U našem malom svračjem zakutku taj je događaj u vinogradu zauzeo sablažnjive
omjere.
Počela je hajka u kojoj sam se preko noći našao potpuno osamljen usred rastrovanog
osinjaka predrasuda i neobrazovane gluposti. Sve je počelo glupo kao Invitation a la
valse od Karla Marije Webera, te najmilije stvari moje supruge, apotekarske kćerke
Agneze.
Florijani R. M., tip staromodnog bonvivana, za koga bi teško bilo odrediti da li je
odsluženi maftre d’hotel ili dobroćudno kanoničko lice s tipičnim mesnatim
podvoljkom u stilu osamnaestoga stoljeća, čovjek uglađen, uvijek pomno, više nego
brižljivo odjeven, izglačan, s rukavicama u lijevoj ruci, savršeno skladan, pristojno
lice na prvi pogled uglavnom (dok mu niste otkrili narukvice pod manšetom),
gospodin koji neobično pažljivo poslužuje svakog sugovornika skupocjenim zlatnim
etui-jem s monogramom i briljantnim gumbom, taj besprijekorni stari gospodin, koji
se uvijek svakom svome znancu načelno javlja prvi, ne samo zato što je dobro
odgojen (i odjeven), nego što je prije svega uvjeren kako je skromnost najprikladniji
ures pravog i nepatvorenog, dostojanstvenog gospodstva, taj uravnoteženi u svakome
pogledu džentlmen s neznatno i jedva primjetljivo poludesno sagnutim ležernim
priklonom i diskretnim struganjem desnog potplata po pločniku, čovjek odmjeren u
koraku i u svim svojim ukusima, uvjerenjima i strastima, gospodin koji kao
najučtivije lice našeg malog grada nije nikada ni s kim imao nikakve afere ili sukoba,
odbio mi je pozdrav među prvima. U klubu, kod pokera, izjavio je demonstrativno
glasno da se potpuno slaže s Domaćinskim i da bi me – doista – trebalo ustrijeliti kao
“bijesna psa”.
Da bi me trebalo ustrijeliti kao bijesna psa, tu su parolu naročito proširili i – moglo bi
se reći – popularizirali gospoda Sarvaševi. Gospoda Sarvaševi su visoki činovnici u tri
koljena unatrag. Djeca tog plavokrvnog klana su pravni zastupnici automobila i
pisaćih strojeva, šla-rafi, rotarijanci, slobodni zidari, a s gospodom Sarvaševima bio
sam slučajno već nekoliko godina u vrlo zapletenom ostavinskom sporu, po crti svoje
supruge Agneze, i da iskreno priznam: nikada nisam toj gospodi Sarvaševima
pristupao čista srca i sa simpatijama. Dobro sam poznavao tu hohštaplersku obitelj po
pričanju svoje supruge, koja je s njima bila u ku-zenskim odnosima, i, znajući iza
kulisa kako to zapravo izgleda s tim opterećenim bijednicima koji kao suci sude po
crti svojih zainteresiranih veza, kao odvjetnici gaze preko mrtvaca, preko razorenih
krovova i sudbina, ja te sluge stranih interesa, uvijek spremne na svaku uslugu
svakome tko može dobro da ih plati, te carske savjetnike, odlikovane najvišim
redovima, te škrte kućevlasnike koji se neprekidno tužakaju sa svojim stanarima
nikada nisam volio, to je istina, pak su mi se revanširali u punoj mjeri, kao što je
najposlije i logično. Jedan od tih Sarvaša bio je carski doušnik za vrijeme
apsolutizma, a ta narodna sramota pretvorena u carske i kraljevske predikate smatrala
se u obitelji Sarvaš’ Daljskih slavnom tradicijom. Jedan od najmlađih predstavnika te
druge loze, Egon plemeniti Sarvaš, u životu najneuredniji i najlakoumniji ljubavnik,
kome sam vodio tri brakorazvodne parnice u dvije godine, taj sla-dostrasnik po svojoj
krvi, koji nije proživio ni jedne minute izvan svojih neizrecivo zapletenih i
uznemirenih ljubavnih briga, taj naduveni blesavi predstavnik naše nazovišljahte, koji
se bavi prodajom zavojnog materijala, te je zapravo neka vrsta ljubavnog pomoćnika
koji poslužuje svoje muške i ženske protektore ženskim i muškim uslugama, on je
prvi lansirao vijest “o pitigrilijevskom, strindbergov-skom paklu moga braka”. Od
njega, upravo njegovim posredstvom, doznao sam da je moja supruga Agneza jedna
od “najnesretnijih žena na zemlji” i da joj je već godinama “jedini ideal da se oslobodi
moga nasilja, moga pijanstva i moga razvratnog života”.
