Foto: Adnan Julardžija/Arhiv
Nedavno mi je rodica, koja je bila u posjeti jednoj središnjoj američkoj državi, ispričala doživljaj iz shopping malla. Dok je bila s porodicom u kupovini, odjednom je zapucalo. Ljudi su u panici popadali na pod, a pucnjeve je pratila vriska. Nekoliko minuta, iako se njoj učinilo mnogo duže, proveli su krijući se iza pulta, dok nije stigla policija i savladala napadača. Nasreću, ovaj put nije bilo smrtnih slučajeva. Mojoj rodici i njenoj djeci trebalo je neko vrijeme da se psihički oporave, pri čemu im je pomogao skori odlazak iz Amerike. Za razliku od njih, stanovnici te i drugih američkih država prečesto su izloženi masovnim pucnjavama, o čemu svjedočimo iz medija. Prema podacima organizacije ”Gun Violence Archive”, koja registruje ove pojave u Americi, samo je tokom 2023. godine bilo preko 600 masovnih pucnjava – što po definiciji označava incident u kojem su najmanje četiri osobe ranjene ili ubijene, ne uključujući počinitelja.
Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, broj masovnih pucnjava u Evropi tokom prošle godine bio je znatno manji, sukupno 12 zabilježenih slučajeva. Bez namjere da navedem svaku od njih, navešću samo one koje još imam u sjećanju. Prva je masovna pucnjava koja se desila još 2022. u Cetinju, no pamtim je zbog stravičnosti pojavnosti gdje je čovjek odjednom zapucao po komšiluku i ubio 11 ljudi. Od prošle godine, u sjećanju su mi ostale dvije iz Srbije, prvo ona u kojoj je mladić u srbijanskom selu ubio devet i ranio 14 ljudi, a potom i slučaj famoznog 13-godišnjeg ubice koji je u svojoj školi u Beogradu ubio devet i ranio sedam osoba. Srbija inače prednjači u ovoj pojavi, što ne čudi obzirom da je treća zemlja na svijetu po broju registrovanih vlasnika oružja, odmah iza SAD-a i Jemena. Što se tiče nas u BiH, mi nismo imali masovnih ubistava, ali nam nikako nije manjkalo drugih činova nasilja, pogotovo femicida. I tako dolazimo do zadnje masovne pucnjave od prošle godine, ona koja se desila u decembru u Pragu, gdje je 24-godišnji student historije, ”iz čista mira”, započeo s ubijanjem, ubivši 15 i ranivši 25 ljudi, dok konačno nije ubio i sebe.
Ono što predstavlja najstrašniji aspekt ovog nasilnog događaja, pored tragičnih posljedica koje ima, svakako predstavljaju njegova nepredvidivost i slučajnost zbog kojih svako od nas može postati žrtva u svakom trenutku. Za razliku od drugih vrsta ubistava, gdje često postoji jasna namjera ili motiv, ova vrsta nasilja ne prati nikakva pravila niti se može s velikim uspjehom predvidjeti, što doprinosi osjećaju nesigurnosti i straha.
Masovna ubistva i ubice
Prema definiciji, masovno ubistvo po određenim karakteristikama razlikuje se od serijskog i pojedinačnog. Forenzična psihologija prvenstveno izdvaja različitu motivaciju i dok su motivi za serijska i pojedinačna ubistva specifični i raznoliki, motivi za masovna ubistva često suideološki, predstavljaju osvetu ili želju za slavom, koja proizilazi iz osjećaja grandioznosti. Pri tome samo mali broj napadača ima dijagnozu psihičkog poremećaja i djeluje protiv ”imaginarnih napadača” tokom psihotične epizode. Ovo je veoma bitno istaknuti zato što se ovi pojedinci često nazivaju “psihopatama” i ”osobama s mentalnim problemima”, što dodatno stigmatizira osobe s psihičkim poteškoćama. Sjećam se kako je Aleksandar Vučić na press–konferenciji povodom pucnjave u školi, dječaku masovnom ubici odmah postavio dijagnozu nazvavši ga, parafraziram, psihički bolesnim psihopatom, iako takva dijagnoza nije postojala. Ovo nikako ne umanjuje stravičnost njegovog postupka, ali isto tako ne opravdava povezivanje s psihičkom dijagnozom.
Istraživanja konstantno ukazuju na slabu vezu između mentalnih bolesti i masovnih ubistava, i prema nekim podacima masovne pucnjave koje su izveli pojedinci s ozbiljnim mentalnim bolestima čine manje od 1% ukupnog broja godišnjih ubistava vatrenim oružjem, što ih češće ubraja u žrtve nego u počinitelje.
Međutim nije misterij zbog čega ljudi okrivljuju „luđake” kada se dogodi neki neshvatljiv čin nasilja. Zbog težnje da razumijemo, našem umu potreban je određeni zaključak pa se desi ”skok” na nešto što bi približno moglo odgovarati istini, bez obzira na logične pogreške. Ono što, pak, predstavlja logički ispravno zaključivanje u ovom slučaju upućuje na laku dostupnost oružja kao najvećeg prediktora za ovakve pojave. Kada se posjedovanje oružja poveže s mržnjom i netrpeljivošću specifičnog konteksta, bilo da se radi o mizoginiji, rasizmu, nacionalizmu ili bilo kojoj vrsti vjerske ili ideološke netolerancije, kratak je put do katastrofe.
