Čitav taj, potpuno suvišni niz zapletaja skrivio je zapravo Matko. Matko, vlasnik
kornjače Žeraldine sa broja četrdeset i sedam, moj drug iz zatvora, provalnik, koji je
odležao više od sedamnaest godina i koji mi je (“protiv svog boljeg uvjerenja”)
napakovao čitavu tu neugodnu aferu s paketom krivotvorenih banknota. Pred Božić,
jednoga dana, pozvonio je kod mene Matko, tada privremeno na slobodi (između
jedne provale zbog koje je bio odležao pet godina i ove najnovije afere s
krivotvorenim banknotama), da se posavjetuje u jednom svom pravno zapletenom
pitanju, i tom prilikom, prije odlaska u neizvjesnost, on me je zamolio da mu (“kao
dobar drug i prijatelj”) spremim u svoju kasu neke njegove dokumente. Bio je to
paketić rukopisa zapečaćen pečatom Matkovim (upravo prstenom njegove prijateljice
Žeraldine), i ja sam taj Matkov paketić bio stavio u donji pretinac blagajne, a sve to
potpuno, dakako, zaboravio. Kada se već oko Uskrsa provalila ta Matkova kompanija,
glavni fotograf klišeja, nekakav fotografski kalfa Petri, priznao je “da je od
krivotvorenog broja banknota po stotinu dinara na broju čitava kolekcija, osim sedam
banknota što su ih već bili stavili u promet, i osim hiljadu i pet stotina komada što ih
je sakrio Matko”. Matku se mora priznati da nije otvorio tvrđavnih vrata odmah, već
prvoga dana opsade, ali, na koncu, on je bio prisiljen kapitulirati i tako je došlo do
prvog Golombekovog (da tako kažem) ko-munikeja u štampi: da sam pod sumnjom
da stojim u vezi s jednom razgranatom bandom krivotvoritelja banknota, a kako se
nalazim u inozemstvu da je za mnom izdana tjeralica. Odmah, istoga jutra kada me je
pogranična policija predala vlastima, kod premetačine u mome stanu, pronađen je
Matkov taj paket u mojoj blagajni, premda je Matko kod suočenja sa mnom lojalno
priznao “da on o sadržaju toga paketića nije meni rekao ni jedne jedine istinite riječi, i
da sam ja lično bio uvjeren kako je on meni predao neke svoje lične dokumente”,
mene su svejedno zadržali u istražnom zatvoru, i ja sam imao da prođem kroz čitavu
vrlo zamršenu i nejasnu i nelogičnu torturu ludnice, dok mi nije na koncu uspjelo da
postignem obranu iz slobode.
Nitko nije bio zbog svega toga očajniji od samoga Matka. Ne zato što mu je propala
čitava kolekcija njegovih skupocjenih asignata, nego što je mene uvalio u jednu
pustolovinu koja mi je bila potrebna da se izrazim Matko-vim riječima: “kak prasici
sedlo”! Matko je po svome značaju bio, izvan svake sumnje, vitez. Džentlmen.
Urarski pomoćnik koji je pukim slučajem u svojoj devetnaestoj godini došao u
položaj da su mu (stjecajem okolnosti) nametnuli krađu zlatne ure, a žigosan već
jedamput kao tat, on se je, logično, razvio u provalnika: ne po nagonu svoje krvi, nego
po načelu takozvane bezizlaznosti.