Zvuči bizarno, ali nije zato manje istinito: o svojoj ženi Agnezi doznao sam za ovih
nekoliko dramatskih dana više no što sam to mogao primijetiti za čitavog jednog
dosadnog apotekarskog braka. Dok nije došlo do ovog skandala s Domaćinskim, ja
nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo kao moja
vlastita supruga.
Amalija Aguacurti-Sarvaš-Daljska, udovica austrijskog generala Aguacurtija, kojoj su
svi djedovi i pradjedovi pomrli po ludnicama, pa čak i tamo pokazivali znakove
megalomanije kao carevi, pape i admirali, to staro, krezubo i slaboumno ptičje strašilo
primilo je tezu svog nadarenog unuka Egona pl. Sarvaš-Daljskog i iz te je
feldmarschalleutnantske provincijalne pošte počela da kruži glasina – kako sam svoju
suprugu spolno zarazio, kako živim u nesretnom braku već godinama, kako sam
egzaltiran, prenapet, sulud, prezadužen, neubro-jiv, u jednu riječ: potpuno zreo za
ludnicu, dakako, ne kao admiral ili papa ili car, nego kao običan kreten!
Tako je stvar počela kod poker-partije staroga R. M. Florijanija, tako je tu vijest
preuveličao kuzen moje supruge Egon pl. Sarvaš-Dalj-ski, a zatim je stručnjački
razradila i snabdjela raznovrsnim uvjerljivim dokazima stara baba Amalija, a od stare
Aquacurtinice raznijele je po gradu kao čavke, papige i čegrtuše: Čungovice,
Damaskinijeve, Dagmar Varagonska, to su primile Domaćinske, Balentekovićke,
rektorice, direktorice, doktorice, asistentkinje, tako su se uznemirili Čupekovi i
Gumbekovi, i poplava je stala da raste: da sam povukao revolver, da su me u
posljednji momenat spriječili da ne postrijeljam sve prisutne, da sam demolirao čitavu
vilu, da sam ulovio svoju suprugu in flagranti, da je ona mene ulovila in flag-ranti, da
su mi kod pretrage krvi ustanovili pozitivan nalaz, da sam sklon razornim pogledima
na svijet, da je kod mene bila premetačina, da sam strpan u luđačku košulju, i tako
dalje, i tako dalje.
Svi su se uznemirili, kao da se u našemu malom gradu pojavila kuga. Dosadna siva
lica, nekakvi prašnjavi i zakutni lovci, koji na političke ankete: kakvo im je političko
uvjerenje, odgovaraju u javnosti, kao javni radnici pod svojim vlastitim potpisom: da
se ne bave politikom – ta gospoda počela su da šapuću i da šuškaju po kavanama kako
sam “politički opasno lice koje bi trebalo izlučiti iz građanskog društva u interesu
političkog morala, jer propovijedam razorna, anarhistička načela individualne akcije”!
Prosjaci, intelektualni probisvijeti, luđaci, plavokrvne blune koje sebi umišljaju da su
potomci fantastičnih pretendenata na nekakve fantastične krune, piskarala puna
bolesnih ambicija, prepisivači tuđih gluposti, dostojanstvenici, govornici, predavači,
slaboumnici koji grickaju praline-bombone svojih tugaljivih karijera, svi ti smiješni
mali pinčevi koji ližu svačiju stopu za piškotu, stupovi društva sagrađenog na kiretaži,
predstavnici nauke naređene odozgo po administrativnom nalogu, sva ta bagaža koja
se godinama hranila u mojoj kući, koja mi je krala cigarete, pojela zdjele ribetina i
divljači, mali trgovci potkova i patent-čavala, debeli prokuristi po Do-maćinskijevim
bankarskim poduzećima (koji su se poženili s bogatim mesarskim kćerima iz
najmračnije provincije), te babe, zadrigle, tuste, crvene, kao od šarlaha natečene, pune
zlatnih broševa i narukvica, sve je sabilo dvo-papkarski glave u ograničeno klupko
laži i klevete, sve se je zavitlalo u kolopletu straha i predrasuda, sve je počelo piskati i
došaptavati da je muž gospođe Agneze i zet apotekarski slavnog izumitelja ljekovitog
čaja za probavu i kućevlasnik trokatnice s balkonom u glavnoj ulici poludio, da je htio
ustrijeliti generalnog direktora Domaćinskog ali da su ga pravodob-no spriječili, a
