Ovih dana sam, na poziv sarajevskog Media Centra, pisao o tome kako bosanskohercegovačke političke vođe doprinose obnovi jezika mržnje. Poštovani čitalac, ako ga zanima zadata tema, može cijeli tekst naći na sljedećoj adresi http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/kako-politi-ke-vo-e-doprinose-obnovi-jezika-mr-nje. U razmišljanju o političarima i jeziku mržnje iz bosanske perspektive nije se, naravno, mogla zaobići zapaljiva retorika iz prošlojesenje izborne kampanje i posebno uloga političkog prvaka Republike Srpske Milorada Dodika: on je već navikao i domaću javnost i međunarodne kritičare na upornu upotrebu konfrontacione retorike koja osnažuje njegove reference “najsrpskijeg” od svih kandidata za najviše funkcije u svom entitetu.
U eseju objavljenom u okviru projekta Media Centra može se vidjeti kako se u transformaciji sadašnjeg predsjednika Republike Srpske od međunarodno prihvaćene i podržane alternative vladavini nacionalističkih partija u međunarodno neprihvatljivog glasnogovornika nacionalizma postepeno uobličavala čitava dosljedna platforma koja počiva na pet tematskih uporišnih tačaka: referendumskoj retorici – s učestalim potezanjem međunarodno neprihvatljivog “referenduma o osamostaljenju Republike Srpske”; osporavanju bosanske državnosti – s upornim dokazivanjem, i u izjavama i u protivljenju
uspostavi njene funkcionalnosti, kako je to “nemoguća država”; etničkoj isključivosti – na primjer, u insistiranju da “ne mogu nama suditi sudije muslimani”; produbljivanju otuđenja – uključujući i poređenje Sarajeva s Teheranom; i, kao vrhunac kopanja po nezaraslim ratnim ranama, osporavanje međunarodno presuđenih ratnih zločina i genocida – uključujući negiranje zločina nad mladima na tuzlanskoj Kapiji i genocida u Srebrenici.
U pisanju o Dodikovom doprinosu poticanju napetosti i nepovjerenja u današnjoj Bosni i Hercegovini teško da se može biti naročito originalan – čak i kad se cijeli katalog njegovih izjava sračunatih na produbljivanje etničkih jazova organizuje u dosljednu političku platformu – ali mislim, i to sam napisao, kako ni najzapaljivije izjave iz njegovog repertoara ne bi imale tako paralizirajući učinak u bosanskoj politici da nisu praćene ili da im u nekim slučajevima nisu prethodile direktno korespondirajuće izjave ili političke platforme na bošnjačkoj strani bosanske političke jednačine.
U navedenom eseju pokazao sam, naime, kako svaka tačka Dodikovog projekta, koji je on sam definisao kao “jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine”, ima protivtežu u bošnjačkoj prevlađujućoj pameti iz protekle dvije decenije koja je doprinosila postepenom svođenju zajedničkog imenitelja u bosanskoj politici na približno nultu tačku naročito u posljednje četiri godine.
Tako Dodikova referendumska retorika crpi uvjerljivost iz bošnjačkog odbijanja da se uvaži dejtonskim sporazumom definisani karakter Republike Srpske sve do politički kontraproduktivnog obećanja “stopostotne Bosne i Hercegovine” nasuprot dosljednim porukama posrednika i garanata mirovnog sporazuma da ni otcjepljenje ni ukidanje entiteta nemaju nikakvu podršku ili perspektivu priznanja. Dodikovo osporavanje bosanske državnosti i održivosti nalazi ekvivalent u izjavama nekih od vodećih bošnjačkih dejtonskih pregovarača u kojima se Republika Srpska redovno predstavljala kao nametnuto rješenje i nepravedna cijena za okončanje rata s pozivima na njeno ukidanje. Njegovo insistiranje o nepodobnosti sudija muslimana po ideološkoj inspiraciji nije ništa gore od incidenata u kojima se u izjavama bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta propisuje kakve javne dužnosti mogu a kakve ne mogu obavljati “pripadnici manjeg naroda”. Verbalne provokacije u vezi s Teheranom imaju otprilike isto djejstvo produbljivanja jazova kao i dosljedna odbojnost prema Republici Srpskoj u bošnjačkoj javnosti koja se, pored ostalog, izražava u gotovo redovnom insistiranju na tome da se radi o “manjem entitetu” – kao da teritorijalni omjer 51 prema 49 odsto opravdava takvo razlikovanje – ali i u otvorenom neprijateljstvu kakvo se manifestuje u upotrebi termina “republika šumska”, “republika mrska”, “četnitet” ili “blentitet” u raspravama nesumnjivo inspirisanim odbojnostima koje potiču politički, vjerski iakademski autoriteti. Najzad, Dodikovo negiranje ratnih zločina i genocida, po vrijeđanju dostojanstva ratnih žrtava, može se uporediti s primjerima u kojima je najviši bošnjački predstavnik u nastupima pred Ujedinjenim nacijama upotrebljavao ranije međunarodne procjene o više od 200.000 žrtava rata u Bosni i Hercegovini iako novija i do sada najsistematskija istraživanja ukazuju da je taj broj nešto više od 100.000.
Ušančena u etničke podjele, proizvedene ratnim nasiljem i poratnim odsustvom vizije i praktične podrške za povratak prognanih i izbjeglih, bosanskohercegovčka javnost uglavnom je istrenirana da prepoznaje i osuđuje “neprijateljsku retoriku” na drugoj strani: sasvim su rijetki primjeri primjene jednakih kritičkih standarda za “svoje” i “tuđe”. To stvara privid kako svu odgovornost snose vođe u drugom entitetu ili etnicitetu i amnestira nosice ekstremnih – ili bar kontraproduktivnih – političkih projekata u vlastitoj okolini. Samo u takvoj klimi bilo je moguće da prođu pune četiri godine bez bilo kakvog napretka prema euroatlantskoj budućnosti i da toj blokadi gotovo u jednakoj mjeri doprinose oni kojima su usta puna Bosne i oni čiji se politički projekt zasniva na dokazivanju kako je ona “nemoguća zemlja”.
