Povodom izlaska filozofskog eseja “Pasti u visine” u izdanju kanadske kuće Nota Bene naša saradnica Maje Ombašić dala je intervju za Oslobođenje. Objavljujemo i drugi dio intervjua.
Uprkos svim našim razlikama, postoji i nešto zajedničko, a to je odnos prema svetinji. Sveto kao naša fasciniranost u odnosu na misteriju života…
Sveta je ljudska svjest, ali je sveto ne samo ljudsko, već i sve ostalo. Svi oblici života, sve forme razmišljanja, svi načini postojanja, čak i oni radikalno različitiji od mog, sveti su. Mada, ovaj put, dodala bih, i napokon, svetost života, koja je temelj svake velike religije, ne treba više dogmu da bi se potvrdila, jer i nauka ide u istom smjeru. Uzmimo primjer astrofizike. Kada posmatramo život kroz astrofizičke naočare, vidimo koliko je ova čudesna odiseja našeg univerzuma, ma koliko bila plod slučaja, uzvišena avantura. Ono što nam astrofizika danas govori jeste da od samog početka stvaranja Univerzuma postoji neka “tamna volja” koja želi život, i koja, zahvaljujući sporoj kompleksifikaciji materije od samog početka univerzuma, teži postizanju svijesti, naše, sposobne da sama sebe posmatra, ali i da svjedoči o univerzumu. Astrofizičari to nazivaju antropičkim principom.
Ovo filozofsko uvjerenje mi je došlo s neba, u pustinji, (možda je ipak moje iskustvo u pustinji bila neka vrsta iluminacije), gdje sam postala svjesna, paradoksalno, vlastite svjesnosti svjedoka koja se samoosmatra i posmatra kosmos i beskraj čiji je samo dio, upravo u trenutku kad sam imala osjećaj padanja prema gore… Ono što je sveto jeste čovjek i njegova svijest, iznad svih naših kulturnih, vjerskih, nacionalnih, identitetskih razlika, itd. Jedinstveni fenomen života na Zemlji i ljudske svijesti da o tome svjedoči je, po mom mišljenju, izvor spasa (postoji niz “da je” u astrofizici koji nas prisiljava da se čudimo svetosti života, spomenimo samo najbanalnije: da je udaljenost između zvijezda naše galaksije bila samo mrvicu drugačija, život na Zemlji bi bio nemoguć; da je Zemlja samo malo bila bliža ili dalja Suncu, ekstremna toplina ili hladnoća ne bi omogućile život na Zemlji, itd…). Zato, prema mom mišljenju, uvijek moramo padati prema gore. Mak Dizdar, uz kojeg padam prema gore svaki put kad otvorim Kamenog spavača, jedna od mojih omiljenih knjiga, želeći prevazići nacionalne identitete i bivanje kroz naciju kao da je ono, zaboga, jedini ovozemaljski način bivanja, govori o potrebi da se ostave po strani zemaljski identiteti, često nacionalni, kako bi se čovjek povezao s kosmosom. Želja da se vrati izvorima srednjovjekovne Bosne je želja da se podsjeti na bogumilsku viziju kosmičkog, tj. Universalnog čovjeka.
Da li je moguć novi svijet koji bi poništio ovaj svijet bez kompasa, dezorijentisanih, da li je moguć povratak osnovnom smislu života, povratak prirodi koja nas uči da je život u stvari jednostavan?
Moj kontakt s domorodačkim narodima u Kanadi, posebno s narodom Anishinaabe, o kojem sam napravila dokumentarac, naučio me isto ono što i sveti tekstovi istočnih i zapadnih drevih filozofija, a to je da je čovjek samo dio velike cjeline koja ga okružuje (za domorodačke narode to je Priroda, za antičke Grke poput Stoika to je je racionalni svemir kojemu čovjek treba nužno da se pokloni i da ga samo zadivljujuće posmatra, nikad da ga dominira kao što tvrdi Descartes) i da treba prihvatiti ulogu čovjeka u vezi s okolinom, ali uvijek u višesmjernom smislu. Ova pomalo skromna i kontemplativna pozicija daje pravo cirkularnom razmišljanju koje se, poput godišnjih doba, uvijek vraća istoj istini: Priroda je uređena i racionalna, sa svojim zakonima, a čovjek mora prihvatiti taj poredak kojem pripada. Problem zapadnog čovjeka, kao što sam već objasnila, leži u tome da od renesanse i pojave modernosti s autonomnim pojedincem-subjektom koji polaže zakletvu samo na racionalnost, zapadni čovjek ulazi u linearno vrijeme u kojem je bitan samo napredak i bijeg prema naprijed. Radeći to, postavlja se ispred prirode, a ne unutar nje. Počinje je zamišljati kao ogroman laboratorij pun resursa koji su mu na raspolaganju.