cijela stvar likvidirat će se na sudu
Draguljari, zubari, bolji pokućarci, šefovi tehničkih sekcija, romanisti, čelisti, trgovci
ci-lama, slobodni mislioci lamarkisti, dječji doktori, veletrgovci i privatni činovnici,
kozmeti-čari i liječnici kožnih bolesti, krojači, baruni, kućevlasnici, najraznovrsniji
mistifikatori, sa-vitljivi u sedam smjerova simultano – a svaki nosi na ogled i na
prodaju po pet pari uvjerenja kao pokućarci što nosaju ogledala i hlač-njake – gospoda
krojači koji kroje perom knjige na rok i na mjeru po narudžbi, brbljavci, plaćeni
agitatori koji laju protiv svog vlastitog uvjerenja, socijalne ništice koje skupljaju
priloge za vanbračnu djecu isto tako kao što br-bljaju o opasnostima zračnih navala na
nezaš-tićene gradove, propali bankiri, upravljači državnih financija, potpisnici
političkih proglasa u koje ne vjeruju, lažljivci koji javno prisižu na uvjerenja koja
mrze i poriču strastveno -kao negaciju svog pozitivnog mišljenja – krijumčari,
novinari, štampa, pijandure, nepušači, stare frajle, sve se to uznemirilo kao vrapci na
Valentinovo, i sve je to po logici svoje probave, svojih crijeva, svoga toploga popluna
počelo da reži, da laje, da se uzrujava, da kleveće, da ogovara, da doznaje, da lansira,
u jednu riječ, da se strastveno bavi slučajem glavnog Domaćinskijevog advokata,
apotekarskog zeta, kućevlasnika s balkonom, na uglu kod biskupova spomenika.
Od najranijeg mog djetinjstva u meni je bio razvijen neobično intenzivan strah pred
voštanim kipovima. Ta sajamski nafarbana, voštana imitacija ljudskih glava ili ruku
izaziva u meni od prvih dana moje svijesti neobjašnjivo uzrujano stezanje utrobe, i još
u nižim razredima srednje škole ja sam kao dijete dobivao opasan proljev od
panoptikumskih odvratnosti. Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili pra-seće
strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom
crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz
odvratnog, upravo podlog umorstva, ali taj kriminalni prerez svin-ske utrobe u
kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno
stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom
mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje li-jep, jer se prije svega može
pojesti. U voštanom odljevu panoptikumskom prerez kroz bubreg, kroz crijeva, kroz
probavne ili spolne organe djeluje bolećivo odvratno. Taj voštani preparat, taj
bezidejni model životne besmis-lene bezidejnosti i bespredmetnosti, taj oboja-disani
užas djeluje na čovječji mozak melan-količno, i ja se ne mogu oteti dojmu da taj
voštani odraz životne stvarnosti, taj matematski točan odljev, ta vjerna, pomno
imitirana kopija, upravo duplikat životnog uzora, djeluje tako odvratno samo zato jer
se u njemu objektivira život do onog bezidejnog, upravo bespredmetnog stupnja
gađenja kakvim ljudski mozak reagira na besmislenost postojanja uopće kao takvog.
Da je život (po ovakvim svračjim zakucima) doista besmislen kao pa-noptikumski
voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne
nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove,
čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i
pobjedom, mi to sve obično zaboravljamo, jer se čovjeku ne gadi ništa što se može
oploditi ili pojesti. Ali što sam ja mogao oploditi ili pojesti od ovog povampirenog
panoptikuma oko sebe? Sve se je rastvorilo preda mnom kao rakom razgri-zeno
prepolovljeno žensko spolovilo u voštanom odljevu sajamskog panoptikuma, i ja,
pedesetogodišnji slaboumnik, koji je čitav svoj život prorajtao na gostoljubivo
traćenje vremena s glupanima, počeo sam reagirati na to suludo zbivanje oko sebe s
gađenjem.
