U hotelu “Evropa” postao sam stanar sobe broj dvije stotine četrdeset i dva, a to nije
bilo baš najzanimljivije, mora se priznati. Od knjiga što ih vučem već godinama nije
mi tih dana nijedna govorila ništa. Ni Erazmo, ni Budha, pak ni sveti Augustin nisu na
sebe preuzeli stopostotno platonsku krivnju brakolomstva iz jednog – moglo bi se reći
– trenutačnog hira, a ja sam tih dana tražio neku specijalnu knjigu koja bi me mogla
podučiti što da radim dalje u tom svom zapletenom slučaju?
U provincijalnom loncu našega nazovilibe-ralizma moje nenadano preseljenje u hotel,
to što ne tajim da sam se odvojio od svoje supruge, gospođe Agneze, uslijed vlastite
krivnje, sve to povisilo je stepen uzrujanog neraspoloženja spram moje neznatne i te
pretjerane pažnje u svakom slučaju nedostojne ličnosti. Kada sam svome starome
znancu, doktoru Werneru, poznatom i uglednom šef-redaktoru, slobodnom misliocu i
slobodnom zidaru, koji me je frontalno napao – “da bi me trebalo zatvoriti u ludnicu i
izolirati u mom vlastitom interesu, kad činim takve evidentne budalaštine protiv
samoga sebe”, odgovorio da je neukusan filistar, on je počeo mucati nešto o Evropi, o
evropskom načinu mišljenja, o evropskim dužnostima građanina spram samoga sebe,
i, uglavnom, on nije umio da formulira ni jedne stvarne misli zašto bi – zapravo – moj
postupak bio luđački, abnormalan, patološki, ne-evropski?
– Kako, do vraga, taj moj postupak ne bi bio evropski kad stanujem u “Evropi”, i to
još u hotelu “Evropa”? Zatim, što sam – uopće – učinio? Jednom nesumnjivom banditu
izjavio sam da je bandit, i to je uglavnom sve! Zašto sam rekao to jednom razbojniku?
Zato, jer je izjavio da će me ustrijeliti kao psa? Zašto mu to nisam izjavio već prije?
Ne znam! A zašto mu to, osim mene, nije izjavio još nitko? Ni to ne znam! Ali da o
njemu to misli čitav grad, to, mislim, ne trebam dokazivati Werneru koji misli to isto!
Izjavio sam dakle nešto što se podudara s mojim mišljenjem, sto posto, a to moje
mišljenje dijeli čitav grad, samo to neće nitko da izjavi! Zašto? Iz tisuću razloga! Da
sam prešutio svoju misao, kao što sam to u najraznovrsnijim prilikama činio preko
trideset godina, sve bi bilo ostalo na svome mjestu. Ovako, primio sam otkaz, bit ću
suđen, primio sam na sebe krivnju bračne nevjere koju – nota bene – nisam izvršio,
stanujem u hotelu jer negdje najposlije moram stanovati, i sad mi vi, gospodine
prijatelju, kao nekakav slobodni mislilac, slobodni zidar, predstavnik liberalne
slobodoumne štampe, samozvano i visokoparno deklamirate o “Evropi”! Kakva
“Evropa”? Htio bih ipak, oprostite, jednom da čujem: što je zapravo ta “Evropa”? Što
bi imala da bude ta toliko razvikana “Evropa”? Gdje je ta “Evropa”? Što hoće ta
“Evropa”? l u kakvoj naročitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te “Evrope”, da ste
stekli nekakav naročiti privilegij, te se vi lično, u svoje ime, možete pozivati na
“Evropu”, kao da ste isključivo vi lično njen pravni i moralni zastupnik, a ja nisam?
Gdje sam se ja ogriješio o tu “Evropu”? Kada? Zašto?
– Doktore dragi, umirite se, molim vas! Nisam imao namjere da vas uzrujam! Umirite
se, molim vas! Vi možda imate potpuno pravo, da, svakako, ako se uzmu u obzir
okolnosti, i tako dalje, i tako dalje…
– To mi je poznato! Da, svakako, ali, i tako dalje… To vaše “da-svakako-ali-i-tako-dalje”-
stanovište, to mi je poznato! Molim vas da prije toga vašeg “da-svakako-ali-itako-
da-lje”-stanovišta utvrdimo činjenice: sjedim kod svoga stola u kavani gdje
sjedim već drugu nedjelju (dakle, pokraj svega što se taj stol nalazi u javnom lokalu,
ipak je sada, stjecajem okolnosti što stanujem u tom hotelu, više moj nego vaš), čitam
novine, a vi ste toliko ljubazni te ste me iz svoje osobne inicijative počastili svojom
prisutnošću, prekinuli me u mom čitanju, i tako smo se našli kao dva potpuno
ravnopravna kavanska gosta, s tom razlikom što ste vi kod moga stola, a ne ja kod
vašega. Vi imate jedno jedino pravo: ustati, oprostiti se i otići, to vam pravo pripada,
da, i to je jedino što vam ne odričem. Ali, koliko stoji do moga djelokruga, ja se
najenergičnije ograđujem od toga da biste vi imali bilo kakvo pravo da mi docirate ili
da me umirujete, pogotovo kad za to nemate apsolutno nikakva razloga! Nikakvo vaše
“ali i tako dalje” nije za mene argumenat! Ja nisam uzrujan, ja se uopće ne uzrujavam,
ja sam potpuno miran, ja vas molim da uvažite kako su sve pretpostavke o mom
nekom pod-rovanom živčanom stanju savršeno neosnovane, ja se nisam našao u tom
svom položaju zbog živaca nego zbog logike! A ovo što ste tu počeli da turate nos u
alkoven mog bračnog života, uvažite, molim vas, da sam prekinuo sa svojom ženom
kao rogonja kome se čitav grad rugao prije toga već punu godinu! Hoću li sada da
majku ili nazovi majku svoje djece predam sudu kao preljubnicu, kad mi je ta dama i
vlastitu djecu uvjerila da sam lud? Ali, vidite, i tako dalje! A propos: ne znam da li se
sjećate: koncem devet stotina i osamnaeste, kad ste vi uređivali “Vagu” (tjednik za
kulturna i politička pitanja), ja sam vam još u uniformi austrijskog oficira bio donio
svoj članak: “Dajte nam hiljadu ljudi”, a vi ste mi taj moj prvi publicistički pokušaj
odbili s motivacijom da je “napisan sjajno, da bi bio za vašu ‘Vagu’ prvorazredna
akvizicija, ali, i tako dalje…”.
