Nejasno je – dobro, ja sam pravni laik, moguće da ne razumijem – zašto je Karolina Vidović Krišto svoju optužnicu pročitala u Saboru, na bezveznoj nekakvoj raspravi o hrvatskom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija, u mom slučaju riječ je, ovako odoka, o kršenju barem pet-šest uzastopnih članaka Kaznenog zakona RH
Piše: Boris Dežulović
Stanje u medijima kojima se upravlja iz Ministarstva kulture jest antihrvatsko, kao što je i antieuropsko. To je politika koja, primjerice, financira Pupovčeve Novosti za koje piše izvjesni Boris Dežulović, koji je prostački nekoliko puta vrijeđao žrtve Vukovara. Ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala. Dežulović se čak hvalio da je u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar! Dakle, Dežulović se divi srpskim zločinima koji su osuđeni od cijelog demokratskog svijeta. On se divi pjesmi koju su u Vukovaru pjevale četničke horde, a koja glasi ‘Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate’. Neki dan je Dežulović, kojeg financirate, usporedio Hrvatsku vojsku s Hamasom. Boris Dežulović vrijeđa silovane Vukovarke i majke ubijene djece u Vukovaru. To je kazneno djelo što on radi!”
Teze koje ste upravo pročitali nisu ništa novo. Da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar, diveći se srpskim zločinima i prostački vrijeđajući žrtve Vukovara, to čitam svake godine u ovo doba, kad se obilježava godišnjica pada Vukovara, a ustaškoj mladeži u noćnoj smjeni Fejsa od toplog maminog kakaa oteknu muda. Sasvim je, međutim, nešto drugo kad se takva optužnica, umjesto u anonimnim komentarima na Facebook-profilu Velimira Bujanca, objavi u časnom domu hrvatskog parlamenta, i kad ih umjesto kukavnog i sitnog nekog bezimenog šupka s Fejsa ponosno i glasno, pod punim imenom i prezimenom, izgovori neki saborski zastupnik.
Recimo Karolina Vidović Krišto, zastupnica stranke Odlučnost i pravednost, koja je na raspravi o zakonu o hrvatskom jeziku prošlog četvrtka u časnom domu pročitala javnu optužnicu u sedam točaka protiv Borisa Dežulovića, ime oca Ivo, rođenog 20. 11. 1964. u Splitu, ranije osuđivanog, da se, kako slijedi:
a) “hvalio kako je u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar”, pa
b) “prostački vrijeđao žrtve Vukovara”,
c) “silovane Vukovarke” i
d) “majke ubijene djece”, te
e) “Hrvatsku vojsku usporedio s Hamasom”, dok se s druge strane
f) “divio srpskim zločinima koji su osuđeni od cijelog demokratskog svijeta”, pa čak i
g) “pjesmi koju su u Vukovaru pjevale četničke horde, ‘Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate'”.
E sad.
Karolina Vidović Krišto zna o čemu govori, ona nije samo saborska zastupnica koju je ponio domoljubni zanos i rođena Vukovarka koju je prenijela emocija: ona je završila novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i više od dvadeset godina radila je kao novinarka na Hrvatskoj radioteleviziji, njoj je istina svetinja a činjenica totem.
Temeljito, u najboljoj tradiciji HRT-a, Karolina je istražila cijelu stvar, godinama prikupljala snimke, tekstove, dokaze i informacije, svaku sedam puta prevrnula i provjerila, prije nego što je sve pedantno i neoborivo složila u optužnicu, otipkala na kompjuteru i isprintala na papir. Nije je, shvaćate, iznijela u gnjevnom afektu i jednom plamenom dahu, već profesionalno, hladno i taksativno čitajući s papira, govoreći i izgledajući – vjerujte mi, imam iskustva – baš poput državne tužiteljice na nekakvom uglednom hrvatskom općinskom kaznenom sudu.
Bit će da je to i zato što je Karolina, prije nego što se 1996. vratila u Hrvatsku i posvetila istini i novinarstvu, na Ludwig-Maximilians-Universitätu u Münchenu godinu dana studirala i pravo.