Danas smo suočeni s granicom te linearne misli: pohlepna maštarija modernog čovjeka i njegovo vjerovanje u beskonaćni tehnološki napredak sada se suočavaju s vlastitim egzistencijalnim dilemama: ili nastavlja razmišljati u eksponencijalnim terminima jer vjeruje da je tehnološki napredak neograničen, i stoga će vjerojatno biti kraj čovječanstva jer Priroda nema više ništa za ponuditi u tom smjeru, ili se vraća cirkularnom viđenju života, obnovljivom, vitalnom, organskom i holističkom, kako u ekonomskom, tako i u političkom, kulturnom i moralnom smislu.
Kao dijete napustili ste Mostar sa familijom, proveli određeni dio života u Švajcarskoj, pa se potom vratili u Mostar, pa onda otišli jos dalje, na drugi kontinent, u Kanadu, gdje i danas živite i radite. Kakav je vas doživljaj ezgzila? Kako biste ga vi formulisali?
Iskustvo egzila danas za mene predstavlja metafizički osjećaj. Više nije riječ o drugdje i o domu, o mjestu kojeg nazivamo domom, nužno povezanog s geografskim mjestom kojem se moramo vratiti, korijenima, jer su oni simbol istine (problem nastaje kad geografsko mjesto postaje izvor istine ne samo meni, nego i nekom drugom). Mislim da treba prevazići ovu vrstu zemaljskog egzila i razmišljati o kosmičkom egzilu kojeg istinski osjećam… Mak Dizdar je puno bolje od mene opisao ovaj osjećaj. Ubistveni Identiteti ne vode nigdje, a opstanak naroda ili nacije ne leži u teritorijalnom, jezičkom, vjerskom ili nacionalnom zahtjevu, već prije svega u sposobnosti povezivanja čovjeka s beskrajem, s onim što je najtranscendentnije u njegovom postojanju. Egzil je znači metafizički jer smatram da se radi o osjećaju čisto ljudskom – možda najuniverzalnijem i najhumanijem koji postoji – a to je da smo dio 8 milijardi svijesti koje obitavaju na maloj planeti visećoj usred crnog svemira i koje se prije svega moraju suočiti s pitanjima na razini njihove zvjezdane kozmičke usamljenosti: zašto smo ovdje, odakle dolazimo i kamo idemo. Umjesto toga, binarni pogled “mi protiv njih, oni protiv nas, itd. zatvoreni i opsjednuti opasnom modernom zapadnjačkom idejom države-nacije (jedna država, jedna nacija, po mogućstvu monoetnička, jer sve sto predstavlja multikonfesionalizam ili multikulturalizam, gdje drugosti žive u harmoniji jedne sa drugima, koncepti su koje Zapad ne razumije u potpunosti.) širi se poput otrovih gljiva širom planeta. Rezultat? Trenutno postoji 40.000 kilometara zidova na Zemlji koja služe za podizanje granica, jednih protiv drugih, što je u suštini opseg planete…
Na koji je način veliki libanski esejista, Amin Maalouf, uticao na vaš rad i razmišljanje, vašu posvećenost kulturi i nasljedstvu Libana. Liban-Beyrouth, Bosna-Sarajevo su glavne uloge u vašem prethodnom romanu “Među zidovima”. Možete li nam bolje objasniti ovu neočekivanu vezu između ova dva grada?
Kada sam prvi put pročitala njegov nezaobilazni esej “Ubistveni identiteti”, shvatila sam koliko je ta koncepcija kulturnog, kolektivnog, vjerskog i nacionalnog identiteta opasna jer je neizbježno isključiva. Međutim, Maalouf snažno poziva na potrebu ispitivanja te ključne koncepcije identiteta. On razotkriva iluzije, zamke, manipulacije svih onih kojima je identitet bilo koje vrste neophodan da bi život imao smisla. Svaka njegova knjiga ukazuje na istu opasnost, a to je da će naša dihotomna civilizacija odvesti svijet u moralni brodolom iz kojeg će biti vrlo teško izroniti. Maalouf potječe iz dvostruke orijentalne i zapadne kulture i doživio je tužnu dezintegraciju Libana i veličanstvenu ideju Levanta kao koljevke stare mediteranske civilizacije koja je vijekovima uspijevala na svojim obalama istodobno obuhvatiti sve različitosti. Pad imperija i poziv na nacionalizme i identitetske zločine doslovno su okončali hiljadama godina suživot naroda Levanta. Ideja o tom Libanu je nestala s građanskim ratom.
