Detalj iz predstave “Dis Dis Contact” ;Foto: Laurent Phillippe/Klix
S ciljem promišljanja društva u kojem žive, kroz snažan kritički stav prema tadašnjem režimu Slobodana Miloševića, krajem devedesetih godina prošloga vijeka, srbijanska nezavisna umjetnička scena bila je prilično bogata. U tom periodu na jedno mjesto u Novom Sadu se okupila i grupa mladih sa i bez intelektualnog invaliditeta.
“Već u samim počecima, prije 25 godina, došlo je do prepoznavanja između mladih umjetnika bez i mladih sa invaliditetom, koji nisu imali nikakvo pozorišno i plesno iskustvo. Zajedno smo željeli učestvovati u oblikovanju društva u kojem živimo i mijenjanju društvenih odnosa, a umjetnost nam je bila način da to radimo”, kaže na početku razgovora Saša Asentić, programski direktor Per.Arta.
Kao osoba bez invaliditeta i voditelj radionica, Asentić je još prije četvrtinu vijeka dobio privilegovanu poziciju iz koje je mogao stvarati uslove za nastavak života grupe. Da je u tome uspio, potvrđuje se danas, ali se iza njega nalazi prilično trnovit put.
“Svima nam je poznato koliko je težak način funkcioniranja jedne ovakve grupe na našim prostorima kroz projekte, odnosno projektno organiziranje rada. Međutim, istrajavamo svih ovih godina. Još od trenutka kada smo odigrali našu prvu predstavu, kroz kontakt s publikom potvrđeno je da ono što radimo znači mnogo nama, ali i cjelokupnoj javnosti i široj zajednici”, ističe Asentić.
Kroz postojanje Per.Arta veliki broj mladih s invaliditetom uspio se profilirati u umjetnike, koji su prepoznati na međunarodnoj i domaćoj sceni savremenih izvođačkih umjetnosti. Iako u statusu samostalnih umjetnika, njihov rad se i dalje zasniva na saradnji i međusobnoj podršci.
Saradnja s BiH kao odgovor na sistemsko kidanje regionalnih veza
Teme koje propituju članovi ove grupe, istovremeno kao građani i umjetnici su različite, a uvijek dolaze iz njihovog zajedničkog promišljanja. Pristupačnost, solidarnost i briga jednih o drugima su principi na kojima počiva njihov rad, stvarajući sadržaje koji kroz umjetnost proizvode neke nove društvene činjenice.
Performans im je osnovni medij kroz koji djeluju u javnosti, a upravo kroz tu umjetničku formu će propitivati i jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, a vezuje se za razne vrste nasilja pa i ono ekološko, koje proživljavaju građani naše zemlje.
“U proteklom periodu smo uspostavili kontakt s Udruženjem Front slobode iz Tuzle, a zajedničko nam je promišljanje društva u kojem živimo, pitanje kako organizirati građane i koji su to načini da se njihova iskustva artikulišu kroz različite oblike javnog djelovanja i samoorganizovanih modela društvene brige i borbe za pravdu. Isto tako, vidimo da iskustva koja imamo mogu nam međusobno pomoći. Razmišljanja nam idu i u smjeru novih saradnji koje bi se bavile pitanjem šta se dešava sa pojedincima i grupama koji su izloženi konstantnim različitim oblicima nasilja i na koji način to utječe na njih, kakva je veza sa invaliditetom te na koji način ti različiti oblici nasilja i sveopće siromaštvo i društvena nebriga stalno ugnjetavaju pojedince”, pojašnjava Asentić.
Upravo sve ono što rade članovi Per.Arta je odgovor na sistemski rad na kidanju veza između gradova i država u regionu. A kao jednu od uvertira u bh. projekat predstavljaju radionice koje je ovih dana Asentić realizirao u tuzlanskim školama. Sa srednjoškolcima se zajednički bavio pitanjem odnosa pristupačnosti umjetnosti, kroz inkulzivni model društva i saradnje te kako u konačnici u obrazovanju i umjetnosti razumjeti šta znači socijalni model invaliditeta.
Također, grupa je Šandora podržala i u kontekstu toga da je on iz stečenog iskustva i interesovanja napravio samostalno predavanje, ukazivajući na nepravdu koja se nanosi osobama s invaliditetom, kroz stvaranje krive društvene slike o njima.
“U isto vrijeme, performans je služio kao neka vrsta prilike da osobe bez invaliditeta shvate ozbiljnost teme i svoju ulogu u društvu, kada, recimo, svjesno ili ne, podržavaju tu sliku osoba sa invaliditetom kao čudovišta, odnosno nečega što izaziva strah koji dolazi prije svega od nepoznavanja stanja invaliditeta”, ističe Asentić.
Novosadska grupa godinama izučava i temu mjesta osoba s invaliditetom u savremenom plesu, analizirajući historiju plesa i scenu na kojoj on kao takav obitava. Nažalost, borba osoba s invaliditetom za mjesto na savremenim plesnim daskama i danas traje.