Imade u životu svakoga čovjeka takvih časova kad se čuje kako škripi kotač na stroju
vlastite mu sudbine. Subota. Dosadna jesenja subota jednog urarskog djetića koji ima
svoj monokl, otvara plosnate poklopce starih ura nožem kao ostrige i, prisluškujući
otkucavanju svjetlucavih ljuštura, kopka šilom po metalnim utrobama tih čudnovatih
školjki gdje svjetlucaju rubini i miču se mali zubati kotačići kao mali kukci. Subota je,
a Matko je zaljubljen u gospođicu Martu, praktikantkinju na pošti, koja uči
stenografiju na jednom večernjem tečaju, pak ako položi iz knjigovodstva, dobit će
dobro trgovačkodopisničko namještenje. Subota je, a sutra je nedjelja, a gospođica
Marta osvanut će u svojoj bordocrvenoj mantilji i bit će divna! Nedjelja s izletom u
perivoj na rubu grada, vožnja po jezeru, labudovi, harmonika, fotografi, limunade,
čamci, bioskop. Subota je, trideseti u mjesecu, a devetnaestogodišnji urarski
pomoćnik Matko nema ni prebijene pare (jer je u predujmu za ovu nedjelju), i tako je
stvorio sudbonosnu odluku, da založi jedan od zlatnih satova na popravku, i to 274 b,
kome rok popravka istječe tek za četrnaest dana. Slučaj je htio da je vlasnik ure 274 b
osvanuo u radnji već u ponedjeljak, i to rano, oko devet sati; putuje iznenada i ne
vraća se više u dogledno vrijeme, moli svoj sat broj 274 b.
Urarski pomoćnik Matko priznao je da je sat broj 274 b u zalagaonici. Evo založne
cedulje: 333 c. On bi je bio iskupio najkasnije do slijedeće subote. Prijava. Priznanje.
Olakotnih okolnosti nema. Urarski pomoćnik, koji već sa devetnaest godina krade
satove, taj će krasti i dalje, jer je rođen za tata! Tri mjeseca. Prvo, tri mjeseca. Početak
jednog novog poglavlja: lutanja, gladovanje i stradavanje u traženju posla.
Kakvo zaposlenje kad je jedna domaća vijest u novinama utvrdila urarskog
pomoćnika Matka kao tata?
– Ah, pardon! Vi ste onaj Matko koji je ukrao sat broj 274 b?
– Ja nisam ukrao! Ja sam sat založio pod pretpostavkom da ću ga pravodobno otkupiti.
Ja sam bio te subote već u predujmu. Bio je zadnji u mjesecu. Bio sam zaručen. Moja
zaručnica…
– Ništa se to mene ne tiče što ste vi “bili zaručeni”! Kako vi to sebi zamišljate da ću ja
u svojoj draguljarni, među masom ovih dragocjenosti, trpjeti jednoga tata?
Urarski pomoćnik Matko priznao je da je sat broj 274 b u zalagaonici. Evo založne
cedulje: 333 c. On bi je bio iskupio najkasnije do slijedeće subote. Prijava. Priznanje.
Olakotnih okolnosti nema. Urarski pomoćnik, koji već sa devetnaest godina krade
satove, taj će krasti i dalje, jer je rođen za tata! Tri mjeseca. Prvo, tri mjeseca. Početak
jednog novog poglavlja: lutanja, gladovanje i stradavanje u traženju posla.
Kakvo zaposlenje kad je jedna domaća vijest u novinama utvrdila urarskog
pomoćnika Matka kao tata?
– Ah, pardon! Vi ste onaj Matko koji je ukrao sat broj 274 b?
– Ja nisam ukrao! Ja sam sat založio pod pretpostavkom da ću ga pravodobno otkupiti.
Ja sam bio te subote već u predujmu. Bio je zadnji u mjesecu. Bio sam zaručen. Moja
zaručnica…
– Ništa se to mene ne tiče što ste vi “bili zaručeni”! Kako vi to sebi zamišljate da ću ja
u svojoj draguljarni, među masom ovih dragocjenosti, trpjeti jednoga tata?
– Ali ja radim kod vas već gotovo godinu dana i ja sam imao prilike da vas pokradem
već hiljadu puta, da sam tat…
– Pardon, ja nisam imao pojma da ste vi onaj Matko broj 274 b. Izvolite, molim, svoje
stvari, svoj račun, svoje novce, i sluga sam pokoran!