Nije da nisam već i otprije naslućivao kako to zapravo stoji s ljudima. Znao sam da
državni statističari koji objavljuju debele knjižurine o stanju činjenica kod nas i u
svijetu, da ta gospoda učenjaci češljaju i soigniraju svoje podatke u smislu viših,
administrativnih naloga, pak da zahodi (kanalizacija uopće, melioracija močvarnih
područja), brodogradnja, pa-rostrojevi, tračnice, sve to da je u tim knjigama (koje
uostalom nitko ne čita i ne uzima ozbiljno) u porastu, jer je takav međunarodni običaj
da građanima izgleda da je na svijetu bolje ako su zahodi, kanali, puške, topovi i
uopće strojevi u porastu. S takvom gospodom i uglednim šefovima naše statistike
mogao sam da lumpujem, da pijem i bratimstvo, da igram šah, da razgovaram o
pitanju Dalekog Istoka, ali problem je u ovome: kakav stav da zauzme čovjek spram
takvog statističara koji hoće da te, kao običnu cifru jednog društvenog stanja, svrsta u
svoje rubrike, i to, na primjer, uzmimo, u rubriku kažnjenika: toliko i toliko plus
jedan, a to sam lično ja, ili u rubriku umobolnih: toliko i toliko plus jedan, a to sam
opet ja! Da se kod povjesničara može naručiti historija po mjeri, po potrebama (“po
liniji oportuniteta”), to mi je bilo poznato, da se kod liječnika može kupiti svjedodžba,
kod kritičara recenzija, kod žene ljubav, kod dobre večere viši čin i uopće
promaknuće, sve sam to dobro znao, u toj sam predstavi pomalo i lično glumio i na
tom krabuljnom plesu bio sam osobno jedna od žalosnih, slaboumnih krabulja.
Postupajući s ljudima kao s ranjenicima ili bijednim patuljcima, imao sam svoju
vlastitu metodu, metodu samilosti i simpatije za jadnike koji nemaju izgrađene lične,
originalne, svoje pameti pa prema tome ne mogu imati ni svog vlastitog morala ni
svoje vlastite volje, a nisu krivi što su u našoj domaćoj hladetini moluskna, skuhana,
prosječna, siva smjesa sveopće nepismenosti, neobrazovanosti i paralize.
Ja sam, dakle, žalio svoje bližnje, i moj vlastiti način mišljenja bio je otprilike ovakav:
slikaš, a nemaš ukusa, zapravo si samouk, pak ne znaš kako bi zapravo trebalo slikati,
nemaš pretjerano mnogo dara i moglo bi se dogoditi da stradaš kao brodolomac i žrtva
jedne više strasti, dakle kupujem tvoju slabu sliku protiv svog vlastitog uvjerenja, jer
tvojih slika ne kupuje nitko, na izložbi ti je prazno, tamo miriše po mrtvačnici, i lovori
u loncima i umorno od-jekivanje koraka kakvog zalutalog prolaznika, sve to izgleda
žalosno, kao da tu negdje iza paravana doista leži mrtvac! Ili: pišeš knjige, neuredan
si, površan, priglup, pojma nemaš ni o čemu, javljaju se već prvi znaci staračkog
umora, a igraš ulogu nekakve lokalne veličine, propovijedaš najispraznije ideje, vičeš,
ne vjeruješ samome sebi, širiš zbrku i u samoobrani obmanjuješ ljude oko sebe! A
zašto? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nađe kakav naivan pojedinac te razlista
tu tvoju čudestve-nu artičoku, zaboljet će ga glava. Od takvog štampanog prikaza
tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane,
dakle zašto, čemu?
Pretvorljiv patos laži. Bog je u crkvama isto tako drven kao i sveci po oltarima, pak je
prema tome drvena i svaka riječ što je čujemo s propovjedaonice: slabo plaćeno,
drveno građansko zanimanje i klepetanje vještačkim zubalom. Ali sve što se zbiva
oko crkve, pred njom ili protiv nje isto je tako drveno. Pomodni fratri novih pogleda
na svijet poriču feudalnim fratrima pravo na egzistenciju, i razgovarati se sa
suvremenim građanskim nevjernicima o bogu nije ništa manje dosadno nego dati se
gnjaviti od feudalnih vjernika u franjevačkom suknu. Mnogo je kompliciranije,
uostalom, biti bezbožnik na duhovitoj visini ove misli nego fratarski glupan koji, kada
čuje ime Lutherovo, triput pljune kao ortodoksni Izraelićanin kada se rukovao s
gojem. U bolnicama, oko opera-cionih stolova, gospoda mesari u bijelim pregačama
isto su tako tašti kao i glumice u kazalištu: važan je i iznad svega najvažniji pojam
uspjeha. Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san:
udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih
sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad
se putuje spavaćim vagonima, a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi,
sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži,
večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha
igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o
katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a
jedina je mjera uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne ši-ljaste švedske cipele, ispeglane
hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš,
osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne mis-liš da život
zapravo ne bi trebao da bude to što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u
novinama, l evo u čemu je ključ za razumijevanje moje situacije u ovom našem zabitnom
zakutku, poslije takozvanog događaja u vinogradu generalnog direktora
Domaćinskog: do onog momenta ja sam s izvjesne visine, možda ne pretjerano
visoko, možda čak s visine svoga prvospratnog balkona, promatrao taj bal pod
maskama što je zamorio dolje na ulici pod mojim nogama, a nisam imao stvarno
svijesti o tome kako ni ja lično nisam ništa drugo do obična maska u tom kolopletu
naše kratkovidne gluposti a pomalo i sramote. Ali kad sam se našao u obezglavljenoj
gužvi, odnosi su se izmijenili: od šutljivca koji pasivno promatra postao sam čovjek
koji je prestao da glumi prosto zato jer je osjetio kako glumi krivo, onako otprilike
kako se to kaže za glumca kada glumi falš. Prestao sam – dakle – glumiti samaritanca,
samilosnika, koji je zaokupljen isključivo tuđim brigama, pak se brzo pokazalo da je
život u ovim novim, izmijenjenim okolnostima postao za mene mnogo za-pleteniji
nego što se to činilo u -prvi mah. Za trideset godina moje kakve-takve glume, ljudi su
stvorili o mojoj ličnosti predodžbu kao o čovjeku šutljivcu, pasivnom, dobroćudnom,
dakle, o priglupom gospodinu doktoru koji nas može pozvati na večeru, kupiti nam
sliku ili potpisati mjenicu, ali da bi taj sivi i bezlični tip, kućevlasnik s balkonom i
apotekarski zet, mogao imati svoje lično mišljenje, i to još takvo koje se ni u čemu ne
podudara s našim, to je prešlo granicu njihove ne pretjerano velike fantazije, to ih je
neočekivano zbunilo i u tome se može zapravo naći onaj, na prvi pogled neshvatljivi
motiv, da su se uglavnom svi složili kako mi se nešto poremetilo u mozgu i kako sa
mnom ne stoji baš najbolje ni najnormalnije: bit će da sam poludio kad sam prestao
misliti njihovom logikom. “Njihova logika” je neka vrsta konvencionalne društvene
igre koja se igra po pravilu. Pravilo je ovo: svijet je takav kakav jeste i ne treba ga
popravljati. Domino se igra da bi se igra dobila, a sve ostalo zove se “filozofiranje”.
Nikada nisam filozofirao pro foro externo i bio sam samozatajno konvencionalan, a to
mi se onda i osvetilo. Čitavog svog života žalio sam ljude, bio sam spram njih učtivo
blagonaklon, jer sam ih poznavao pod kožom i jer mi je (trajno) bilo žao što su tako
beznadno sivi, tako tupo drveni, tako jeftine i bijedne igračke u tuđim rukama, tako
sudbonosno izobličeni svojom vlastitom glupošću. Ja sam, dakle, mogao da
sudjelujem u njihovim brigama, da gubim vrijeme na njihove parnice, da žalim te
naše nazovitalente promatrajući ih kako žive po vlažnim sobama, kako gladuju u
maglama, kako nemaju nikakvih naročitih sposobnosti osim posve slabe, gotovo
neznatne vještine prstiju: za glinu, za tipke, za dvije-tri rime, ali kad se taj svijet malih
vrapčjih čeprkala uznemirio nad mojim “patološkim” slučajem, kada su se ti trgovci
delikatesa, burzovni senzali, umirovljeni docenti, nenadarena mazala, pjesnici, svi ti
kratkovidni ćoravci, po zakonu svoje zečje naravi, pobunili protiv mene kao protiv
“moralnobolesne pojave”, kad su s indignacijom počeli da prelaze preko mene na
dnevni red svojih gluposti, onda sam i ja prestao glumiti dobroćudnog šut-Ijivca, i
tako je došlo do toga te sam svojim znancima počeo odgovarati vlastitim mislima, a
na njihove drskosti okretati im leđa bez komentara: – Moj naklon, zbogom, klanjam
se! Jer što da kažem takvom jednom intelektualnom gitaristu, takvoj jednoj umišljenoj
veličini pod lupom našeg domaćeg kulturnog povećala (koja slika zlatne ribice ili piše
pjesme o jabukama na tanjiru), kad mi pristupa sa svojom bućoglavom tikvurinom
(nepravilnom kao nogometna lopta) i kad me s fantastične visine svoje vlastite
megalomanije tapša tobože dobroćudno po ramenu, kao da sve to nije ništa, što se ja
zbog toga toliko uzrujavam: – No, dragi doktore, nije to ništa! Izgubili ste malko
živce, odmorit ćete se negdje u inostranstvu,
sve će se dobro svršiti!