Vidite, onaj vaš “ali i tako dalje” stoji među nama već punih osamnaest godina i u
tome se pogledu između nas nije ništa izmijenilo: meni se dogodilo da sam jedan
takav filistarski “ali i tako dalje” preskočio, i po čemu biste vi s jednog takvog svog i
sveopćeg “ali-i-tako-da-ije”-stanovišta danas imali pravo da mi prijetite luđačkom
košuljom u interesu “evropskog” nekakvog sami ne znate čega: morala, interesa,
boga, obitelji, familijarnog i ideološkog ri-četa, i tako dalje, ali…
Na licu doktora Wernera, šef-redaktora uglednog liberalnog dnevnika, slobodnog
mislioca i ozloglašenog bezbožnika, pojavio se dobroćudan smiješak što je imalo da
znači da je odložio krinku te se na tren pokazao doista pod svojim pravim licem. On
se – začudo – sjećao mog članka “Dajte nam hiljadu karaktera ili hiljadu ljudi”, i ta ga
je uspomena na tisuću devet stotina i osamnaestu vidljivo zagrijala: čovjek neobične
memorije, citirao mi je svojim riječima više od dvije trećine moga sastava, i razgovor
je iznenada zaplovio toplijom strujom. Doktoru Werneru je, izgleda, neobično prijalo
razgovarati o danima kada je samome
sebi izgledao impozantan kao kakav veličanstveni svjetionik u historijskoj tmini.
Ona njegova mala, smrdljiva, prizemna, pljesniva štamparija na dnu blatnog dvorišta,
gdje su klepetali strojevi i gdje je sve vonjalo po katranu, po miševima, po mašinskom
ulju, gdje je sve bilo vlažno do koljena: po stijenama salitrene lepeze truleži i vode, na
podu mokro mekano drvo smolavih dasaka, što se uvijalo pod stopalom, kao da se
čovjek kreće na močvarnom tlu i na svakome koraku može da se strovali u blato.
Ogromna četvorina jednostavnog prozora kao atelijersko staklo, mala usijana
gvozdena peć na kojoj ključa lončić s vodom (blijeda bronhitična gospođica iz
knjigovodstva kuha sebi čaj), slagari u pustenim papučama, plavičaste horizontale
dima što se vuku po toj pregrađenoj dvorišnoj magazinskoj sobi, to je bio početak
uspona našeg dragog doktora Wernera, i on se raznježio nad tim slikama kao nad
dragim grobom.
Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da
raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one
smrdljive male štamparije svakog petka njegova je “Vaga” širila svoja krila nad našim
blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim “Vagama” u šesnaestini, s jedne
strane: srebrni i dragi zvuk zvona što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih
nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz
dana u dan raste, dućan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija
se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o
zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o
pokretima, o strankama, o masama,o sveopćem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o
uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!
Pojavio se jednoga dana u toj dvorišnoj redakciji “Vage” mlad topnički oficir,
doputovao je preko Budimpešte direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom,
zgužvanom suknu vojničke, frontaške kabanice, zvečeći ostruga-ma i teškom
konjaničkom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima
jednoga intelektualca izgrađeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!
U tom našem blatu kroz koje protječu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve
davi u svojim vlastitim izmetinama, sve naše ideje prilagodiše se sitoj,
malograđanskoj stvarnosti: pečeni piceki, prasetina na ražnju, srnetina na lovačku s
vrhnjemm i brusnicama, šljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojička, gemišt,
šnapsl, “pe.-ve.-veltanšaung” i u tom sveopćem opijanju, žderanju, gošće-nju, u
ogovaranju i prepričavanju tuđih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u zanku
zajedničkog sklapanja poslova, jedan mladi topnički oficir traži od doktora Wernera i
od “Vage” hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne
nađe mogućnosti da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću
humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo, tek će mjesto grofova Khuena
ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat će i dalje u okviru
povampirene tatarske, madžarske županije! Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane,
sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje
hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom, da se jednoga dana ne
ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će
zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama
idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite
mišolovke: na viso-Kim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po
bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog
kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo
oslobođenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrađuje slobodan,
suvremen čovjek, a čovjeka otkriti i izgraditi, i tako da|je, da, svakako, ali, i tako
dalje…
– Da, svakako, ali, i tako dalje, to je bilo upravo ono što vama nije odgovaralo. Vi ste
se od četrnaeste do osamnaeste u svojoj zaključanoj sobi četiri pune godine osjećali u
savršeno zrakopraznom prostoru, i to s potpunim pravom. Ja ne tvrdim da je
inteligentnije bilo gubiti” svoje vrijeme na frontama, ali kad ljudi ratuju, bolje je
ratovati s njima, pa bilo to ne znam kako bezglavo, nego gubiti živce po samotnim
sobama, pogotovo kad je čovjek tribun, javni radnik, političar, pokretač, šef-re-daktor.
Sjećam’ se da ste se osamnaeste, moglo je to biti početkom proljeća (ja to znam po
tome što sam nekako početkom ožujka bio abkomandiran s ukrajinskog sektora na
Per-sonalsammelsteile Laibach), osjećali potpuno u zraku, bez podloge, bez uporišta,
bez baze: u strahu pred grubom silom vojničkom od strane centralnih sila, u stravi
pred zelenoka-deraškom anarhijom i u panici pred našim domaćim, autohtonim
vakuumom. Onaj glupi carski rat otkrio je svima nama kako smo živjeli u ciklusima
historijskih poraza, i kako sve, te katastrofe nisu, nažalost, ostale bez nega-j tivnih
rezultata. Citirali ste Hercena, sjećam se, upravo Hercena, i to što sam ja tražio prvu
hiljadu karaktera, koja bi, kao prva falanga, stvorila prvu stotinu hiljada, to vam je
izgledalo zrakoplovno, pustolovno, nestvarno, romantično. Suviše izazovno.
Riskantno. A danas? Čitava romantika ratnih iluzija iz godine 1917-18 leži iza nas u
dalekoj – moglo bi se bez pretjerivanja reći – historijskoj prošlosti, i što je od svega
toga nastalo? Imali ste dvije zakonite žene, tri zakonite žene, tri metrese, tridesetitri
neugodne afere, kupovali ste ženama ogrlice, zlatne narukvice, skupocjene sagove,
podupirali ste svojim dnevnikom jedanaest raznovrsnih vlada, imate svoju limuzinu,
svoju vilu, svoje dugove, kredite, fondove, nove kredite, uređujete najugledniji
dnevnik što ga danas financira simbol Domaćinski, i uzrujavate se zbog toga što se je
nekakav paranoik usudio da tom vašem financijeru izjavi da je bandit! Sve zapravo
polusan mozga i savjesti, jalovo opijanje i dosadan blud! l jedno vas molim. Ostavite
se, brate, te dosadne uloge propovjednika! Čast vama i svim vašim dispozici-onim
fondovima! Kupujete već čitavog života savjesti za dva-tri krajcara, ali ipak, i tako
daIje, uostalom, čemu te riječi? Dva svijeta, dva kriterija, dvije logike, dva
mentaliteta! Da me ne biste krivo shvatili: ja nikada nisam bio i ja ni pod kojim
uslovom ne mislim postati moralist. Obratno od toga, ja o čitavom svijetu moralnih
vrijednosti imam osebujnu, bizarnu sliku: za mene je pitanje morala pitanje ukusa.
Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg,
što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer
nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može
biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosječan prerez kroz život bilo
kog našeg prosječnog ili istaknutog čovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj vaš
Domaćinski zaurlao na mene da budem kuš, izgledalo mi je neukusno da usutim pred
tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! l kada je
moja vlastita supruga nakon dvadesetičet-vorogodišnjeg braka od mene zatražila da se
pokajem, kad po crti svoje najčistije savjesti nisam ništa prekršio, pak nisam imao
razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tiče me se što ljudi oko mene
misle, laju ili sanjaju. Što naši ljudi oko nas smatraju harmoničnim, ili ukusnim, ili
moralnim, ili lijepim, to je sve nakazno, odvratno i izobličeno. Treba vidjeti što naši
bližnji smatraju lirikom, kakve slike slikaju, kako stanuju, kakvu politiku vode, te se
čovjek može uvjeriti na svakome koraku da je to uglavnom sveopće pomanjkanje
ukusa. Ljudi naši zabrinuti su pitanjem svojih crijeva, hemoroida, našega folklora,
karijerom, politikom, ričet u glavi, žablja krv u srcu, pak ako jedan naš prosječni
mesar ili rodoljub misli ili vjeruje da osim tamburice nema glazbala, to me nikada nije
čudilo, ali da ću među iznenađenim moralistima oko sebe naći i jednog Wernera,
tome se nisam nadao. Kad je već koji moralist iznenađen, očekivao bi čovjek da će
svoje gledište znati obrazložiti drugim razlozima od onih što ih slušam od svojih
sugrađana dnevno: paranoja, živci, dostojanstvo, građanski ugled i tome slično,
savršeno bespredmetne, kako da kažem, predrasude.
Obratno od svakog očekivanja, na moje najveće iznenađenje, doktor Werner nije
mogao da nađe riječi kako bi se ispričao što je bio – kao što sam to uostalom
ingeniozno formulirao – toliko neukusan te je doista povjerovao glasinama da se kod
mene možda ipak radi o nekom prolaznom poremećenju živčane ravnoteže. Poslije
dugog i toplog uvoda ta se je stara ispucana lumbarda raspek-mezila: da mu je, doista,
neobično drago što je imao prilike da se razuvjeri, jer – naravna stvar — kod mene se
ne radi ni o kakvoj pubertetskoj krizi, ja sam nesumnjivo natprosječno inteligentan,
iskusan gospodin, on potpuno shvaća duboku, gotovo simboličnu logiku mojih
postupaka, on doduše ne dijeli – u svemu – moje mišljenje, ali on je ipak načelno
toliko liberalan te može shvatiti kako se tu kod mene radi o jednom – zapravo –
dugogodišnjem procesu sazrijevanja, ja sam već osamnaeste godine bio zapravo
zakoračio daleko ispred stvarnosti, ja takoreći anticipiram naš normalni tok progresa, i
tako dalje, i tako dalje, ali on ipak misli – uostalom – tako dalje…
Bit će da se je doista uvjerio da ne govori s prenapetim neurastenikom, kad mi je
iznenada stavio jedno sasvim trijezno, građansko, kućevlasničko pitanje: da je čuo
kako prodajem svoju trokatnicu, i da li to – doista – odgovara istini? Njega lično ta
stvar zanima i on će mi odmah objasniti zašto.
– Jest, prodajem trokatnicu na Biskupskom trgu za milijun i trista hiljada, slobodna od
obaveza, rentabilitet sedam i pol posto,
– Objekt mu je poznat, cijena uglavnom odgovara, poslat će sutra k meni svoga
advokata…
– Doktora Huga-Huga?
– Da: Huga-Huga!
– Molim, ne! Toga gospodina ne želim vidjeti.
– Smije li se znati zašto?
– Advokat Domaćinskoga…
– To mu nije baš ugodno, jer je s doktorom Hugom u poslovnim vezama! Ali molim!
Dakle još jedamput da ga ispričam, jer nije imao ni najneznatnije zle namjere, jer se je
po liniji najčistije simpatije, što je za mene nepro-mućno osjeća već godinama,
rukovodio zapravo samo mojim vlastitim interesima, pod krivim pretpostavkama,
svakako, te će mu biti neobično milo ako nam pođe za rukom da riješimo u
obostranom interesu svoj eventualni zajednički poslovni odnos u obliku
kupoprodajnog ugovora, i tako dalje – doviđenja! – Doviđenja, dragi gospodine
doktore!
Za vrijeme čitavog ovoga “da-svakako-ali-i–tako-dalje”-razgovora, odmah do moga
stola, tik iza mojih leđa, sjedila je gospođa Jadviga Jesenska.
Dama na koketnom rubu četrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset
kilograma, žena u posljednjoj jeseni bujne, uvele ljepote, gospođa kojoj sam bio
pravni zastupnik prije šest-sedam godina u neobično zamršenoj ostavinskoj raspravi.
Brodolomka svoje vrste, ta Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu “Evropa”, na
istome spratu, u sobi broj dvjesta četrdeset i šest, a govorilo se po gradu da tu živi kao
neka vrsta hotelske namještenice, takoreći društvene dame za otmjenije inostrance
koji ne traže samo ljubav nego i dobro odgojenu duhovitu i kulturnu konverzaciju. Ta
Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u
kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala
samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske koka-inske afere u kojoj se kasnije
pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inos-transtvom, držeći
kartašnice po boljim hotelima, a večeras joj je bilo dosadno i, nagnuvši se na svojoj
stolici leđima spram mene, tako intimno da sam osjetio toplinu njenih obraza, zapitala
me da li sam – po običaju – za partiju šaha?
Otkako sam se preselio u “Evropu” odigrao sam s tom Jadvigom Jesenskom najmanje
trideset partija a da nisam dobio gotovo ni jedne. Nije igrala u principu – prividno –
mnogo bolje od mene: najmanje pedeset posto naših igara visilo je do posljednjeg
poteza na niti, ali na kraju sam uvijek izgubio na isti način: ili je ona izvukla drugu
kraljicu ili je izgledalo kao da će je izvući. Igračica od mene svakako vještija,
sabranija i domišljatija, ona je od prvog poteza dominirala daskom, glumeći vješto,
vrlo lukavo, kao da igra s ravnopravnim partnerom.
Nisam bio za igru. Za šah izgledalo mi je da sam savršeno duhom odsutan te večeri.
Bilo je takvo jedno kišovito, dosadno veče, kad je Jadviga Jesenska osjećala apsolutnu
potrebu da se nešto dogodi. Tako smo pošli u Tref-bar i kod sedme ili osme čaše
whiskyja priznala mi je da je prisluškivala razgovoru između mene i doktora Wernera.
Savršeno diskretna, ta hotelska društvena dama punih četrnaest dana nije progovorila
ni jedne jedine riječi o čitavome mom slučaju, ali u Tref-baru kod whiskyja priznala
mi je da potpisuje sve što sam govorio njenom prvom suprugu, starom pokvarenjaku
doktoru Werneru, a naročito ono o moralu i o ukusu. Ona pozna vrlo dobro tu visokoodnjegovanu
školu gospodskih moralista. Imala je ona s njima posla po
kartašnicama i u krevetima: to su najveće svinje, ti takozvani moralisti!