Zatvorena vrata, pločnici, kiše, jesen, zima, proljeće, opet jesen, opet prosinac u
bijelim platnenim poderanim teniskim cipelama, što mu ih je poklonio jedan igrač
tenisa, kome su poderane teniske cipele u prosincu bile potpuno suvišne u njegovom
ormaru, među starim i odbačenim prnjama. Izvolite se vi oko Božića prošetati našim
bljuzgavicama u poderanim platnenim cipelama, kao Matko koji je ukrao sat broj 274
b i založio ga pod pretpostavkom da će ga pravodobno otkupiti, a onda nije održao
riječ jer je to tehnički bilo neprovedivo i sada ima da ispaštava svoj smrtni grijeh i da
se doživotno kreće po snježnim mećavama u bijelim platnenim cipelama i u starome
kaputu bez košulje. Kad je čovjek osuđen na ovakvu podmuklu smrt, logično je i
prirodno da se u dvadesetogodišnjem dečku javlja otpor, da progovara iz njega logika
zdrave životne volje, i da mu izgleda logično da čovjek treba doista postati vuk kada
ga gone kao kurjaka. Prva krađa, druga krađa, prva provala, treća krađa, i sasvim
prirodno: pravne i zakonske posljedice tih protuzakonitih i protupravnih ispada. Prve
tri godine. Repriza. Provala u dra-guljarnu. Druga osuda: sedam godina. Opet na
slobodi, opet bijele platnene cipele na snijegu, zvonjava na tuđim vratima, opet krađe,
niz provalnih krađa, nekoliko smionih izleta u inozemstvo, specijalizacija u provali u
dragu-Ijarne, trgovine draguljima, polusvijet, podzemlje, deset godina, petnaest
godina, sedamnaest godina, krivotvorenje banknota, perspektive te opasne igre:
vješala ili bogatstvo u inozemstvu. Prije: vješala!
Odležao sam s tim Matkom i njegovim specijalistom za fotografiranje stotinjarki
Petrijem skoro dva mjeseca u istražnom zatvoru, kad je doktoru Kaminskom, mome
advokatskom drugu, uspjelo da ostvari svoju novu druželjubivu kombinaciju i da me
stavi pod prisilno motrenje u ludnicu. Nema nikakva razloga da sumnjam u dobru
namjeru svoga prijatelja i druga, doktora Kaminskog, ali da se je oduvijek odlikovao
pomalo paranoidnim, a pomalo slabo-umnim pomanjkanjem svakoga razuma, u to
nisam sumnjao od prvog dana našega poznanstva. Nikada nitko ni po jednome mom
postupku ili izjavi nije imao savršeno nikakva razloga da dvoji o mojoj zdravoj
pameti, ali da sam u okviru toga prisilnog motrenja u nekoliko navrata bio izgubio
živce, to mislim da nije neshvatljivo. Prvo, jer nisam imao pojma da je to
“dobronamjerna kombinacija” moga druga doktora Kaminskoga kako bi me izvukao
iz neprilike, a drugo zato što je postupak izvjesne gospode bio spram mene takav te je
“gubljenje živaca” – blago rečeno – bilo najmanje što je čovjek mogao riskirati u onoj
ludnici, gdje su arbitri svakim svojim postupkom i svakom svojom mišlju pokazivali
nesumnjivo više ludila od luđaka koje su promatrali. Da nisam tamo iza bolničke
rešetke istražnoga zatvora našao doktora Katančića, ucjenjivača, pamfle-tista, čovjeka
brodolomca koji je isplivao u tu ludnicu, da se tako svijesno spasi od vrlo zapletenih
zakonskih posljedica, ne znam kakve bi oblike zauzela ta moja najnovija pustolovina
kad su me prijatelji strpali u luđačku košulju da me izvuku od fantastične
odgovornosti kakva prijeti svakome krivotvoritelju banknota ili njihovim
pomagačima.