I mi smo doživjeli sličnu sudbinu. Upravo to moje oduševljenje kulturama i civilizacijama koje nisu dihotomne odvelo me putem Levanta. Posjetila sam Liban gdje sam napisala roman “Među zidovima”: dva ljubavnika, Lejla i Konstantin, probijaju razne brane stagniranih identiteta zabetoniranih u razlikama Zapad/Istok kako bi se vratili fluidnijem svjetonazoru, poput njihovih gradova, Bejruta i Sarajeva, koji su već davno utjelovili multikulturalan i multikonfesionalni suživot. Ta vrsta bivanja, koju Zapad nažalost ne shvata, ni sa moralne, ni sa političke, ni sa filozofske tačke gledišta, povremeno nestaje kao da smo ušli u novu eru gdje su glavni lajtmotivi sadašnjice razdvajanje/zidovi, umjesto spajanje/mostovi….
Maalouf je u pravu kada kaže da su tame obuzele svijet kada su se svjetla Levanta ugasila i kada su ere država-nacija (monoetničkih), s ubistvenim identitetima zauzele zajedničko tlo koje nas je nekada povezivalo s drugima. Levant i njegove hiljadama godina stare kulture, o kojima govori Maalouf, doživjeli su prirodan suživot koji je imao karakteristike organskog cjelovitog sustava. Danas smo na rubu civilizacijskog brodoloma, vlastitog, između ostalog zbog zapadnjačkog imperijalisma i njegovog dvostrukog geopolitičkog standarda koji je donio toliko štete Bliskom istoku i Levantu. Što nas može spasiti? Ako već gradimo zidove, trebat će nam snažne betonske brane protiv demagoga sa svih strana koji se boje multikulturnih, multikonfesionalnih, tj. višedimenzionalnih vizija života, koji se kunu samo u identitetske i nacionalističke pojmove. Trebamo se vratiti prenacionalističkom pogledu na svijet, poput onoga koji je bio prisutan u kozmopolitskom Beču Stephana Zweiga prije strahota stoljeća, odnosno Prvog svjetskog rata. Znam sta mislite, da je to utopija. Ali recite mi, šta se ikad u čovječanstvu promijenilo bez prethodne utopije koja osvjetljuje tamne staze? Pretpostavljam i vaše sljedeće pitanje: ali kako to postići?
Iako je istina da se ne možemo vratiti unatrag, možemo promijeniti stvari u sadašnjosti, počevši od obrazovanja. Često ponavljam Platonovu teoriju Ideja svojim studentima, koja tvrdi da pravo i istinsko znanje leži ispod lažnog znanja i relativističkih vizija svijeta. Ljudsko biće jasno može uspostaviti razliku između dobra i zla, istine i laži, pravednog i nepravednog, jer racionalnost naše svijesti je upravo taj izuzetni vodič. Stoga je nužno potrebno iskopati racionalnost naše svijesti čiji je vid zaslijepilo supermarket raznih mišljenje i stavova, tj. lažno znanje. Šta je u stvari relativizam, pogotovo današnji? Relativizam je kad tvrdim da je moja vizija dobra i da je ona ta koja mora prevladati viziju drugog, i sve dok imam dobru retoriku za uvjeravanje i priklanjanje drugih mojoj viziji, istina više nije bitna. Mediji to sjajno odrađuju danas jer im je istina na zadnjem mjestu. No, kako kaže Platon, svaki pokušaj dobra koji ne uključuje drugoga, tko god bio taj drugi, perverzan je sam od sebe jer oduzima onima koji ne pripadaju mom poimanju dobra, njihovu ljudskost i njihovu radikalnu drugačijost. Kad se to desi na razini jedne civilizacije, tu je onda sve dopušteno. Aktualnost to nažalost potvrđuje.
Stoga je padanje prema gore pokušaj udaljavanja od ubistvenih identitetskih zločina kako bismo se uzdigli prema visinama i bolje uvidjeli tu Makovu Modru rijeku na čijim obalama jasno uvidamo univerzalne forme ljudskog života i njegove svijesti kao nešo najsvetije što postoji. To je pravi univerzalni humanizam, a ne ova njegova loša kopija koja ne prestaje padati prema dolje, sve niže i niže… Preostaje nam nada za neku novu eru, neku novu misao, nešto potpuno novo, naravno ako čovječanstvo preživi svoje vlastite samoubilačke stavove prema sebi i Prirodi. A hoće. Sjetimo se one “tamne volje” o kojoj prićaju astrofizičari i koja silno, od samog početka, nužno želi život. Ona je na razmjeri kosmosa puno jača od ljudske gluposti.