Kod jedanaestog whiskyja utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni, topli,
laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog
šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim,
natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se je svršilo u njenoj sobi broj
dvjesta četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u
prvome polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesta
četrdeset i dva, s raznim suvišnim predmetima u rukama: s kišobranom, s kamašama,
s ogrtačem, s hlačnjacima, te čovjek ne zna gdje mu je šešir, gdje je sat s lancem, je li
zaboravio novčarku, što je s lijevom podvezicom, novine gdje su, cigarete su tu, a
žigice, a kravata, a gdje je ključ, nema dakako svjetlosti, zuji lift, netko dolazi sa dna
hodnika, smiješno, zato postoje hotelski hodnici na svijetu da bi hotelski gosti mogli
prolaziti hodnicima…
Ova mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u
čitav niz najsablasnijih sablazni. Da nas dvoje igramo šah u jednoj od najistaknutijih
kavana u centru grada, taj je skandal toliko uzbunio naše moraliste da je kavana, u to
vrijeme – između deset i dvanaest naveče – obično prazna, počela da vrvi gostima.
Magnifikusi,
dekani, asistenti, docenti, njihove gospođe, gospodin senator iz ulice Hyperiona
Balente-kovića i neizbježni doktor Hugo-Hugo, svi su počeli da dolaze na pikolokapuciner
između devet i dvanaest naveče u kavanu “Evropa”. Jedne noći oko ponoći,
pošto je u kavanu kao predstražu izaslala svoga unuka Egona plemenitog Sarvaša,
osvanula je čak i stara generalica Aquacurti-Sarvaš-Daljska, o kojoj se ne bi moglo
reći da je do toga momenta pokazivala naročit interes za razvoj daminog gambita
kakav se njeguje u okviru noćnog života našeg velegrada. Igrati šah obasjan
snopovima svjetlosti znatiželjnog, glupog, zlobnog krda, čitavog jednog špijunskog
sistema, nije pretjera no ugodna zabava, te smo se prema tome gospođa Jadviga
Jesenska i ja pred tom ruljom preselili u Tref-bar. Kako se tamo ne igra
šah, pili smo whisky, pak se pokazalo da su u Tref-bar počela da dolaze gospoda
privatni docenti i rektori, dekani, asistenti i njihove gospođe i kao tetanus-bacil
neprestano na svakome mjestu prisutan, doktor Hugo-Hugo, pak je jedna sušičava
ksilofonkinja zatražila od ravnateljstva bara povišicu gaže, pretpostavljajući krivo da
se pojačana posjeta tog noćnog lokala ima zahvaliti njenoj ksilofonskoj vještini.
Pobjegli smo u jednu zabitnu krčmu na kraju grada i tamo su nas nanjušili, promijenili
smo pet kavana, vratili smo se natrag u “Evropu”, uzalud, bili su nam za petama s
impozantnom ustrajnošću, dostojnom – u svakome slučaju – plemenitijeg napora.
Onda smo gospođa Jadviga Jesenska i ja odlučili da se svake nedjelje otvorenim
fijakerom odveze-mo na tihu misu u jednoj otmjenijoj gornjogradskoj crkvi, što je
izazvalo sveopće negodovanje u obliku kiše anonimnih pisama.
Jadviga Jesenska, stara, iskusna, oprobana vještakinja u primanju anonimnih pisama,
uvjeravala me je da ta pisma stižu iz kruga moje supruge, gospođe Agneze. Njoj nije
dosta što sam kavaljerski preuzeo na sebe krivnju koje nije bilo, ona osjeća duboku
moralnu potrebu da se ustrajno zgraža nad mojim nemoralnim, bolesnim, suludim
životom, što ga je vrlo mudro pravodobno ostavila, kao što se ostavljaju lađe koje
tonu. Povjerovao sam Jadvigi Jesenskoj da bi to, nažalost, doista mogla biti anonimna
pisma moje gospođe, kao što sam Jadvigi Jesenskoj uopće vjerovao sve što se tiče
žena ili ženskog tajanstva. Jadviga Jesenska je žene izvanredno dobro poznavala, i što
je za ženu zapravo rijetka pojava i neobično svojstvo: Jadviga Jesenska, u sebi
intimno, stidjela se što je žena. Možda je glavna tajna njenog uspjeha i njenog šarma i
bila uslovlje-na tim bizarnim osjećajem vlastite ništavosti. Ona se je podastirala
svojim prijateljima kao sag, ona se je davala s tihim i nenamještenim osjećajem
krivnje, a ako je to eventualno i bio samo trik, bio je izvanredno mudro odabran, mora
se priznati. Jadviga Jesenska nije spadala među žene koje se lagano zaboravljaju. Još
kao posve malena djevojčica ona je izgarala od stida u samoći svoje djevojačke
postelje, osjećajući kao vlastiti grijeh što se pod njenim prozorom vuku njeni mali
ljubavnici iz plesne škole i zebu pod plinskom svjetiljkom kao kudravi psi. Žene je
mrzila od svog najranijeg djetinjstva, osjećajući i spram svoje vlastite majke
neshvatljiv, zapravo hladan otklon, te je svoj život proživjela potpuno sama. Sve te
starije žene oko njenog djetinjstva, kod bake u provinciji, micale su se kao sablasti u
noćnoj rekli, sa svijećom u ruci, u borbi s buhama ili u intimnom odnosu s noćnim
loncem pod posteljom. Na tim staromodnim pobožnim matronama njenog najranijeg
djetinjstva sve je bilo laž: i ulošci u kosi, i mideri, i zubi, i moral, i pobožnost. Vadli
nafilovani, grudi stisnute, bokovi pojastučeni, struk umidrovan, uvjerenja lažna, u
glavi slama, a u srcu zloba. U voćnjaku, kod bake, doživjela je da je kravarica Ana
mokrila pod trešnjom, stojećke, pod svojom suknjom, i taj ustvari posve prirodni i
najsva-kodnevniji događaj toliko ju je bio potresao da je od toga momenta s pojmom
žene kao takve vezala uvijek jednu te istu sliku: lik jedne kra-varice, s modrom,
platnenom, u nabore navo-ranom suknjom, kako stoji raskrečena nad toplim
vodopadom. Ta odvratna, strašna žena bez midera i bez morala, to je žena bez steznika
i bez lažne pretvorljivosti, koja mokri kad ima potrebu, i tako zapravo izgleda
ženstvo kad ne nosi krinke. Gađenje nad neumidranim i kravarski priprostim,
neuglađenim ženstvom ostalo je Jadvigi spram svih žena bolećivo do danas.
