitet menadžera i dokazuje.
Danas je kandidat Zaimović prorektor za finansije i osoba od velikog povjerenja aktuelnog rektora Škrijelja. U svojoj prijavi za rektora Tarik Zaimović ne navodi bilo kakve slabosti UNSA koji bi bile rezultat dosadašnjeg upravljanja ili unutrašnje organizacije univerziteta. Sve slabosti UNSA o kojim Zaimović govori rezultat su vanjskih faktora od zakona, kolektivnih ugovora, integracije, nedostatka finansija, pada nataliteta i slično. Možemo reći da je to razumljivo s obzirom da je on sam već šest godina prorektor za finansije UNSA, ali nešto samokritičniji odnos bi bio mnogo uvjerljiviji i iskreniji.
Jedna od prvih tačaka kojom se Zaimović bavi u svome programu je novo zapošljavanje 150+ asistenata po uzoru na praksu od prije nekoliko godina a što Zaimović naziva “podmlađivanje“. Nažalost, ovdje nedostaje analiza prethodnog programa zapošljavanja kojim su se hvalili i rektor Škrijelj i tadašnja vlada, a za koje mnogi u akademskoj zajednici argumentovano tvrde da je bio promašaj jer je uvelike povećao budžet UNSA a da nije bilo bilo kakvog efekta vrijednog spomena.
S druge strane, Zaimović nastoji imponirati retorikom stručnog jezika kada piše “uspostava prve hiperkonvergentne infrastrukture” ili o platformi coursware rješenja Univerziteta, Blockchain sistema te predlaže da se u bivšem odmaralištu Univerziteta u Sarajevu u Omišu uspostavi digitalni arhiv i kongresni centar UNSA što bi bio jedinstven slučaj da jedan univerzitet ima ove dvije institucije u drugoj državi.
Ovom retorikom Zaimović kao i protukandidatkinja želi impresionirati senatorima, ali se ponekad oslanja i na potpuno neupućenost senatora u trenutnu mogućnosti na UNSA. Tako Zaimović spominje novopotpisani ugovor između UNSA i Microsofta o korištenju MS Offica 365 paketa i e-Maila sa 100 GB mailboxa, iako se već nekoliko godina sa domenom UNSA taj isti paket potpuno besplatno može koristiti uz 100 GB clouda putema Onedrive servisa.
Ali za ovu ideju Zaimović također očekuje novce od Vlade Kantona Sarajevo kao i za mnoge druge svoje vizije i projekte od kojih su neki isti kao i kod Hadžović-Džuvo, ali i u koje je sa svoje pozicije višegodišnjeg prorektora nešto upućeniji.
U prijedlogu plana kandidata Zaimovića nalazi se jako puno grafikona koji govore o finansijskim aspektima, te jako mnogo analize i planova na polju finansija, odnosa sa Vladom i Skupštinom Kantona a Zaimović, možemo reći ne baš u duhu sposobnog menadžera, očekuje još više javnog novca za UNSA, a istovremeno traži još više autonomije od strane Vlade. Ovo se možda može i prihvatiti kada bi Zaimović barem na jednom mjestu napisao šta bi zauzvrat kao rektor obećao Vladi.
Pozivanje na povezivanjem sa tržištem rada djeluje neuvjerljivo dok nema konkretnih ideja. U dijelu o nauci i internacionalizaciji, slično kao i njegova protukandidatkinja, Zaimović daje cijeli niz fraza o tome kako nešto treba poboljšati, pojačati kapacitete za nauku, uključiti studente u nauku ali ne daje niti jedan konkretan primjer koje kapacitete za koju nauku i za koga u BiH: inžinjerstvo, proizvodnja hrane, zdravstvo. Također ni Zaimović ne spominje nastavnički poziv u bilo kakvom akademskom kontekstu, ali sebe predstavlja kao patriotu u borbi “za opstojnost naše države“.
Tarik Zaimović prema svojoj biografiji praktično nema međunarodnog akademskog iskustva, nema međunarodnih univerzitetskih kontakata, nema bilo kakvog iskustva na iole naprednijim univerzitetima niti je nauka bila centralna tačka u njegovom djelovanju odnosno nauka i internacionalno akademsko djelovanja kandidata Zaimovića može se zanemariti spram obilnih i intenzivnih dodatnih aktivnost u raznolikim odborima i komisijama u kojima je djelovao Zaimović. Također je interesantno i to da Tarik Zaimović u svojoj biografiji navodi i da je imao jednu doktorantkinju koja je doktorirala 2021. godine, dok se u bazi cobiss.net UNSA za tu istu doktorantkinju kao mentor navodi Zlatko Lagumdžija.
Na koncu, uzmemo li u obzir dosadašnju posvećenost Univerzitetu u Sarajevu, možemo zaključiti da je Hadžović-Džuvo uglavnom djelovala unutar svoje struke, ali da je u trenutku svađe jednostavno dala otkaz, što u akademskom svijetu u pravilu vodi do oduzimanje titule profesora.
Tarik Zaimović je u svojoj dosadašnjoj karijeri djelovao jako puno van UNSA pri čemu je UNSA koristio kao sigurno radno mjesto sa jako fleksibilnim radnim vremenom koje mu je omogućavalo sigurno znatnu dodatnu zaradu i izgradnju imidža menadžera koje sada nudi Senatu UNSA na izbor.