– Gdje sam ja izgubio živce? Kada? Gdje ću se ja odmoriti u inostranstvu? Zašto?
Zato što sam rekao jednom Domaćinskom da je kriminalan tip? Pa on jeste stvarno
kriminalan tip! Oprostite, to je, poslije onog što se dogodilo, doista moje uvjerenje!
– E, pa nemojte tako, molim vas, gospodine doktore! Vi ipak malko pretjerujete! Ne
mogu se davati takve važne izjave samo ovako. Generalizacija je uvijek opasna!
– Kako “ovako”? Kakva generalizacija?
– Pa ovako moralno neodgovorno! Nije život dječje zabavište! Nismo mi djeca!
Stoji preda mnom krezubo, kovrčavo potucalo, antipatičan, neokupan tip lirskog
pjesnika, smrdi mu iz usta, znoje mu se ruke, siše nervozno svoju cigaretu, upravitelj
je nekakvog dječjeg sušičavog skloništa, a bio je za vrijeme rata računarski narednik i
nakrao se novaca i tako postao kućevlasnik, te i sam sudjeluje “na izgrađivanju naše
mlade privrede”, surađujući kao lirik egzaltator u veličanju našeg privrednog razvoja
(odatle ga i znam, što sam mu štampao pjesme u komorinim publikacijama), i sad što
da mu odgovorim? Najinteligentnije je skinuti šešir, pokloniti se i bez riječi nestati: –
Moj naklon! Sluga sam pokoran!
U svijetu malograđanskih bluna oko mene nastala je nevjerojatna uzbuna. Ovi
ljekarnici, književnici, kućevlasnici, ti kavanari i upravitelji dječjih skloništa i
sirotišta, ti trubači i internis-ti, koji svi mile jedni preko drugih, koji se svi svrdlaju
jedni u druge, koji se tove kao trakavice u tuđim crijevima i vrve kao crvi po trulim
lubanjama, sva ta djeca kišobranara i muzika-nata, ti troimeni i tropridjevni glupani u
sjeni naših velikih imena, zvjezdoznanci koji kradu drugim zvjezdoznancima
tekstove, krijumčari kokaina, krivotvoritelji radničkog osiguranja, ciglari, vlasuljari,
umirovljeni vojni suci, svi su se oni uznemirili od pomisli da među njima živi i diše
jedan njihov najprosječniji sugrađanin i koji umije da ih prekine u pola rečenice, da
im skine šešir i da ih ostavi nasred ulice pošto im je izazovno okrenuo leđa i otplovio
niz drvored kao lađa pod svojom vlastitom zastavom. Primijetio sam da ljude naročito
draži logika. Spram logike svi su alergični!
Zaustavio me na ulici eksministar gospodin Pankracije Harambašević, gospodin s
baken-bartima, koji je kao nadležni ministar zaradio nekoliko dvokatnica
najnevjerojatnijim, upravo fantastičnim emisijama raznovrsnih serija maraka. Taj
pučki učitelj ili geometar po svom građanskom zanimanju, koji se kao ministar
izgurao na mjesto delegata kod Lige naroda, a danas igra šah u jednoj od otmjenih
građanskih kavana na dnu drvoreda u centru grada, osjetio je potrebu da mi lično
izrazi svoje duboko negodovanje nad mojim ispadom protiv generalnog
Domaćinskog.
– Imam li ja pojma kakvu je ulogu odigrao taj odlični muž u razvoju “naše mlade
privrede”? Naši likeri, naš ugljen, naše drvo, naše tkanine, naša štampa, sve je to
zapravo, ako se pravo uzme, lično djelo navedenog gospodina Domaćinskog, o kome
se može imati mišljenje kakvo se hoće, ali da bi mu netko mogao da porekne
pionirsku ulogu u izgradnji naše privrede, to bi bilo ipak suviše smiono! l upravo zato
što to meni nije bilo nepoznato (jer je svaka mogućnost isključena da bi upravo ta
pionirska uloga Domaćinskog meni mogla biti nepoznata), upravo je zato
neshvatljivo…
– A što je neshvatljivo?