Vrijeme njenog djevojaštva na početku stoljeća bilo je još polufeudalno,
polucehovsko. zapravo haremski zatucano, te je Jadviga, po svoj prilici, bila jedna od
prvih naših žena koja se uz sveopće zgražanje svoje okoline usudila da zapali cigaretu
na najjavnijem mjestu našega grada, u kavani. Bilo je zapravo nečeg pionirskog u tim
prvim javnim cigaretama Jadvige Jesenske u vremenu kada se je na svaki fijaker
pazilo noću tko u njemu sjedi, i kada se nije pitalo za nekoga što je on i kakvo mu je
zanimanje, nego što mu je bio otac, jer se smatralo da je otmjeno imati oca
intelektualca, recimo perovođu ili pristava kraljevske zemaljske vlade. Sin takvog
otmjenog višeg pristava
zemaljske vlade, doktora Benjamina Skalinskog, student prava, dečko u dvadeset i
prvoj godini, ustrijelio se u pubertetskom bunilu, a krivnja za tu mladenačku smrt pala
je na sedamnaestogodišnju Jadvigu Jesensku. Kod njega su našli čitav snop ljubavnih
pisama što ih je mladi Skalinski pisao Jadvigi, a po samome tonu, po motivu i po
suludoj grafičkoj opremi nekih pornografskih detalja nije moglo biti nikakve sumnje
da je između djece postojala fantastična, nezdrava, mračna, burna, upravo tjelesna
veza. Majka Benjaminova gospođa Lucija, koja se Jadvige instiktivno pribojavala
(kao svoje eventualne buduće snahe), nije s djevojčicom simpatizirala od prvog dana,
te je u moralnoj istrazi, koju je poveo pristav Skalinski, dala za Jadvigu teške,
kompromitantne izjave: da je često dolazila k njima, da je često izlazila sa
samoubojicom na duge šetnje, a je-damput – kad je ona iznenada banula u sobu svoga
sina – da je tu djevojku našla na dječa-kovim koljenima. Jadviga se branila protiv tih
prividnosti u uporno je ostajala kod svog iskaza: da ni o čemu pojma nema, da ni
jedno od tih kompromitantnih pisama nije imala nikada u ruci (što je, doista, bilo i
uvjerljivo, jer da su ta takozvana “njena” pisma doista bila njoj i predana, ne bi se –
zacijelo – bila našla u ostavštini pokojnika), da ničega, o čemu se u pismima govori,
između njih nije bilo niti je moglo biti, u jednu riječ: Jadviga je sve poricala.
Ona je podržavala kontakt sa Skalinskim u društvenoj crti svoje majke, intimne
prijateljice gospođe Skalinske. Pokojni Benjamin da joj je doduše govorio kako će je
zaručiti kad položi ispite, ali ona, lično, nije tome podavala nikakve naročite važnosti,
jer joj taj mladi i umišljeni dječak ni po čemu nije bio naročito simpatičan.
Skalinskijevi su imali staromodan salon osamdesetih godina, s neprozirnim pamučnim
bordorumenim zavjesama koje su se rastvarale pomoću drvenih kolutića na
karnišama, pa kad bi tko rastvorio zavjesu, tuckali su ti kolu-tići na karniši jedan o
drugi muklo drveno kao mali kosturići. Zbog tih neugodnih tamnih zavjesa, zbog
neugodnog mračnog hodnika, u kome je uvijek zaudaralo po začinu i po zahodu, zbog
tamnopolitiranih vrata (što su tome tmurnom stanu samo još pojačavala mračno i
neugodno značenje), a naročito zbog lošeg malinovca koji je vonjao na oprane dječje
pelene, zbog tog samog dječaka koji joj je šapu-tao nepristojne riječi, ona nije nikada
voljena ni taj stan, ni te posjete, ni gospođu Skalin-sku, niti ikoga od te nesimpatične
obitelji. Je-damput kad je donijela nekakve kolače na poklon gospođi Skalinskoj
(majka bi je tako slala često s poklonima, s toplim kolačima pod salvetom i s porukom
iz prvoga sprata u drugi), kada su ostali na minutu sami u crvenom salonu, Benjamin
je jednom prilično odlučnom kretnjom pokušao da je uštine za lijevo stegno pod
suknjom iznad podvezice, ali mu se je zaprijetila da će alarmirati ukućane, i on se
povukao. Onda je jednim upravo živinskim skokom bio kod prozora, pograbio krletku
s kanarincem i bacio je u vrt.
Slušala su gospoda moralisti tu ispovijed male djevojčice na policiji i nitko joj nije
vjerovao ni jedne riječi. Jedan sa zlatnim naočalima zapovijedio joj je da ode u
pokrajnu sobu i da se tamo svuče do gola. Pretražili su je i našli da je netaknuta i tako
su je pustili kući. Zgaže-nu, silovanu, popljuvanu. Tako je zapravo počeo njen život,
koji eto svršava po boljim hotelima za razonodu otmjenijih inostranaca. Da bude
komplikacija još paklenija, njena majka, staromodna zbunjena kokoš (udovica
geometra iz provincije, koji je od nje bio dvadeset i sedam godina stariji), pokušala je
da se baci pod kotače vlaka, ali se onesvijestila pokraj pruge, i tako su je našli noćni
prolaznici gdje leži u blatu. Nije njena majka nakon toga proživjela ni pola godine, a
poslije sprovoda, odstranjena iz svih srednjih škola, ostala je Jad-viga žigosana i
potpuno sama u jednom malom gradu s jablanovima, sa zelenim svjetiljkama na
maglenim prugama, s umornim šetnjama uz gradske plotove na periferiji, gdje laju
psi, a drvene petrolejke žmirkaju na samotne prolaznike. Od crnih stopa njenog
slomljenog hodanja sve se zamračilo oko nje i ona nije imala pojma što bi zapravo
trebala da počne? Odonda pa do danas ovaj mali grad predstavlja za nju neizrecivo
bolno hodanje uz tuđe plotove, i to se samotno, besciljno hodanje po malome gradu
ponavlja uvijek – trista i šezdeset puta između jeseni i jeseni – i to jalovo hodanje raste
u nevjerojatnu, tajanstvenu, jednosmjernu sliku o zatvorenom malom gradu, o
bezizlaznom lunjanju po tome malom gradu ili po malo većim gradovima, u sliku o
žalosti jednog ženskog života koji je protekao a da se zapravo ništa nije dogodilo što
bi zaista za-vrijedilo da se proživi.
– A što se je dogodilo zapravo? Skandali, sami skandali i sramote. Zla probava,
glavobolje, grčevi u maternici, bolesni bubrezi, živci, novčane neprilike i neprilike
uopće, ljubavi i pobačaji (čitav niz ljubavi i čitav niz pobačaja), bridž po zadimljenim
kartašnicama. Bridž s bogatim babama koje zvekeću briljantnim narukvicama i mjere
se uzajamno po vrijednosti biserne ogrlice, mlitave, namazane, mlohave, odvratne
stare žene koje mirišu po slatkom vonju mokraće, upotrebljavajući protiv svog
tjelesnog isparivanja jake mirise, pojma nemaju o kartama, a čitave noći razgovaraju o
posluzi. O aspiku. O prostrtim stolovima, o dobrim hotelima po inostranstvu. Te
slaboumne, nakićene, namazane, pantljikama napirlitane mješine u skupocjenim
krznima promatraju stvari oko sebe kroz malo čađavo, prljavo stakalce odvratnog,
bolesnog, gadnog, “entre–nous”-stanovišta: “Entre-nous – molim vas, tko je ipsilonki
kupio njenu lisicu? A ovoj broš? A onoj narukvicu? A vilu? A kola?”
– l sada: što je poštenije? Zaraditi narukvicu, vilu, kola, konje, poslugu, lađe,
ljetnikovce, nakit, vrijednosne papire i postati otmjenom građankom ili ne zaraditi
ništa?