Za razliku od pojedinaca koji izvrše individualna ili serijska ubistva, izazivajući pritom policijske istrage i inspirišući zaplete kriminalističkih romana i serija, počinitelji masovnih pucnjava nisu ni približno atraktivni. Obično su identifikovani već na samom početku, a na kraju gotovo uvijek završe mrtvi, bilo da se sami ubiju, bilo da bivaju ubijeni. Forenzični psiholozi tvrde da takav kraj odražava njihovu krajnju namjeru prekida s društvom koje ih je na neki način iznevjerilo te s kojim više nije moguće mirenje.
U kojoj je mjeri moguće predvidjeti ove pojave?
S obzirom na to da se SAD intenzivno suočavaju s problemom masovnih ubistava i teororizma, razvijeni su specifični protokoli koji za cilj imaju prepoznavanje pojedinaca koji pokazuju rizik za takva ponašanja. Jedan od njih jeste Protokol za procjenu radikalizacije terorista, poznat kao TRAP–18, koji navodi 18 upozoravajućih znakova. Razvio ga je forenzični psiholog J. Reid Meloy, koji pravi razliku između masovnih pucnjava koje su izvršene spontano i onih koje su planirane unaprijed, uključujući terorističke napade i pucnjave u školama. U tom kontekstu moguće je napraviti veze između terorista i masovnih ubica i onda kada motivi potonjih nisu politički.
Navode se indikatori rizika poput aktivnosti u koje spadaju: planiranje, priprema, skladištenje ili izviđanje; opsesija religijskim, političkim ili drugim ideološkim uvjerenjima; identifikacija s aktivističkim ili vojnim pokretima; historija agresivnog ponašanja; uočljive promjene u ponašanju i iznenadni porast energije; slučajno otkrivanje informacija; davanje otkaza na poslu, zatvaranje bankovnih računa ili pokazivanje drugog ”konačnog” ponašanja. Međutim jasno je da ovakvi protokoli nemaju veliki stepen uspješnosti te da mogu rezultirati nepravednim označavanjem nevinih pojedinaca, što je i dokumentovano u kontekstu borbe protiv terorizma. I pored toga, ovakvi protokoli ipak opisuju ponašanja koja pokazuju ljudi koji se spremaju na masovnu pucnjavu te postoji šansa da budu otkriveni.
Masovne ubice često su i pojedinci koji duže vremena osjećaju nezadovoljstvo, čak i gorčinu prema određenim aspektima društvenog sistema ili stvarnosti. Uočeno je da su mnogi od njih neposredno prije izvršenja djela bili izloženi nekoj vrsti provokacije ili okidača – doživjeli su poniženje, nepoštovanje ili su bili tretirani nepravedno. Mnogi su socijalno izolirani, seksualno frustrirani samci. Također, česti su slučajevi gdje su ti pojedinci doživjeli neuspjeh u akademskom ili profesionalnom kontekstu. Kada se radi o ideološki motiviranim napadačima, često se radi o osobama koje su odbačene od ekstremističkih grupa s kojima se identificiraju i djeluju samostalno.
Copycat efekat i utjecaj medija
Opasnost koja prijeti od senzacionalističkog izvještavanja o zločinima, posebno ubistvima i samoubistvima, odavno je poznata. “Copycat” efekat, odnosno efekat imitacije, predstavlja pojavu povećanog broja sličnih slučajeva nakon što se dogodi originalan zločin o kojem se detaljno izvještava. Ovaj je fenomen prvi put uočen i opisan nakon serije ubistava koja je počinio Jack Trbosjek. Tako i jedna masovna pucnjava povećava vjerovatnoću druge ako joj mediji pristupe senzacionalistički. Tome smo, nažalost, svjedočili i povodom slučaja dječaka masovnog ubice.
Od samog početka, mediji su pokazivali povećani interes za njegovu ličnost, bavili su se njegovim roditeljima, ocjenama u školi i slobodnim aktivnostima, čime su ga stavili u središte pažnje i glorificirali. Ovakvo je pisanje, logično, dovelo do stvaranja obožavatelja njegovog lika i djela, među djecom i tinejdžerima, posebno na društvenoj mreži TikTok, te brojnih najava o ponavljaju sličnog zločina. Bilo ih je i kod nas u BiH, ali su, srećom, na vrijeme uočeni, vodivši do reakcije. Analitičari medija ističu da je u ovakvim slučajevima ključno minimizirati fokus na sam čin nasilja i usmjeriti ga na žrtve, prevenciju i zajednicu. Na taj način mediji mogu preuzeti aktivnu ulogu u daljem sprečavanju nasilja i voditi borbu protiv njega, umjesto da namjerno potiču njegovu imitaciju i porast.
Potrebno je od samog početka ovakve zločine definisati kao kukavičke, bez pokušaja objašnjenja i pronalaska opravdanja za njih, poput trauma u školi i zlostavljanja. Izbjegavanjem opisa počinitelja i navođenja njegovih motiva postiže se nemogućnost identifikacije, posebno u slučajevima nepravde ili zlostavljanja. Umjesto senzacionalizma i pretvaranja priče u sapunicu, akcent bi trebao biti na iznošenju čistih činjenica na jasan i čak “dosadan” način, čime se smanjuje, a ne povećava interes za temu. Etičko i odgovorno izvještavanje ključno je u sprečavanju glamurizacije nasilja.
Međutim, koliko god logično zvuči, jasno nam je da živimo u vremenu u kojem princip clickbait profita odnosi prevagu nad odgovornim izvještavanjem. Dok se ne smanji pristup vatrenom oružju i ne uspostavi efikasan sistem za prepoznavanje i prevenciju ovakvih tragičnih događaja – drugim riječima popravi sam sistem – ne preostaje ništa puno osim da se “molimo” da nas mimoiđe neki slučajni metak.