Historija doktora Katančića, čovjeka koji je izgubio svoju građansku čast kao
pronevjeri-telj novaca svojih klijenata, politički eksponiranog člana središnjeg odbora
jedne građanske, rodoljubive stranke, koga su njegovi stranački prijatelji pustili da
padne strahujući pred njegovim, u svakome smislu natprosječnim sposobnostima, to
je bila historija običnog, žalosnog brodoloma koji sam po sebi predstavlja duboko,
mračno, ali ipak dragocjeno iskustvo o našim prilikama. Lično, ja toga doktora
Katančića nisam poznavao, a sve što sam o njemu bio čuo (a to je već u posljednjem,
gotovo završnom dijelu njegove tragične karijere), bilo je uglavnom skandalozno i sto
posto negativno: da je nemoralan, razvratnik, pijandura, propalica, ucjenjivač, da piše
pamflete po narudžbi, da je orobio svoje klijente i zato s pravom izgubio advokaturu,
da je opasno piskaralo, u jednu riječ: sumnjiva mješavina između varalice i bohema,
artistička, lakoumna priroda koja je upropastila čitavu svoju obitelj i koja će prije ili
kasnije krepati za plotom. Taj doktor Katančić izdavao je nekakve poluknjiževne i
polupolitičke polumjesečni-ke, i sjećam se, kad bi mi od vremena na vrijeme dopao u
ruku kakav njegov članak pod njegovim potpisom, osjećao sam averziju, upravo
gađenje od tog razornog, da, stjeničavog načina pisanja, koje ostavlja za sobom
sumnjivi vonj, pogotovo kad hvali očito krivotvorene bilance ili deklamira o visokim
zadacima pravoga i nepatvorenoga rodoljuba. Znao sam o tome čovjeku da su mu
poništili odvjetnički čin, da je odsjedio dvije-tri godine zbog pro-nevjerenja i da je
osuđivan po našim sudovima u više navrata kao klevetnik, a kako sam o tim stvarima
mislio par distance, kao pravi i nepatvoreni homo cylindriacus, to jest, kako o
mnogim stvarima uopće nisam mislio ništa jer o svemu tome nisam imao nikakve
predodžbe, to sam Katančićevu pojavu i potpis i ime povezao s pojmom što ostavlja
iza sebe neugodan vonj. Tako neka vrsta latrine ili noćnog lonca. Sudjelujući čitavom
svojom građanskom egzistencijom kod produkcije plehnatih noćnih lonaca
generalnog direktora gospodina Domaćinskoga, smetala me pomisao na takvog
nekakvog provincijalnog pamfletista, kao pojam noćnog lonca, to jest nečega što sam
i sam stvarao i od čega sam građanski ugledno postojao i živio. Iz intimne blizine
smrdljive, karbolizirane i rešetkama obijene rupe, gdje se stvari u luđačkoj košulji
promatraju iz posve druge perspektive, slika se je o tome čovjeku iz temelja
izmijenila. Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili
istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci, koji su se rodili kao
pravednici, to jest ljudi kojima su živci toliko podro-vani te im je životni nagon
podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli
snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našega
bližnjega najtoplija, pa prema tome i najhranljivija.
– Ja sam, vidite, zgažen. Zašto? Zato jer sam se usudio usprotiviti ljudskoj gluposti,
tako je govorio doktor Ljudevit Katančić, pušeći cigaretu na svojoj slamnjači i
odbijajući debe-!e dimove mirno i potpuno hladnokrvno, kao da govori o trećem licu.