– Ona nije zaradila nikakve vile, zato je smatraju lakom robom, a da sjedi u svojoj
vlastitoj vili, bila bi otmjena gospođa! Ne, nema nitko stvarnog, jakog, istinskog,
junačkog uvjerenja u životu. Nema karaktera. Sve je prljav npvinski papir sa
senzacijama dana, i to se smeće prodaje po trafikama, to se čita na zahodima, to se
onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kuća! Što znači ovo odvratno spavanje s
bubuljičavom gospodom boljim trgovačkim putnicima, koji se razlikuju od subalterne
bagre samo po tome što neobično pomno njeguju svoje hemoroide ili svoj
katar crijeva? Jadvigin život pretvara se polagano u pospano zijevanje, u nevjerovanje
ljudskim riječima, u fraze i u neizrecivo dosadno brbljanje o tome kako je sve
jedamput negdje bilo, a danas je razbijena stara gitara u staretinarnici.
– Ide ona blatnom ulicom i konstatira kako se u njenim opažanjima, u njenim mislima,
u njenim zanosima i snovima polagano i žalosno (kao jesenja kiša tako jednolično)
javlja blaga i sumračna tuga starenja. Sve jasnije i sve upadljivije postaje da su ljudi
oko nje gluhi i kostobolni, pa teško dišu, a još se teže i napornije sagibaju za palim
predmetima. Sve se je izlizalo na ljudima: jauču o dugovima, ogovaraju se, grade
peterokatnice, trguju velikim objektima, kupuju lađe, rudnike, vinograde, svi se kod
bridža zabrinuto i pretvorljivo tužakaju na svoju ogromnu zaposlenost, svi pričaju o
tome kako rade, a zapravo ne rade ništa: igraju bridž i čitave noći stenju za sekundom
ljubavi koju – uostalom – slabo plaćaju.
– Bez ikakvih naročitih misli kreće se Jad-viga Jesenska ulicama, gleda slijepe,
zazidane prozore zelenkaste jednokatnice, a sjene se omorika miču po kišom opranoj
stijeni te osamljene kuće i tako joj se čini da je ta kuća tako savršeno tajnovita da je
izvan svake sumnje da se je u njoj sudbonosno i sigurno morala odigrati nekakva
mračna stvar. Postala je nepovjerljiva i praznovjerna, a smetaju je razne sitnice: što se
netko tiho prošuljao pokraj nje, a nosi gumipete, ili što se peka gušava žena
zameketala kao jare, a guša joj se pomakla iznad prljavog ovratnika kao živa stvar.
Pronio je sinoć ulicom neki dječak ispod njenog balkona crno presvučeni bubanj, a to
ju je tako uznemirilo da su je oblile suze. Poluspuštena zavjesa na jednom prozoru na
sjevernoj strani ulice rađa u njoj neugodnu i sumnjičavu misao da u toj sobi stanuje
osoba koja zacijelo opasno i intrigantski laže i koja za nju lično ili za nekoga u vezi s
njom znači opasnost. Cijelo poslijepodne mislila je jučer o licu te nepoznate osobe,
sanjala je o opaticama, o hodniku jedne bolnice gdje su se kretale ribe u bolničkim
košuljama, i o tome kako je netko izvadio svoje zlatno zubalo sa dva prsta, a traka je
svjetlosti pala na tu zubatu metalnu potkovicu i odbila se od tog neugodnog predmeta
neobično jasno u nedoglednoj okomici visoko u oblake, l jutros već čitavo vrijeme
baca karte, neprekidno joj pada tref-dečko, što znači slabu vijest u kuću ili događaj po
svoj prilici neugodan, a ono nepoznato lice iza poluspuštene zavjese, ona tajnovita
osoba, koja opasno laže, krezuba je, kozičava i ima kragn od kaučuka, a kravatu
pepeljaste boje s bijelim točkicama kao rep numidske biserke, kakve je gojila njena
pokojna baka.
– Jesmo li konačno izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na
momente tako izgleda da bi se još eventualno ipak moglo isplivati: iz ove četrdeset i
osme blatne godine, iz ovog očajnog prisluškivanja kako kraj nje hrču strani i prljavi
glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tišine, pod nekakav krov koji nije ni hotel ni
bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.
Nisam nikada vjerovao u karte, ali se pokazalo da je onaj Jadvigin tref-dečko značio
doista slabu vijest u kuću. Spavali smo nekoliko noći kasnije u mojoj sobi, broj
dvjesta četrdeset i dva, kad se čulo na vratima kucanje. Prilično indiskretno, upravo
bezobrazno.
– Tko je?
– Policija!
– Kakva policija?
– U ime zakona, policija. Otvorite!
Jadviga, gola, kao od majke rođena, prelije-na da ustane, pokrila se poplunom preko
glave i promrmljala nešto o neukusnim svinjama. Ustao sam, kao što me je Svevišnji
stvorio i adamski bezazleno otključao vrata.
– Molim, izvolite! Što želite?
– Što radite, jeste li poludjeli, zapitao me je nečiji glas iz polumračnog,
slaborasvijetlje-nog hodnika.
– Spavam kao hotelski gost u svojoj postelji. Griješim bludno, ako nemate ništa protiv
toga. A vi, tko ste vi, ako smijem pitati?
– Mi smo od ćudoredne policije!
– A, tako? Drago mi je! Izvolite ući! Zapovijedate li možda kakav zapisnik da
potpišemo? Ili da skočimo kroz prozor? Da se upišemo u Vojsku Spasa.
Lice krezubo, kozičavo, s okovratnikom od kaučuka, nasmiješilo se u polutmini,
skinulo svoju zgnječenu melonu i nestalo u dnu hodnika bez riječi. Onaj drugi koji mi
je izjavio da je od ćudoredne policije zastao je još jedan tren, pogledao me u oči, kao
da će mi staviti neko važno, gotovo sudbonosno pitanje, a zatim se okrenuo s očitom
namjerom da pođe, onda se ponovno vratio do praga, zavirio znatiželjno u sobu i
blesavo zapeo kao da ne zna što bi trebalo da se učini u ovome momentu.
Jadviga Jesenska sjela je u svojoj postelji, zbacila sa sebe poplun i isplazila tom tipu
jezik: be-e-e!
– A to je ova s kojom spavate?
– Da! To je ova s kojom spavam! l što sada?
Kako polagano mislim, sad mi je tek palo na pamet da bi sve to mogla biti podvala: –
A vi, tko ste vi? Gdje vam je legitimacija?
– Legitimacije nosi moj kolega!
– Tako, vaš kolega? A gdje je taj vaš kolega? Kamo je nestao? Bilo bi logično da je
ostao ovdje, ako želi kontrolirati kako se spava po hotelima!
– Otišao je po stražu da vas uhapsi!
– Tako! Onda čekajte da se obučem! Ako je do hapšenja, da budem uhapšen s
podvezicama i s papilIonom!
