U svom velikom kamionu, crnom američkom Macku, na čijoj prednjoj haubi umjesto znaka automobilske marke ponosno stoji gumeni patak, na onaj svijet je ove hefte otišao glumac i kantautor Kris Kristofferson. Bio je Kris velika faca, tekstopisac, sjajan pjevač, aktivista koji je javno stao u odbranu nevinih Palestinaca, glumac, kojeg najviše pamtim baš iz tog kamionskog vesterna Sama Peckinpaha, ”Konvoj”, i neko za koga se s pravom može reći da je američki renesansni čovjek. U filmu kamionske subkulture glavni lik, Rubber Duck – Gumeni Patak, karizmatični buntovnik, okuplja grupu kamiondžija koji se, konvojem, suprotstavljaju korumpiranoj policiji i političarima koji bi da se od njih ogrebu za koji dodatni procenat popularnosti za izbore. Film je snimljen sedamdesetih, pa u njemu nije bilo Huse Osmanovića. A njega sam se sjetio zbog plavo-žutog kamiona, ”Zmaja na američkim ulicama”, kako su ga nazvali, jer je Huso krstario Amerikom u kamionu obojenom u bosanskohercegovačku zastavu.
Ta priča o Husinom kamionu postala je poznata kada se fudbalska reprezentacija BiH plasirala na Svjetsko prvenstvo koje se igralo u Brazilu. Rođen u Glogovoj, pored Bratunca, Huso je 1993. teško ranjen i prebačen u Tuzlu, čime je izbjegao da bude likvidiran u genocidu, za razliku od njegovog oca Mehe i brojne rodbine koja se zatekla u zaštićenoj zoni Srebrenica. Huso je 2001. otišao u Ameriku i hljeb počeo zarađivati vozeći kamion. S plavo-žutim kamionom išao je i u St. Louis da gleda reprezentaciju, sanjajući o rodnoj zemlji i onome što je od nje ostalo. I nije Huso Osmanović jedini naš čovjek koji se bavi kamiondžijskim poslom, brojni Bosanci i Hercegovci za volanom paraju uzduž i poprijeko Sjedinjene Države, slušaju zvuke rodnog kraja i maštaju o domovini. Može bit’ da u kamionskoj kabini čovjek najbolje pronađe samog sebe, da otputuje u imaginarni svijet u kojem vlada pravda. Onakva za kakvom je Rubber Duck tragao u crnom Macku.
Frajer je bio taj Kris. Tokom karijere koja je trajala šest decenija, radio je s majstorima i odmetnicima poput Johnnyja Casha i Willieja Nelsona, pisao hitove za Janis Joplin i Gladys Knight, glumio u filmovima Martina Scorsesea i spomenutog Sama Peckinpaha, bio i pilot u vojsci… Ono gdje je posebno pokazao svoj frajerski stav jest potresan trenutak kojeg je imao s preminulom irskom umjetnicom Sinead O’Connor, na koncertu u čast Boba Dilana u njujorškom Madison Square Gardenu. Tada je O’Connor izviždana kada se pojavila na sceni, jer nekoliko sedmica ranije pocijepala fotografiju pape Ivana Pavla II u emisiji Saturday Night Live, zbog protest prema Katoličkoj crkvi i njenog odnosa prema Irskoj. Dok su joj zviždali na sceni, Kristoferson je zagrlio i rekao joj da “ne dozvoli da je kopilad sruše”. O’Connor je odgovorila: ”I’m not down” i počela da pjeva War, da je rat na istoku, rat na zapadu, rat gore na sjeveru, rat dolje na jugu, biće rata i glasina o ratu… Kristofferson je kasnije objavio pjesmu Sister Sinead, sa stihovima da neke svijeće trepere, a neke blijede, a neke su istinite kao moja sestra Sinead.
Kako ne spomenuti i neke od njegovih najpoznatijih country pjesama, kao što su Me and Bobby McGee, Help Me Make It Through the Night, Sunday Mornin’ Comin’ Down i For the Good Times. Zanimljivo da je 1960. magistrirao englesku književnost na Oksfordu. Planirao je da tamo nastavi studije, ali nakon što je došao kući u Kaliforniju za božićne praznike, ostao je, oženio se i dobio dvoje djece. Umjesto se vrati u Oksford, Kristofferson se prijavio u vojsku i tamo postao pilot helikoptera. Kristoffersonova muzika i poezija su ostavile dubok trag u country muzici, a njegova sposobnost da kombinuje vlastita šarolika iskustva s univerzalnim temama ga čini ozbiljnim umjetnikom, herojem odbačenih, što dokazuje i njegov zaštitnički odnos prema sestri Sinead ili o vapaju da se prestane s ratom na Bliskom istoku.
Za razliku od onih što se predstavljaju kao zaštitnici naroda, umišljenih pajaca koji nemaju pojma i puni su predrasuda o istočnoj Bosni, Kris Kristofferson bi sigurno u svom Macku znao doći do Bratunca i Glogove, tamo gdje je odrastao drugi kamiondžija, Huso Osmanović, koji obilazi američke gradove i sanja o rodnoj zemlji i pravdi. Pravednik među kamiondžijama i pjesnicima znao bi i za masovne grobnice u Glogovi, da su u njima bili muškarci od 12 do 75 godina i da na žrtvama nije pronađena nijedna vojna uniforma. Znao bi dobri Kris da je Glogova između Bratunca i Konjević Polja, da je to zemlja po kojoj su zločinci rovarili da bi premještali i sakrivali kosti žrtava iz masovnih grobnica, čineći najgnusnija zlodjela koja čovjek može i zamisliti. Ratovi ne staju, kako je to pjevala O’Connor, jučer Srebrenica i Glogova, danas Palestina. Eh, kako bi ovaj svijet još bio teže mjesto za život da na njemu nije bilo frajera kakav je bio Kris Kristofferson. Dok Rubber Duck u svom Macku bude vozio u vječnost, zatrubit će jednom za nevine iz Glogove i Palestine.