Nejasno je stoga – dobro, ja sam pravni laik, moguće da ne razumijem – zašto je Karolina Vidović Krišto svoju optužnicu pročitala u Saboru, na bezveznoj nekakvoj raspravi o hrvatskom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija, u mom slučaju riječ je, ovako odoka, o kršenju barem pet-šest uzastopnih članaka Kaznenog zakona Republike Hrvatske, od ugroze teritorijalne cjelovitosti i ustavnog ustrojstva RH, odnosno klasične veleizdaje iz članka 340., preko priznavanja kapitulacije dijela njezinog državnog područja iz članka 341., sprječavanja građana RH u borbi protiv neprijatelja iz članka 342., službe u neprijateljskoj vojsci iz članka 343., pomaganja i suradnje s neprijateljem iz članka 344. i podrivanja vojne i obrambene moći RH iz članka 345., pa sve do povrede ugleda RH iz članka 349, a vrlo vjerojatno i špijunaže iz članka 348.
Pa ipak, iako Karolina Vidović Krišto dobro zna o čemu je riječ – “ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala!”, “to je kazneno djelo što on radi!” – ona svoja saznanja nije prijavila nadležnim institucijama civilizirane Republike Hrvatske: niti je dokaze o kaznenom djelu odmah proslijedila državnom odvjetništvu, niti je s njima otišla u najbližu policijsku postaju. Umjesto toga, ona je optužnicu suho pročitala pred polupraznom saborskom dvoranom, kao da je izdaja Domovine pičkamumaterina ja se ispričavam obična neka povreda poslovnika ili kakav bijedni ispravak netočnog navoda.
I da ne znamo kako je riječ o provjerenoj i odanoj domoljubavnici, bogami bi guranje tako važne teme u raspravu o jeziku – i šuplje zrakomlaćenje o dadakanju, genitivima, srbizmima, ijeima i jeima – izgledalo gotovo kao zataškavanje.
Ako, naime, i prihvatimo da jedna saborska zastupnica nije osoba iz članka 25. točka 2 Kaznenog zakona, koja je, iako “pravno obavezna spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice kaznenog djela, to propustila učiniti”, što bi “po djelovanju i značenju” bilo “jednako počinjenju tog djela” – mada ne znam tko je od saborskih zastupnika pozvaniji i “pravno obavezniji” prijaviti veleizdajničke zločine – onda je Karolina Vidović Krišto barem suučesnik iz članka 300. Kaznenog zakona, onaj dakle “tko zna da je počinjeno teško kazneno djelo pa to ne prijavi, iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja”.
Osim, jasno, ukoliko – a to je jedina preostala mogućnost, treće nema – Karolina Vidović Krišto jednostavno laže.
Ja, recimo, ne vjerujem. Ali nisam važan ja, važna je Domovina. Kako pak za razliku od Karoline – koja ima samo jednu godinu prava – imam punih trideset pet godina pravosudnog iskustva, nudim joj rješenje: ja ću u Novostima napisati, recimo, da je sve jednostavno izmislila, i da je jedna besramna, bijedna i prezira vrijedna falsifikatorka i upravo patološko lažljivo smeće. Ili, još bolje, visokoprofilna suučesnica koja zataškava i krije dokaze, štiteći veleizdajnike što se otvoreno dive četničkim zločinima i vrijeđaju silovane Vukovarke. To bi valjda trebalo biti dovoljno da me tuži za uvredu časti i dostojanstva.
Ili to, ili da ja nju tužim za klevetu. To je, doduše, kompliciranije – morala bi od saborskog Mandatno-imunitetnog povjerenstva tražiti skidanje zastupničkog imuniteta – ali može i tako, meni je svejedno, dogovorit ćemo se.
Sakupit će onda prekaljena novinarska istraživačica sve moje objavljene tekstove u kojima “prostački vrijeđam žrtve Vukovara”, “silovane Vukovarke i majke ubijene djece”, sve dokaze da sam “u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar” i tekstove u kojima se time hvalim, kao i one u kojima “Hrvatsku vojsku uspoređujem s Hamasom”, te sve prikupljene tonske i video zapise na kojima se “divim srpskim zločinima koji su osuđeni od cijelog demokratskog svijeta”, kao i tekstove i snimke na kojima se “divim pjesmi ‘Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate'” – tu sam i ja zagubio u kućnoj arhivi, pa bih neobično cijenio – i na koncu ih lijepo podijeliti u fascikle, složiti u raznobojne registratore i donijeti na najbliži općinski sud.
Jer šta?
Jer će sve do tada – sve dakle dok ne vidimo dokaze – svaka izdajnička pička u srpskim novinama koje financiraju hrvatski porezni obveznici moći otvoreno pisati da je Karolina Vidović Krišto, štajaznam, pokvareno i bijedno, prezira vrijedno lažljivo smeće.
To je, naime, jedina preostala mogućnost, treće nema.