Dok smo se obukli, nigdje više nije bilo nikoga. Nestali su. Alarmirao sam poslugu:
nitko nije imao pojma ni o kakvoj ćudorednoj policiji. Radilo se o mistifikaciji. Kako
se poslije u toku brakorazvodne parnice s gospođom Agnezom pokazalo, bio je to
najvulgarniji trik njenog advokata, gospodina Huga-Huga: s jedne strane uvjereni o
mojoj neubrojivosti, a s druge opet – pod pretpostavkom da ću priznanje o svojoj
vlastitoj krivnji eventualno povući – gospođa Agneza i gospodin bariton, njen budući
gospodin suprug, i gospodin doktor Hugo-Hugo utvrdili su tako po svojim
potplaćenim svjedocima da sam s gospođom Jesenskom učinio nesumnjiv preljub.
Svaki, pa i najgluplji pokušaj da poricanjem odgodim odluku o brakorazvodnoj
parnici bio je time skinut s dnevnog reda.
Indigniran što se je to moglo dogoditi u takvom hotelu kao što je “Evropa”, drugoga
dana preselio sam se s gospođom Jadvigom Jesenskom u svoju kuću u vinogradu.
Iluzija gospođe Jadvige da se odmori pod nekakvim krovom koji nije ni hotelski, ni
bordelski, obistinila se isto tako kao i njen strah pred kozičavim neznancem s
kragnom od kaučuka i leptir–mašnom pepeljaste boje s bijelim točkicama. Jadviga je
bila žena u nekom smislu vidovita i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac,
razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, slušati jesenji vjetar
kako plače oko kuće, plamen kako liže u peći, a Jadviga priča o ljubavi i o tome kako
je ljubav najveća laž među lažima. Jedan jedini put ljubila je u životu, a i to je bilo
glupo.
Bila je Wernerova prva žena kad je on izdavao “Tribunu”, davno još prije rata dok je
Wer-neru išlo sasvim slabo, kad su stanovali u bijednom stanicu od dvije sobe bez
posluge i ona je sama kuhala i krpala i pušila najjeftinije cigarete. Stajala je u kuhinji,
pekla palačinke, kad je netko pozvonio na ulaznim vratima. Pozvonio je
dvadesetogodišnji mladić. Jadviga je, provirivši kroz stakleni dogled, znala već
unaprijed da je to opet jedan književni početnik koji nosi rukopise za njenog supruga
Wer-nera, urednika “Tribune” provincijalnu veličinu u našem provincijalnom
književnom paviljonu, i, otvarajući vrata nepoznatim mladićima, ona je bila hladna,
kao što već jesu hladne žene slavnih urednika književnih listova, koje peku palačinke
i otvaraju vrata književnim početnicima.
Dolaze na njena vrata nepoznati mladići, donose svoje prve rukopise, ulaze kroz ta
prljava vrata u književnost, u slavu, nervozni su, glas im treperi, a sve je zapravo
neobično opasna igra koja svršava često na maglenoj pruzi, kao stara poderana krpa i
jedini je znak da je pod krvavim kotačima parostroja završio opet jedan naš – kako ga
onda u nekrolozi-ma zovu – “nadobudni talenat”. Dolaze i zvone nepriznati
“nadobudni talenti”, a onda piskaraju dalje, moljakaju, ponizuju se kao gfadni psi, a
zatim godinu-dvije kasnije, sami već “priznate lokalne veličine”, pljuju po njenom
suprugu Werneru, uredniku “Tribune”, napadaju ga kao kretena, a kroz njena su vrata
ušli u slavu i njen suprug Werner pomogao im je kod tog prvog, slabog starta. Još ni
jedan od njih nije joj kasnije iz učtivosti skinuo šešir i svi je ogovaraju po krčmama da
je nimfoman-ka. Pozna ona ta piskarala vrlo dobro i sve kulise našeg kulturnog i
književnog pogona, gdje se sve slabo plaća, a od dugova i od mjenica ne može se
odahnuti, i već godinama nema nitko ni uspjeha ni slave, sve zapravo hum-bug,
prevara i najordinarnija laž! Sve rastrova-no, sve se grize i truje kao koš otrovnica!
– Nema gospodina kod kuće, odgovorila je uljudno na mladićev pozdrav, bacivši
diskretan pogled na dječakove cipele, najpouzdanije mjerilo za sudbinu čovjeka koji
je donio svoje rukopise gospodinu uredniku da ih štampa, da lansira novoga pjesnika,
novoga genija, novoga desperatera, koji će svršiti kao što svršavaju svi: kod
korektorskog stola, u ludnici ili na asfaltu kao prosjak.
Cipele toga čovjeka bile su doista poderane, a pete izlizane: stajao je pred njom na
potplatima kao patak, a kroz krpice lijeve cipele provirivala je modroisprugana
čarapa, uprljana crvenkastosmeđom bojom razmočene, stare, gnjile kože. Bila je
kišovita jesen, konac listopada, a ta mokra kreatura pred njom stoji u svom
pohabanom odijelu, prokisla do kože, bez kišobrana, bez paletota, zgužvana kao
utopljenik.
“Što može biti taj dečko, pučki učitelj ili ne-svršeni đak”, to je bila prva pomisao
gospođe Jadvige kad se pojavila tajanstvena ličnost na njenim vratima, ličnost koja je
u njenom životu odigrala ulogu najvećeg razočaranja. Iz polut-mine hodnika čuo se
šum kotlića koji šumi mehanički jer je pokvaren, a javlja se obično u najnezgodnijim
trenucima, a iz kuhinje mirisalo je na rastopljenu mast: čulo se kako cvrče palačinke
na tavi. Dečko na vratima bio je još dijete, bujne plave kose, a pogled mu je bio pun
vedrine: cvijet jetrenke, obasjan suncem.
U krpama, izlizanih peta, u poderanim cipelama, kroz koje su provirivale grube
čarape, dečko je bio lijep, proziran, iz njega je izbijala čudna, tajanstvena svjetlost,
kakva izbija ispod starinskog laka na temperaturama iz Qu-attrocenta: pred gospođom
Jadvigom stajao je Gabrijel u crvenoj tunici, opšivenoj zlatnim resama i donio joj
radosnu vijest: srce je držao na dlanu, kosa mu je bila kovrčava, plava, a pogled
apsolutna, ljetna, sunčana vedrina. To je bilo samo tren. U kolonadi, popločenoj crnobijelim
mramornim pločama, s dalekim izgledom na zeleni morski zaton u
renesansnom sumraku, kad zvono navještenja bruji po dolinama i nad vinogradima, u
toj kolonadi šumio je pokvareni kotlić zahoda i taj se fantastičan događaj rasplinuo
kao tamjan. Ostala je stvarnost palačinaka na rastopljenoj masti iz kuhinje, umorno
žensko tijelo u par-hetnom šlafroku na propuhu, na otvorenim vratima polumračnog
hodnika.
Mladić se iznenadio što gospodina Wernera nema kod kuće. Danas je dvadeset i drugi
listopada, a gospodin Werner mu je rekao da dvadeset i drugog listopada dođe po
odgovor. Radi se naime o njegovim pjesmama, pak mu je rečeno da dvadeset i drugog
dođe po odgovor.
– Nemam pojma, gospodine! Izvolite se vratiti poslije objeda! Moga supruga sada
nema kod kuće! Klanjam se!