– Kako, što je neshvatljivo? Pa, dragi doktore, oprostite, vi valjda ne ćete negirati…
– A što? Što ja negiram? Pa sve kad bih ja nešto i negirao, u kakvoj to vezi stoji s
našim likerima ili s našim tkaninama koje nisu moje, pak prema tome ne mogu biti ni
naše! Te su tkanine možda vaše…
– Hje, oprostite doktore, a ništa, molim, molim! Znate kako: vi ste pravnik po struci,
vi ćete svakako bolje znati što je oportunije: negirati ili ne!
– Sasvim logično, gospodine ministre! Ja sam pravnik, ja nisam filatelist! Ja se ne
bavim skupljanjem maraka! Ja nisam kućevlasnik ni ministar…
– Vas treba strpati na motrenje! Vi niste svijesni dalekosežnosti svojih riječi! Kakve
su to neukusne aluzije? Ne znam što to sve ima da znači. Pardon!
– Ponavljam vam, gospodine ministre, ja se savršeno ništa ne razumijem u poštanske
marke, ja nikada nisam bio poštanski činovnik, ja nikada nisam radio s markama, ja
sam odvjetnik, ja biljegujem svoje stvari, a biljegovinu plaćam, ne gradim kuće od
biljegovine! Klanjam se!
U nizu tih savršeno suvišnih, zapravo uličnih sastanaka ostao sam dosljedan prosto po
liniji zdrave pameti, bez ikakve određene namjere, pa kad sam bacio mladoga von
Petre-ticha u bazen pod vodoskokom, to nije bila provala nikakvog ludila nego ljudski
posve razumljiva gesta, više moralne nego tjelesne samoobrane. Šmrkavac, blesavi
provincijalni samozvani patricij, kome je već otac živio na velikoj nozi, visoko iznad
svojih stvarnih novčanih mogućnosti, dečko odgojen u ambijentu gdje se misli s
mentalitetom najotrcanijih po-kućaraca, što znači: u poniznosti prije isteka mjenice, a
u nevjerojatnoj aroganciji, kad se zvekeće sa tri cekina u džepu, dakle taj von
Petretich, bivši konjanički oficir koji lovi lov na veleposjedničkim lovištima u društvu
(“aristokratskih”) veleposjednika kao veleposjed-nički pripuz, pristupio mi je u parku
kad sam u bazenu pod vodoskokom promatrao zlatne ribice gdje se igraju u sjeni
lopoča, a mali srebrni mjehurići kisika okomito se penju na staklenu površinu vode,
okupljajući se oko zelenih plosnatih listova kao srebrne kapljice. Pristupio mr je s leđa
i, sjećam se, nije mi pružio ruke, niti je skinuo šešir. S desnicom na srebrnoj površini
svoje doze o koju je tuckao cigaretom, taj hohštapler, najmanje petnaest godina mlađi
od mene, zaustavio se tu nad ribicama, i pošto se opro desnom nogom o kameni rub
bazena, on mi se podrugljivo, upravo izazovno nasmijao, kao čovjek koji izaziva
sukob pod svaku cijenu.
– A vi, doktore, buljite u ovu vodu- kao da se bavite samoubilačkim nakanama?
– Ne, promatram ove zlatne ribice! Ribe nisu pretjerano inteligentne životinje. Ja ne
znam jeste li kada promatrali ribe u staklenim posudama? Ribe ne razlikuju staklo od
vode.
Ribe plivaju u jednom smjeru dok nisu ustima osjetile da se kroz staklo ne da dalje
plivati, a to su iskustvo potpuno smetnule s uma poslije okreta do druge strane
posude. Ta riblja glupost traje već čitavu vječnost…
– A ja sam mislio da imate namjeru da se utopite! Čujem da će vas Domaćinski
izazvati na dvoboj! He-he!
– Na dvoboj? Mene? Domaćinski?
– A što ste se tako prepali? Ovakav kramar, kao što je Domaćinski, ovakav pipničar
nikada još nije nikog izazvao na dvoboj! Ne bojte se, doktore! Da ste sve to meni rekli
što ste skresali ovome starom parveniju, ja bih vas raskrvario korbačem za pse! Ali
Domaćinski ne će iz toga povući nikakve konzekvenci-je, naravno!
– A mene vi ne biste počastili dvobojem? Molim vas, a zašto?
– To bi mi bilo ispod časti! Ovakvi slabo-umnici, kao što ste vi, zaslužuju samo
korbač za pse. Vi ste se diskvalificirali za svaku zadovoljštinu! Vi ste komunar!