– Dao sam se zgaziti od glupana jer sam i sam glupan, eto to je formula moga
brodoloma u dvije riječi! Da se nisam dao zgaziti nego da sam pravodobno gazio
druge oko sebe, bio bih danas ugledno i poštovano građansko lice! Dilema nije bila
viteška, barem ne pro foro externo, jer moj slom ili barem pozitivno značenje mog
ličnog sloma nije poznato nikome nego isključivo samo meni! Svi oni koji po meni
danas pljuju, koji se nada mnom “s visine” zgražaju, sva bi ta bagra danas strepila
pred mojom pojavom i bile bi im pune hlače od straha pred mojim pogledom ili pred
potezom moga pera, da sam htio postati nitkov i da sam im sjeo na grbaču. Ali ja sam
se odlučio za bezimeno, za skriveno, za potajno stradavanje, a ne mogu da kažem ni
to da mi je opet savjest baš sasvim čista. Za svoje vlastito umirenje ja imam jalovu
utjehu da sam se najmanje petnaest puta mogao sanirati pod cijenu napuštanja svoga
političkog stava. Zašto to nisam učinio, ne znam, a trebalo je da popustim, kad nisam
imao karaktera za borbu. Jer kad se čovjek karta i kada je zakartao sve, onda bi
trebalo da je toliko smion da prosvira sebi lubanju. A ja sam ušao u te pustolovine
suviše podrovanih živaca. Ja sam već onda bio bivši čovjek. Ja sam već onda bio
prosjak, l pazite što vam kažem. Ako hoćete da poslušate savjet jednog starog,
iskusnog brodolomca, onda molim vas da uvažite, dragi gospodine doktore i kolega,
da će i vas zgaziti, i to matematski sigurno. Vi imate spram mene, svakako, jednu
prednost: vi niste varalica ni pronevjeritelj. Ali već su i protiv vas počeli da djeluju po
starome propisu: krivotvoritelj, luđak, pred sudom uglavljeni klevetnik, policijski
doušnik, problematično lice, paranoja, paraliza, klimakterij… Gledao sam ja oko sebe
te njuške što su se poturčile, poar-nautile, pošvabile ili pomadžarile, čitav jedan život
promatrao sam te odrode što su postali banditi pobalegavši se na sjenu svoga
prezimena, i znao sam da tu među nama nema mnogo ljudi koji nisu podlegli svome
blagout-roblju i dubokim zakonima crijeva, probave i udobnosti, a za vas, dragi moj
gospodine doktore, moram priznati da ste me iznenadili. Vi ste se usudili da između
tridesetitri vrste našega domaćega gnoja uzmete jednu takvu poganu njušku i da joj
kažete da je ordinarna ništica što se probitandžila i pofeldvebeljčila i pobahatila u
dolami svoje magnatske dostojanstvenosti jednog ordinarnog provincijalnog
špenglera koji kao kotlokrpa kucka po svojim smrdljivim kahlicama. Čast vama! Ali
nemojte zaboraviti ni to, dragi moj kolega, da ste izazvali protiv sebe sve visoke i
dobro odnjegovane savjesti naše kreme, jer ste se usudili da uprete prstom u jednog
ordinarnog bandita i da mu javno kažete da je ono što naime i jeste, to jest: bandit!
Tko se pred ovim Domaćinskima ne vuče četveronoške kao pudl oblizujući im ruke
za tri špricera, taj će biti zgažen, iskorijenjen, uništen, popljuvan, bačen u blato kao
strvina. A ja se za vas, pravo da vam kažem, bojim, l da sam ja na vašem mjestu,
materijalno nezavisan poput vas, znate li što bih ja uradio? Prodao bih sve svoje,
unovčio i otputovao…
Položaj u kome sam se našao kad su me pustili da se branim iz slobode, nije bio baš
najbriljantniji. Poslije prvoga procesa Domaćinski, tu je već u svojim stvarnim
pravnim obrisima stajao preda mnom, kao prikaza u provincijalnom kazalištu, drugi
proces Domaćinski, s masom uvreda i kleveta, nesumnjivo utvrđenih po
vjerodostojnim svjedocima, na račun ovoga uglednog građanskog lica. Osim drugoga
procesa Domaćinski, tu je na dnevnom redu, sa već određenim datumom ročišta,
dvostruki proces Rugvay, u ime pokojnog Arpada i živog Atile Rugvaya, teška tužba
zbog klevete i zbog najtežih uvreda ovih uglednih i plemenitih lica. Osim toga tužba
(s poluslužbenim značenjem) sudskog kolegija, oficijelna tužba državnog odvjetništva
zbog mase delikata po pozitivnim zakonima. Nekoliko sitnijih prijava i tužbi zbog
direktnih uvreda (Acguacurti-Daljska, von Petretich, etc.), tužbe advokata Huga-Huga
i Ota-Ota, tužba vele-industrijalca Karla Golombeka zbog teške tjelesne ozljede, tužba
moga tasta apotekara i izumitelja probavnog čaja zbog falsificirane darovnice (kojom
mi je darovao trokatnicu na Biskupovom trgu), proces Matko-Petri u stvari
krivotvorenja banknota, brakorazvodna parnica na tužbu moje supruge Agneze, u
kojoj me između ostaloga optužuje i zbog protuprirodnih spolnih sklonosti, u jednu
riječ: cijeli teretni vagon vrlo zapletenih pravnih pitanja koja bi mogla da zaposle
mnogo veću ad-vokatsku kancelariju nego što je moja, kojoj sam, poslije sloma s
Domaćinskim, ostao zapravo jedini klijent i jedini namještenik.