Vrata su se zatvorila, i kad se gospođa Jad-viga opet našla nad svojim palačinkama,
saža-lio joj se taj divni mladić od srca. Prokisao je, polubos je, gladan zacijelo, zašto
ga nije pustila u sobu da se tamo ogrije? Zašto ga ne bi ponudila palačinkama?
Ručkom? Zašto mu Werner ne bi štampao pjesme? U višem zanosu inspiracije
požurila se gospođa Jadviga da stigne još mladića na stubama, a kad je ponovno
otvorila vrata, on je još uvijek stajao tamo, sagnute glave, blijed i divan kao anđeo.
Čulo se kako kiša lijeva po dvorišnim krovovima, kako plaču žljebovi, sve je bilo
natopljeno vlažnom listopadskom jugovinom, a mladić je, kad su se vrata bila
zatvorila pred njim, osjetio kako mu klecaju koljena, kako su mu noge teške i
gnjecave, kao nakvašeni hljebovi. U bespomoćnosti i strahu pred tim sudbonosnim
dvadeset i drugim listopada koji treba da donese odluku da li se on – doista – rodio za
pjesnika, mladić je ostao na istome mjestu, a kad su se vrata ponovno otvorila i ova
mu je mila gospođa u tamnoljubičastom šlafroku ponudila da uđe, on je mislio da
sanja. Ušao je u sobu slobodnoga mislioca i bakljonoše i barjaktara Wernera, u sobu
krcatu knjigama, kipovima, slikama, u toplu, zagrijanu sobu s ogromnim erkerom i
tropskim biljkama, a ona ga je draga dama zamolila da sjedne i da se odmori, jer
gospodin Werner treba da stigne svake minute.
Sjeo je i počeo da priča gospođi kako je više od jedne ure čekao dolje na kiši pred bazarskim
izlogom na uglu. Odmah uz dvokatnicu u kojoj su stanovali Wernerovi bio je
bazar dječjih igračaka, a mladić je u tremi čekao svoj dvadeset i drugi listopada,
promatrajući gumene lopte, lakirane parostrojeve i jednog bijelog kovrčavog pudla
koji ima gubicu naru-menjenu kao klaun. Miris gumije i obojadisa-nog lima što je
strujao kroz otvorena bazarska vrata, onaj dragi miris igračaka dao je dječaku zamah i
duboka potištenost, što je izgarala u njemu kao mokra svijeća, rasplamtjela se u sjajnu
toplinu ljeta, u ogromnu senzaciju ljetnih radosti. U veselje dječjih obruča što se
kotrljaju po zelenim livadama, u mirišljive lopte, u crvene zrakoplove, u kocke od
kojih se slažu staromodne engleske luke, sa sivim maglenim nebom i jedrenjacima što
se usidreni valjaju na valobranu, sa crnim oblakom dima jedne lađe koja plovi punom
parom u Singapo-re, na Borneo, na Havaje… Cimeta ima po tim dućanima malog
lučkog engleskog grada od dječjih kocaka, cimeta na bale, mirišljivih mirodija,
ananasa, mjesečine plave kao tinta, a lađa plovi u Singapore, i tako, stojeći na kiši
pred hazarskim izlogom, on je napisao pjesmu.
– Ako mu gospođa dopušta, on će je pročitati…
Tako je Zvonimir Pavlas pročitao Jadvigi Jesenskoj svoju pjesmu, tako je dvadeset i
drugoga listopada, dvije-tri godine prije rata, Wer-ner otkrio Zvonimira Pavlasa kao
novu nadu naše lirike, tako je počela jedna romansa koja tek što nije svršila s njenim
odlaskom s tim Pavlasom.
– Ne razumijem! Kakav je to Pavlas?
– Zvonimir Tihomir Pavlas, urednik “Gaze-te”!
– Pojma nisam imao da je Tihomir Pavlas, urednik “Gazete”, pisao pjesme! To je ona
ista “Gazeta” koja je o našem “damengambitu
u jednom od najotmjenijih hotela” objavila feljton?
– Da! Upravo ta “Gazeta!”
– To je onaj Tihomir Pavlas koji je prvi štampao vijest o “skandalu u vinogradu
jednog veleindustrijalca”?
– Da! To je taj gospodin Pavlas, jedina moja iskrena i stopostotna ljubav (bez ijedne
neiskrene primisli). Werner i ja prigrlili smo ga, moglo bi se reći, doista, kao sina,
Werner se zaljubio u njega, lansirao ga je svima uprkos, ja sam ga obukla, okupala,
pokrpala, ishranila, preselio se k nama, Werner ga je namijestio u “Tribuni” kao
tehničkog urednika, počeo je da polaže ispite, sredio se, Werner mu je štampao prvu
knjigu pjesama, ja sam ga nosila na rukama, a četrnaeste, kad su Wernera uhapsili,
utvrdili smo da je do prve premetačine došlo na Pavlasovu denuncijaciju. Bio je
plaćeni konfident u uredništvu “Tribune”! A kad su mene uhapsili prije nekoliko
godina zbog onog kokaina i kad sam popila nekakav cijankalij, Pavlasova “Gazeta”
pila mi je krv za vrijeme čitave istrage. Od mene je stvarao senzaciju čitave jedne
sedmice! Ljudi su ordinarne svinje!
Nismo u vinogradu stanovali ni nekoliko dana kad nas je još u prvom svitanju,
probudio
bjesomučan lavež Lorda. Netko je udarao o staklena vrata verande.
– Tko je?
– Policija!
– Što želite?
– Otvorite! Došao sam zbog prijavnica!
Zaludu sam objašnjavao tome gospodinu da stanujem u vlastitoj kući, pak je prema
tome logično što se nisam specijalno prijavio, jer sam s pravom pretpostavio da je ta
formalnost suvišna (to više što sam prijavljen kao kućevlasnik), ali kako se on
zapravo više zanimao za moju podstanarku nego za mene, ispunio sam mu upitni arak
s prijavnicama i tako sam se relativno brzo rješio te rane jutarnje posjete. Za nekoliko
dana bio sam pozvan na nadležnu oblast i globljen sa tri osjetljive globe, svakom od
pet stotina, i to zato što, prvo: nisam prijavio sebe, drugo: svoju podstanarku, a treće:
što sam neistinitim navodima uznastojao da zavedem vlasti u bludnju.
Na inkriminiranoj prijavnici napisao sam za sebe da mi je zanimanje doktor prava bez
zanimanja, bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima
utvrđeni preljubnik, zasad neporočan, a pod opaskom: problematična ličnost,
moralnobolesna pojava.
Za gospođu Jadvigu: trostruka udovica, raspuštenica, bez određenog zanimanja, priležnica,
živi od prodaje svoga vlastitog tijela. Pod Jadviginom opaskom: bila pod
sumnjom kao krijumčarka kokaina, pokušala samoubojstvo, kažnjavana izgonom
zbog nemorala, prva supruga šef-redaktora doktora Wernera.
U toj kući bluda i ludila, razvrata, moralnog truleža i grijeha proživio sam s gospođom
Jadvigom Jesenskom sve do procesa. Onda je ona otputovala u Beč, a ja u zatvor.
