Ona se skinula gola nasred prepune Rive u Splitu. Kamera je zabilježila, snimka je objavljena. I? Nikome ništa!
Drugi je skinuo mudante na renesansnom trgu u Hvaru i ispraznio izlučevine iz stražnjeg dijela, pokenjao se to jest, usred bijela dana. Kamera je zabilježila, mediji objavili. I? Nikome ništa!
Pijani je mladić u noći razbio vrata na školi u Dubrovniku. Kamera je zabilježila, novine objavile. I? Nikome ništa!
S prozora stana u takozvanom rezidencijalnom i sigurno najljepšem dijelu grada, splitskim Bačvicama, gledali smo kasno noću jedan par u prolazu, kad ih je iznenada s balkona susjedne, u cijelosti apartmanske, nekada stambene zgrade, skupina razularenih turista zasula kamenjem. Čovjek je zgranuto i nemoćno zaurlao, a kao odgovor dobio prostačke decibele. I nikome ništa. Policije na ulicama Splita, naime, nema, inspektori i komunalni redari noću ne rade, i zato je Split opet, pogotovo njegova povijesna jezgra, prepušten na nemilost mladih, pijanih gostiju kojima Dioklecijanov grad dođe tek kao kulisa za urlikanje, povraćanje, pišanje, riječju, nastavak uništenja života onim malobrojnim, preostalim stanarima gradske jezgre.
Doduše, nova je vlast Splita donijela zakon o kažnjavanju uličnog divljaštva koje uglavnom produciraju skupine mladih Engleza, odgojene valjda na tradiciji vlastitog kolonijalizma, a možda – što je najvjerojatnije – zapravo pojma nemaju gdje su došli, svejedno je bio to Split, Dubrovnik, Zadar… važno je da su im domaćini za šaku eura omogućili produkciju svakog primitivizma, pa je ovih dana jedan londonski časopis donio reportažu upravo o divljačkom ponašanju svojih mlađahnih sugrađana u Splitu, gradu koji je čini se pao kao najveća žrtva masovnog, nekontroliranog turizma i u sklopu toga besprizorne apartmanizacije. List zapravo upozorava na plaćanje visokih kazni, od 150 do 300 eura, za skidanje, povraćanje, deranje na javnim mjestima, mada je nejasno tko će patrolirati i naplaćivati te kazne, s obzirom na brojnost razuzdanih hordi, a manjak redara.
Do sada, naplaćeno je tek 13 kazni, a u međuvremenu onih petstotinjak preostalih stanovnika središta Splita – ukradenog noćnog odmora i sna zbog konstantnog pijanog urlanja – marljivo bilježe divljanje pod svojim prozorima, kao iscrpljeni domoroci u nekoj bivšoj engleskoj koloniji.
Za to vrijeme šefica Udruge iznajmljivača žali se na višak apartmana, a onda domeće kako je Split doživio „renesansu“ – misli bidna valjda na retardaciju – jer da „nakon dva sata noću više ništa ne radi“. Blebeće ona nešto i o iznajmljivanju u obitelji, kao da takvo nešto još postoji, i kao da ne zna da je propast Splitu donijela upravo stihija apartmana čiji se vlasnici pola godine iseljavaju na pričuvne pozicije, u neke druge stanove, kuće na selu…
A što radi hrvatska vlada za nužni iskorak iz masovnog, devastirajućeg turizma u onaj za pristojne ljude željne kulturne ponude nekog grada, a koji danas odbijaju i pomisao odmora u Splitu, čija se „slava“, vidimo, proširila izvan granice Hrvatske? Ne čini ništa, kao ni oko čega drugog, pa je svako rebrendiranje sadašnjeg stihijnog turizma za pijane, neodgojene mlade Evropljane, mahom Engleze, prepušteno lokalnoj vlasti, skromnih resursa, i naročito sada kada je pohlepa vlasnika apartmana otišla predaleko. E, da, nakanjuje se vladajuća elita uvesti porez na nekretnine, ali kao kaznu samo onima koji se iznajmljivanjem ne bave i već plaćaju određeni porez. Tako država zapravo stimulira daljnju apartmanizaciju, baš kao i užasnu devastaciju pomorskog dobra na kojemu rastu nelegalne apartmanske kućerine, mahom u vlasništvu stranaca. Da bi odjednom vladajući zaglumili programsku borbu protiv divlje gradnje, porušili u Istri nekoliko ilegalnih potleušica, bagere potom upregli u rušenje brojnih zdanja, prilaznih putova i betoniranog mora u uvali Vruja, između Splita i Makarske, a nakon brojnih protesta lokalnih aktivista. No, odabir i treniranje strogoće baš u Vruji svakako je i znak odmazde premijera i šefa HDZ-a prema stalnom rivalu, predsjedniku države, a koji je s bespravnim graditeljem u Vruji stari prijatelj.
Sve su to dakle predizborni, politikantski štosovi vladajuće partije u čija je dva mandata država podivljala u svakom pogledu: od bespravne gradnje na obali i pomorskom dobru, do strategije masovnog turizma i nekontrolirane apartmanizacije, to jest do cjelokupnog odricanja od državnog suvereniteta. Bilo prepuštanjem najljepših dijelova Dalmacije i otoka u ruke krvoločnih stranih developera, uglavnom mafijaša, bilo omasovljenim turizmom čime je dokrajčen život u povijesnim gradovima na moru.
Ne želi se međutim učiti, a kamoli provesti odluka Amsterdama, na primjer, iz čijeg su uništenog centra naprosto protjerani mladi engleski turisti, a gradska im vlast poručila: „Nemojte dolaziti!“ Slično je učinila i Barcelona, a jedna je turistička regija u sjevernoj Italiji zakonom zabranila daljnju apartmanizaciju, jer želi zadržati lokalno stanovništvo i omogućiti mu normalan život. Može se dakle, ali se neće. Nego se hoće biti kolonija, ono što je uostalom ovaj isprdak od države uvijek i bio.