Nad hrpom smeća, u mislima, pregledavajući staru privatnu, ličnu poštu što se bila
nagomilala još od moga odlaska u Italiju, palo mi je u ruke jedno tajanstveno pismo iz
Beča. Tko bi mogao da mi piše iz Beča? Svijetlosivi omot, s neinteligentnim,
šiljastim, oštrim ženskim rukopisom. Adresa pravilna, pošiljalac nenaznačen, datum
bečki početkom ožujka.
Miris pisma? Neodređen. Po mokrom škrobu. Tako mirišu košulje u gladionicama.
Vlažno je mirisalo ovo tajanstveno bečko pismo, a držeći ga na dlanu imao sam
osjećaj prilične težine. Što bi moglo biti pod tom sivom, sasvim neznatno zgužvanom
kuvertom? Nekakav karton? Fotografija?
Doista! Između dva kartona (zašto u kartonu?) bio je uklopljen jedan broj bečkog
“Jour-nala”, sa crnouokvirenom noticom o samoubojstvu u bečkom Tref-baru. Ta
sitna, na prvi pogled neznatna, lokalna bečka vijest, bila je uokvirena crvenom
masnom olovkom, a red po red te kolone vijesti bio je potcrtan isto tako crvenom
olovkom. Vijest je glasila: “Samoubojstvo jedne artistkinje. U kabaretu Tref-ba-ra,
gdje je nastupala kao pjevačica starih pjesama, otrovala se sinoć poslije predstave artistkinja
Jadviga Jesenska. Uzrok samoubojstva nije poznat.” Na rubu toga bečkog
“Jour-nala”, prepisano istom rukom i istom tintom kojom je bila napisana adresa na
omotu pisma, stajalo je: “Po želji pokojnice. S poštovanjem: Nelly” – prezime nečitko.
Točka. Točka. Jadviga se otrovala u bečkom Tref-baru. Uzrok nepoznat. “Po želji
pokojnice” – potpis nepoznat. Još početkom ožujka, kada sam se ja skitao po Umbriji.
Napisati da me je ta vijest potresla, ne bi bila istina. Kao da me netko bode iglom u
kokai-nizirano meso, sasvim daleko, na mesnatoj periferiji samoga sebe osjetio sam
na hladnoj, gotovo polarnoj površini svoje svijesti kako se javlja tup i prilično plosnat
osjećaj isto tako hladnog pritiska. Ustao sam i zapalio cigaretu, prešao po sobi dva-tri
puta, a onda sam se zaustavio kod prozora. Bila je topla ljetna noć, život je tekao pod
krošnjama kestenova normalno, kao da se nije dogodilo ništa naročito. Jedan
sladoledar vraćao se kući i bijelosrebrni sjaj njegove acetilenke razlijevao se ulicom u
nepravilnim njihajima, bacajući ogromne sjene po stijenama, kao da se lađa njiše na
talasima, tako su se sjene drvoreda njihale niz ulicu, a iz daljine, preko krovova, čuli
su se zvuči limene glazbe iz dalekog perivoja. Prijeko, na drugoj strani ulice, stajala je
prazna soba jednog građanskog stana. Nigdje nije bilo vidjeti ni čuti nikoga, u
čitavome stanu. Na tamnocrvenoj boji tapeta žarila se narančasta svila ogromnog, u
nabore nabranog, svečano rasvijetljenog zvona stajaće svjetiljke, a u pozadini sobe
blistao je rub zlatnog okvira tamne slike. Pro-stajao sam na prozoru bez jedne jedine
misli, dugo, odbijajući dim za dimom i promatrajući ga kako se povija u plosnatim
pramenovima i teče po limu gezimsa, a onda mi je pala na pamet jedna posve
neočekivana, upravo bizarna ideja. Da otvorim radio i da pobjegnem u zvukove.