Što da odgovorim takvom majmunu, koji je prosjedio na raznovrsnim kobilama desetpet-
naest godina i koji osim debelom kožom na svojoj stražnjici ne bi ničim mogao
dokazati da je u životu ikada izvršio bilo kakav plemenitiji napor? Čuo je dvadeset i
dva puta “Čar valcera”, inače je u njemu sve zrakoprazno. Opalio sam mu pljusku, i to
takvu da je pao k onim zlatnim ribicama, i sve se svršilo s velikom strkom djece,
guvernanata i policije. Bio je to čudan doživljaj: naći se u pratnji policijskoj u jednom
fijakeru s čovjekom s koga se cijedi voda i koji mi je u fijakeru dva puta pljunuo u
lice. Bio bi me napao, ali kako mu je pukla kost u zglobu lijeve ruke, dva su ga
stražara držala objeručke, uvjerena da se radi o neuračunljivom bjesomučniku; od
vremena na vrijeme on je tako urlao od bola da sam i ja imao impresiju da je lud. Za
nama je trčala rulja djece i sluškinja, a onda se na policiji sve objasnilo. Zgradu smo
napustili odvojeno: najprije on, a poslije nekoliko minuta ja, svaki u svome taksiju.
Drugoga dana poslao mi je svjedoke. Boka-novskog i Faltoninija: prvi je bio
predstavnik nekakvih amerikanskih šivaćih strojeva, plemeniti Bokanovski, a
drugoga, nije tome prošlo ni pola godine, uhapsili su zbog špijunaže, i ja sam ga
poslije sastao u istražnom zatvoru kod sudbenog stola. Došlo je do uzbudljive scene
između svjedoka gospodina von Petre-ticha, gospode plemenitog Bokanovskog i
plemenitog Faltoninija, i mene. Bacio sam ih napolje. Tri dana kasnije opet mi je
nekakva slična figura, nekakav von Floden-Fonciere Italo donio zapisnik o tome
događaju, te sam i njega izbacio sa zapisnikom zajedno. Idiotske gluposti!
– Eh, vi pretjerujete, moj amice, rekao mi je tvorničar sapuna, gospodin Bachmayer. -.
Ne možete ovako tjerati svoju situaciju do apsurda! Te tu navaljujete na ljude
revolverom, te demolirate čitave kuće, te bacate ljude u vodu, a svojim
dobronamjernim prijateljima demonstrativno okrećete leđa! Ne ide to tako, moj
gospodine! Kamo to vodi, razmislite malko i sami! U anarhiju i revoluciju!
Što da odgovori čovjek ovakvom dobronamjernom, konzervativnom sapunaru? Da se
povuče ili da proslijedi? Da mu kažem kako nisam povukao revolver ja – nego
Domaćinski! Kako se nisam hvalio umorstvom ja – nego opet Domaćinski! Kako
nisam nikoga uvrijedio prvi, nego sam samo reagirao na neučtive ispade pojedinaca!
Kako se nisam ja von Petre-tichu prijetio korbačem za pse, nego on meni!
– Ne, gospodine direktore! Vi niste upućeni u stanje činjenica! Vi polazite od krive
pretpostavke! Ja sad nemam nikakve namjere da gubim vrijeme na detalje, ali vi
pojma nemate kako stvari stoje.
– Kako da nemam pojma, gospodine doktore, ako boga znate? Eto, bila je sinoć vaša
vlastita gospođa kod moje supruge, te je tamo plakala kod nje da je najnesretnija žena
u čitavom gradu! Da ne zna što se događa s vama i da misli da bi nešto trebalo
poduzeti u vašem vlastitom interesu. Pa i ja mislim da bi najbolje bilo da se
posavjetujete s kojim liječnikom, da otputujete, da se odmorite…
– Klanjam se!
l tako sukob na ulici, sukob u kavani. Sukob na šetalištu, sudar u tramvaju, svađa tu,
slom tamo, riječ od ovoga, poruka od onoga, miš-ljenje ovoga kruga, uvjerenje one
grupe, savjet jednog, prijetnja drugog: da me vlastita žena smatra luđakom, da sam se
onemogućio kod kartela, da je moj tast apotekar izjavio javno, u kavani pred stranim
osobama, kako me se odriče, da je najbolje da se savjetujem s liječnicima, da se
nagodim, da se ispričam, da povučem konzekvencije. Ukratko: vožnja je iz dana u dan
postajala sve luđom, sve bjeso-mučnijom, i meni je i samome na momente izgledalo
da nam šeširi lete po zraku i da bi teško bilo pogoditi kamo će se sve to otkotrljati.
Jedno mi je međutim postalo jasno: treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika
nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još
uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.