Premijera u kultnom teatru
U ovom dijelu priče nastala je i predstava “Dis Dis Contact” u režiji Asentića, a svoje premijerno izvođenje je doživjela prije nekoliko dana u kultnom Théâtre de la Ville u Parizu. Konkretno, u tom radu Novosađani su se bavili analizom rada jedne od najvećih koreografkinja Pine Bausch i njene predstave “Kontakthof”, izvorno urađene 1978. godine, s ponovljenim verzijama 2000. i 2008. godine.
“Ona je za ovu predstavu kazala da je mišljenja da je mogu izvoditi i druge društvene i grupe izvođača, a ne samo njena profesionalna grupa. Međutim, naše kritičko pitanje je zašto ona nikada nije uradila verziju s umjetnicima sa invaliditetom. Kontakthof u prijevodu bi značilo mjesto kontakta, a autorica u svom radu je ponavljala istu koregorafiju i sliku društva u kojem je kontakt među ljudima veoma grub, nasilan te gdje se zapravo stalno potcrtavaju razlike i jedna vrsta opresivnog društva, prije svega prema ženi”, kaže Asentić.
U svom radu su pokušali da ne rade rekonstrikciju, niti reintrerpretaciju njenoga rada, već su ga koristili kao referencu kroz koju promišljaju iz pozicije osoba s invalitetom šta to znači, ali i da stvaraju jedno novo mjesto kontakta.
S druge strane, da smo regija paradoksa, potvrđuje i činjenica da je rad ove umjetničke grupe znatno prepoznatljiviji i cjenjeniji u Evropi, nego na našim prostorima.
“Sa svojim predstavama smo nastupali na nekim od najznačajnijih festivala, u pozorišnim kućama i umjetničkim događajima uopće. Isto tako znamo da smo to jedino mogli napraviti u ovim nemogućim uslovima na ovim našim prostorima, a kako bi nas te pozorišne kuće i festivali zapravo prepoznali kao zanimljive i važne. U tom kontekstu su nas pozvali, kako bi u vlastitim sredinama pokazali ono što kod njih ne postoji, kao primjer jedinstvene umjetnučke pojave i zajednice. Njima je kao dijelom jednog kapitalističkog ustrojstva umjetnosti, kulture i duštva, lakše da nas pozovu nego da se bave preispitivanjem vlastitog lokalnog konteksta i stvaranja uslova za razvijanje sličnih praksi”, smatra Asentić.
Inače, rad ove grupe od osnivanja nije bio teži i ugroženiji, nego je to danas, kako u Srbiji i Novom Sadu, ali i regionu.
“Nebriga o društvu je toliko velika da je sada najteže”, potcrtava Asentić.
Tokom našeg razgovora, Asentić navodi da je položaj osoba s invaliditetom u cijelom regionu, ali i šire veoma težak, prije svega jer ne postoji dovoljno viskok nivo svijesti o tome na koji način su one diskriminirane te kako se oni koji su odgovorni i koji donose odluke na osnovu kojih se određuje šta je naša društvena stvarnost, isto tako time ne bave ili iznalaze načine kako da izbjegnu bavljenje tom temom.
“Donosioci odluka i oni koji imaju moć da budu na tim pozicijama se svim silama trude da zapravo konstantno fragmentiraju društvo te da se pojedinci i pripadnici marginalizioranih grupa drže u stanju svijesti mišljenja da su jedini, usamljeni i da je to samo njihovo iskustvo”, nadovezuje se Asentić.
Temeljne promjene
Svakim danom članovi Per.Arta potvrđuju da je moguće temeljno promijeniti odnose i sliku o tome šta je moguće za zajednicu i odnose između osoba sa i bez invaliditea.
“Pitanje invaliditeta je društveno-političko pitanje i ono bi trebalo da je prisutno u svim aspektima promišljanja i organizovanja društva. Problem je taj što se ono izdvaja kao posebno pitanje i to je ono na što mi ukazujemo. U svakoj društvenoj grupi invalidnost je prisutna, ali se najčešće ne razmtara već svi misle da imaju jedan identitet koji određuje njih kao grupu, bilo da je to rod, društvena klasa, rasa ili nešto drugo”, kaže Asentić.
Usljed višedecenijskog izlaganja nasilju, bilo da je ono zabilježeno tolikom ili nakon rata, većina stanovništva regiona trpi posljedice koje mijenjaju njihovo mentalno, duševno, tjelesno i sva druga stanja, koja imaju veze sa pitanjem invaliditeta.
“Međutim, ona se najčešće ne dovode u vezu upravo zbog toga jer se ne daje okvir u kojem ti pojedinci i društvene grupe mogu definisati same sebe te bivaju pecipirani kao politički subjekti koji itekako imaju šta da kažu te na koji način da budu prepoznati u društvu u kojem žive”, zaključuje Asentić.
Upravo zbog svega toga u Per.Artu vjeruju u solidarnost, povezivanje, udruživanje i zajedničku borbu, odnosno saborništvo, koje može donijeti promjene u cijelom regionu u svim sferama društva.