Čovjek može da se sakrije, da pobjegne, da nestane, da se rastereti u krugu zvuka, da
se raspline u talasu glasa, da potone, da se utopi u gorkim i tamnim amplitudama
violončela. Čovjek može da se raspline u lukovima zvuka, u njihajima balonske kugle
što se penje, ostavljajući za sobom okomite ruti frula, usvrdlavajući se u srebrne
serpentine koje se penju u sve smionijim zaokretima, uz daleku zvonjavu, do
nadstvarnih proplanaka s kojih se otvaraju daleki, beskrajnosvijetli vidici gdje u sjeni
mračnih platana žubori vodoskok i mekeće duda. Baršun mekanog odmora, kiša
blagih zvukova, treperenje koprena glazbe, grmljavina vodopada nosi nas i mi se
rušimo u dubljine, u zvjezdane, vihrovite, tamnosmeđe dubljine. Njiše se prostor
uznemirenih kugala i transparentnih zavjesa u nedoglednim okomicama. Svodovi
rastu, mračni svodovi tamnih građevina, a odozgo, kao pramen šumskog vrela, curi
bijela, zelenkasta svjetlost. Čovjek je sam, čovjek se pati, čovjek hoda i hoda i hoda,
putuje, bježi, rasterećuje se, lebdi, na njihaju lebdi, na mračnom se odzvuku rasplinjuje,
leti bestjelesno i gubi se u začaranome krugu srca i krvotoka, ostaje samo
pospana sjenka, žalosna, umorna pojava s cigaretom u ruci, što slaboumno vrti i
okreće to čudnovato dugme električne gitare koja svira i svira u praznoj sobi gdje na
stolu leži bečki “Journal” s osmrtnicom Jadvige Jesenske. A tu se puše i valjaju
vrtlozi, mračni virovi ljudskog stradanja, šume blatne ponornice i poniru u strastima
kao u provalijama, gorki se kotlovi smole puše, sve postaje gutljaj, ali ne spram
crijeva, ne spram dolje, spram zemljine teže, nego prema gore, pod staklene svodove
mozga, gdje su se otvorile sve zgrade bez krova i sve leti okomito uvis, sve kretnje
postaju prozirne, prelijevaju se, providne, savršene, staklene, mile, zvonke…
Frule, gusle, drvena glazbala, ženski alt, svileni pramovi, vijorenje svilenih pramova,
praporci, kavalkada, galop, silan uznemireni galop oklopljenog konjaništva, ustalasan
vihorno i kao grmljavina glasan galop: griva, truba, trka, hajka, brzina, jurnjava
čitavog jednog golog čovječanstva za idilom: okomit pramen dima nad sretnim
krovom, mlijeko u rosnatom ko-sitrenom vrču na tabli starinskog stola, žubor vrela,
klokot cimbala, zvonjava harfe.
