U posljednja dva mjeseca pobuna protiv režima u Tunisu, Egiptu i Libiji po svoj prilici se barem u nekoj glavi ispod transparenta ili nadvitoj nad kalašnjikovom rodilo pitanje – “A što poslije? Što ako u ovome uspijemo?”
Ako ništa drugo, komesari revolucije mogu im jednu stvar sa sigurnošću priopćiti: poslije revolucije ima života, a neki se i dobro zabavljaju. Mi to znamo, a znaju to i naši susjedi. Dva desetljeća od posljednje revolucije u Europi, jedan od njezinih najpoznatijih protagonista, Vaclav Havel, zabavlja se i u 75. godini života.
Osam godina nakon što je u mirovinu otišao kao predsjednik Češke, ovaj bivši disident, dramatičar i, uopće, po mnogima najznačajniji Čeh svih vremena, upravo upisuje novu stavku u svoj životni curriculum. Havel je, eto, režirao i film, koji je ovih dana imao premijeru.
Autentično iskustvo
Intriga je rođena već prošlog mjeseca na filmskome marketu Berlinalea, a ponajviše sinopsisom u kojemu publika prepoznaje autentično iskustvo. Pod naslovom “Leaving” (Odlazeći/Odlaženje), Havelov film prati kancelara neimenovane zemlje, suočenoga sa životom nakon silaska s vlasti. Naravno da se međunarodna zajednica pripremila na dramatizirani komad autobiografije, ali Havel je imao prilike istaknuti kako nipošto nije riječ o njegovu životu, pa čak ni o životu njegova nasljednika Vaclava Klausa, kojega su mnogi prepoznali u glavnom negativcu filma, Vlastiku Kleinu.
Potonju asocijaciju zasigurno je pomogla igra riječi oko imena negativčeva lika kao i činjenica da su inicijali isti. Vlastik, tko želi, može pročitati kao igrariju riječju “vlastenec”, što na češkom znači “domoljub”. Naime, drugi češki predsjednik rado se busa u domoljublje, a pravu mjeru možda mu Havel svodi i prezimenom lika, Klein, što na njemačkom znači – mali. Havel, pak, kaže kako je riječ o pukoj koincidenciji.
Bilo kako bilo, u filmu se svrgnutom kancelaru prijeti da će ostati bez raskošne vile ako Kleinu uskrati javnu potporu. U svojevrsnom prizivu Čehovljeva “Višnjika” Klein prijeti kancelaru kako će na mjestu njegova voćnjaka podići drečavi prodajni centar u kojemu neće manjkati ni bordel.
Ispunjenje davnog sna
Posrijedi je adaptacija istoimene Havelove drame, koja je imala premijeru prije tri godine u Pragu te bila rasprodana i na kasnijim postavljanjima komada u Londonu i New Yorku. Koliko god promatrači u Kleinu htjeli prepoznati Klausa, Havel tvrdi kako je komad napisao već 1988., kad ga je morao odložiti sa strane jer su se u međuvremenu zakotrljala važnija zbivanja. Prema Havelu, “Leaving” je plod znatiželje s obzirom na iskustvo akademske zajednice koja je izgubila status ulaskom sovjetskih tenkova u Prag, u proljeće 1968., kad su mnogi sveučilišni profesori završili kao pekari i perači prozora, a oni koji se s time nisu mogli nositi, i kao žrtve samoubojstva.
Pa ipak, premda Havel opovrgava utjecaj recentne povijesti, teško je zanemariti mogućnost da je komadu kumovao antagonizam dvojice danas najutjecajnijih Čeha. O Klausu, euroskeptiku kojega politički krugovi zovu “Thatchericom Srednje Europe”, Havel je imao prilike govoriti u pogrdnim terminima, nazivajući ga “krajnje nepodnošljivim” čovjekom, koji je kao premijer u ekonomski model Čehoslovačke sredinom 90-ih promovirao “gangsterski kapitalizam”.
Havel zapravo kritizira nešto što Hrvati dobro poznaju: brzu privatizaciju u kojoj su mnogi “jamili”, kao i korupciju koju su na leđima mahom donijeli konvertiti iz starog sustava. Međutim, neovisno o tome je li “Leaving” Havelova naplata starih računa ili ne, čini se da je posrijedi ispunjenje Havelova davnog sna. Kao potomak imućne obitelji poduzetnika, kojoj pripada i Havelov stric, osnivač filmskog studija Barrandov, Havel kaže kako su ga u pohađanju filmske škole spriječili komunisti.
Premda je imao prilike pisati za teatar, priznaje, to je uvijek bio poluproizvod koji bi završio kazališni redatelj. Filmska režija, zaključuje Havel, novo je iskustvo koje mu u potpunosti omogućuje “tumačiti sebe”.
