Libijski vođa revolucije Moamer Gadafi našao je jednostavnu formulu da svijetu i sebi samom objasni masovnu pobunu koja je izbila protiv njega nakon »svega« 41 godinu vladavine.
»Moj narod me voli, umro bi za mene. A oni koji me ne vole, koji protestiraju oni su – na drogama, drogira ih AlQuaida!«.
Bez ikakve primisli da hrvatsku premijerku Jadranku Kosor uspoređujemo s omraženim libijskim diktatorom, jer bi to bilo i nepravedno i neistinito, nemoguće je ne primjetiti da dvoje lidera dijele istu iluziju o tome da su omiljeni među narodom, te isto iskreno nerazumijevanje onih koji ih ne podržavaju.
Iako se čini da nas od toga dijeli čitava vječnost, jedva da je prošla godina od dana kada se predsjednica HDZ-a pred središnjicom stranke hvalila »ljudi me vole i cijene«, pozivajući se na ankete koje su joj tada išle u prilog. Njezini ovotjedni nastupi – prvo konferencija za medije na kojoj je više od pola sata nabrajala što je sve ona napravila za Hrvatsku, a potom i jučerašnja izjava u kojoj je opoziciju optužila da je napustila Savez za Europu – zorno pokazuju da Kosor istinski, od srca ne razumije kako je moguće da svi budu protiv nje, a ona je uvjerena da je uspješna premijerka. Oporba joj ne pomaže, predsjednik Josipović joj podmeće klipove, guverner Rohatinski radi iza leđa, novinari su nabrušeni na nju, prosvjednici je ismijavaju i traže da ode, sve se u ovoj zemlji urotilo protiv Jadranke Kosor i vidi se na premijerki da teško shvaća zašto joj se sve to događa i što je to ona Bogu skrivila.
Ajde dobro, napade opozicije može si još Jadranka Kosor objasniti time da su frustrirani jer nisu na vlasti pa nasrću na nju ne bi li se što prije te vlasti dokopali. Predsjednik Josipović isto je njihov, pa ju vjerojatno opstruira kako bi pomogao »svojima«. Rohatinski mora da ima političke ambicije pa zbog toga u izbornoj godini vuče poteze mimo vlade. Prosvjednici, pih, to je ionako šačica anarhista i euroskeptika.
Sve te bočne napade Jadranka Kosor može, dakle, nekako razumski opravdati i u svojoj glavi navesti vodu na vlastiti mlin. Ali kako da si premijerka objasni što to motivira čak 87 posto ljudi u anketama, koje su je prije svega nešto više od godinu dana svrstavale čak i ispred megapopularnog Stipe Mesića , da danas odriču povjerenje i njoj i njezinoj Vladi? Kako se u godinu dana 54 posto potpore Vladi istopilo na svega 13 posto? Tvrdnje koje su došle iz njezine Vlade – da je ljude na ulice izveo SDP koji ih za to plaća 250 kuna – gotovo da su na razini Gadafijevih tvrdnji da se protiv njega bune nadrogirani glupani, zavedeni od AlQuaide.
Naravno, postoje i neka druga objašnjenja, logičnija i realnija od ovih kojima sebe zavarava premijerka Kosor. Primjerice, ono da joj opozicija ne pomaže u izlasku iz krize i dovršetku pregovora zato što je opozicija izgubila na izborima, nije na vlasti i nema odgovornost za upravljanje državom, a najmanje joj je posao puhati u jedra Jadranke Kosor. Potez Ive Josipovića sa sazivanjem konzultacija stranaka moglo bi se, recimo, objasniti kao odgovor na činjenicu da je ona sama tjedan dana odbijala doći u Sabor kako bi razgovarala s oporbom, da je odbijala izjasniti se o prosvjedima i izreći bilo kakav stav o očito sve složenijoj situaciji u društvu. Rohatinski je, pak, možda posegnuo za mjerom otpuštanja kapitala bankama i gospodarstvu zato što već najmanje godinu dana u svakoj prigodi bezuspješno upozorava Vladu da mora financijski konsolidirati državu.
A što se tiče prosvjednika, i svih ovih nezadovoljnika koji ih podržavaju u anketama, možda, oni ne prosvjeduju zato što ih netko plaća nego, upravo suprotno, zato što ih netko ne plaća, zato što nemaju gdje zaraditi plaću, zato što rade a ne dobivaju plaće, zato što su radili desetljećima a od mirovina ne mogu živjeti, zato što ne znaju gdje će raditi kada završe fakultete