A za milimetar desno: lokomotive, mitraljeze, zakoni, ostruge, topovi, šum tvornica,
osjećaj praznine, potpuni vakuum u glavama i u srcima, okomita osovina apsolutne
tmine oko koje se kovitlaju beskrajno ogromne količine mraka i šume kao vjetar. U
toj tamnoj praznini glas predavača iz prostora: o bolestima pasa u velegradovima s
naročitim obzirom na brzinu suvremenih prometala, glas drugoga čovjeka o otrovnim
plinovima i o naoružavanju velevlasti, jedna opera, pljesak zlatne dvorane, žut odsjaj
polusvjetlosti na partiturama u preljevu bjelokosti, pljesak zlatne dvorane, grmljavina
u ložama, tempo vremena, jedan-dva jedan-dva, marš beskrajnih četvororedo-va u
tridesetitri suprotstavljena smjera, jedan-dva, jedan-dva, zborovi, pljesak, urlanje
gomila, zastave, zvona, topovi, rakete… Harmonika: parlez moi d’amour, a na istome
milimetru desnije: Madrid, Shanghai… Milimetar lijevo: tempo bataljona, jedan-dva,
pucketanje iskara pod tankim furnirom ove čudotvorne kutije, koja svira u praznoj
sobi, dim, zvona, požari, antene, crkve, noć i samoća jednog čovjeka koji nervozno
kvrca po kazalu svoga radio-aparata, kao da i on ticalima svoje vlastite emisije traži
spoj s nekim u praznini. Ljudski spoj: Mozart: motiv iz “Čarobne frule”. Čitava
Evropa igra večeras foxtrott, a ovdje jedan
čovjek neizrecivo sam, u krugu glasova, u tmini između plesova i pokolja, sam samcat
prisluškuje kroz pukotine svoje kutije kako se štimaju glazbala prije predstave, u
nekoj nepoznatoj, dalekoj operi. Glazbala u polutmini zlatne dvorane razgovaraju kao
ptice prije svitanja, u šumi, u rosnatoj šumi, nad kojom sviće tamnomodro, ocalno
nebo, mogao bi se čovjek izgubiti u toj mračnoj šumi u svitanju. Kopenhagen javlja
da je najmlađi sin Johanna Sebastiana Bacha, rođen 1735, studirao glazbu u Bologni
kod patra Martinija, London je davao koncerte Bachovog sina, La situation
du gouvernement, vous pouvez profiter… (fusnota 6). Kreisler javlja iz New Vorka, da
je na raznim
uglovima njujorškim svirao kao ulični svirač više od trideset puta, a da nitko od
prolaznika
nikada nije primijetio da to svira virtuoz, zvuk sirene, reflektori, elegantna moda, te n
ni s mat-ch, lopte: tak-tak, tak-tak, fifteen forty, match–ball, tak-tak, tak, mreža
fifteen-thirty, game, šest: tri, bravo, udarci dirigentskom palicom o gornju prečku
pulta, ptice su u šumi utihnule,
ps-s-t, nastaje tišina samo jedan stari bonvi-van kašlje u prvome redu cerclea, ps-s-t,
mirno dostojanstvo gudala smiruje se u svojoj
vlastitoj ravnoteži, polagano gasne kantilena kao suton, tak-tak-tak-tak-tak-tak grmi
strojo-puška iznad blatnog prsobrana, zvuk sirena, zvonca na pruzi, vožnja traje
suludo, putuje se, zvižduk talasa iz antene, vjetar urla, mećava, fagoti mekeću kao na
kakvoj mediteranskoj pijaci: more blista, trabakuli se njišu na blagome maestralu,
zvoni podne…
Bam-bam-bam, ponoć, zvono s westmin-sterske katedrale, umro je netko – tiha violina
pjeva o vodoskocima, o golim ženskim ramenima u punoj dvorani, propit ženski alt iz
nekog noćnog lokala. Kasno je. Cigareta se dimi klaviristu u lijevome kutu usne, pije
se težak alkohol, gongovi zvone, prozirna koprena zvukova, blistava rosnata
mjesečina, ogromne, mračne gomile melankoličnih akorda, truba nad olujom,
moskitosi iglatih morze-uboda: ta-tata, tata-tata-tatata – negdje tonu lađe u brodolomu,
u noći, u tmini…
Mrak. U sumraku otvaraju se glazbala kao cvjetovi, teče tamnosmeđa, smolava lava,
vruci lave, dimi se, sve se dimi, požari plamte, vulkanska grmljavina, a jedan glas,
smrdljivom pomadom namazan, deklamira patetično o međunarodnoj ravnoteži snaga.
Zvek zvončića, orgulje, valcer iz “Vesele udovice”: Sad–hajdmo-u-Maksim… Spavati
da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.
1938.
