Dvorana u kojoj je gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio raspravu da mene
kazni zbog četverostrukog umorstva gospodina Domaćinskog ličila je toga dana više
na koncertnu salu nego na sudnicu. Skupila se tu krema najodabranije kreme da
prisustvuje prvom nastupu jednog paranoika za koga nitko nije nikada mislio da će se
baviti davanjem takvih javnih priredbi koje same po sebi predstavljaju zagonetnu
sablazan, a osim toga se – kao posve neuspjeli pokušaj zbunjivanja javnog mišljenja –
– kažnjavaju po pozitivnim zakonima, i to prilično strogo.
U sudnici našli su se na okupu svi, kao na senzacionalnoj premijeri: Sandineta i Pipa,
Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Čuki, Tedy i Medi, Baby i Lady, Tekla i Mirni,
Dagmar Vara-gonska sa starom Aquacurti-Sarvaš-Daljskom i mladom Aquacurti-
Mencetić-Maksimirskom, u jednu riječ, elita koja o nepokolebljivim načelima
udobnog građanskog života ima svoje ustaljeno konzervativno mišljenje, igra ustrajno
bridž i, skraćujući tako svoju dosadu krezubim vicevima, kuha sapun, vara na
markama, kuje noćne lonce, lokote, lance, prodaje krzna, mirodije, djeluje ukratko
konstruktivno na korist nižih narodnih slojeva.
Čitave noći prije te neugodne rasprave, priznajem, nisam usnuo ni trena. Nisam
mogao da predstavim sebi kako ću proći kroz špalir tih trgovačkih agenata koji
prodaju kravate, pišu latinske gramatike, mole se bogu, pare se
kao opice, nezakonita su djeca u najzakoniti-jim brakovima, te se kao bastardi ponose
time što im otac nije zakoniti otac nego nekakav barun ili nosilac historijskog pridjeva
koji opet nije ni historijski ni pridjev nego narodna sramota! Prema tim samoživim
bludnicima i ustrajnim neženjama, koji se poženiše u drugoj polovini šestog decenija
s mladim djevojkama, a danas se kao uvaženi rogonosci kreću svijetom u ime
predstavnika najuzornijeg bračnog života, prema tim ćelavim liferantima dinamita i
gradonačelnicima iz provincije koji dižu sebi nadgrobne spomenike u starogrčkom
stilu, spram tih Huna, Tatara, Štajeraca i Tirolaca, pred tim Otokarima i Eulalijama
nisam nikada osjećao nikakvog naročitog poštovanja. Bili su mi podsvijesno strani i
onda kada sam se s njima miješao u poslovnom besmislu i kad sam ih posluživao
svojim takozvanim stručnim znanjem kao neka vrsta njihovog boljeg, za vršenje
izvjesnog posla kvalificiranog namještenika. Ali kako se dogodilo te sam se odbio
od ove kreme u svoju vlastitu samoću, što je moglo da znači meni u tome momentu to
uzrujano jato papiga i brbljavih šojki, kada sam već imao pred sobom svoj uspon,
svijestan toga da letim već po tome što tada doista nisam više osjećao zemlju pod
nogama. Pojavivši se na dnu dvorane na ulaznim vratima, kao čovjek koji je zakasnio
na koncerat te ulazi posljednji, prošao sam kroz tu kremu svojih ličnih znanaca kao
što se prolazi srednjim prolazom između nagomilanih i okupiranih stolica, po sagu, do
svoga mjesta u prvome redu, u fotelji pred podijem, čak – moglo bi se reći – do nekog
naročito počasnog mjesta, ispred čitave te uznemirene publike koja je prestala da
žamori kad se na ulazu u salu pojavilo lice koje predstavlja najglavniju atrakciju ove
jedinstvene priredbe.
Na svome mjestu što ga zovu vulgarno optuženičkom klupom našao sam tri primjerka
“Gazete”. Na drugoj strani te “Gazete”, pod uredništvom Zvonimira Tihomira
Pavlasa, pod senzacionalnim naslovom: “Što misli o sebi jedan moralist”, bila je moja
slika i fascimile one prijavnice zbog koje sam bio globljen i u kojoj tvrdim za samoga
sebe da sam: bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po
svjedocima utvrđeni preljubnik, zasada ne-poročan, problematična ličnost,
moralnobo-lesna pojava.
Stvar nije bila neduhovito postavljena. Ispod jedne moje davne fotografije (po svoj
prilici s kakvog mladenačkog krabuljnog plesa, s gitarom kao klaun) na kojoj držim u
ruci čašu šampanjca djeluje fotografija prijavnice sama po sebi kao nesumnjiv
dokumenat o potpunoj neuravnoteženosti lica koje želi da sudi drugima. U najvećoj
tišini, promatrajući to remek–djelo gospodina Zvonka Tihomira Pavlasa, čuo sam iza
svojih leđa kako mi se čitava dvorana smije. Svi su šuškali novinama koje je netko
razdijelio po sudnici kao program prije početka predstave.
Gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio je raspravu te je nakon toga
pročitana tužba koju je u ime gospodina Domaćinskog potpisao doktor Hugo-Hugo
kao pravni zastupnik gospodina generalnog: da sam izjavljivao za gospodina
Domaćinskog, da je bandit, kriminalan tip, zločinac, rođeni zločinac, ponovno bandit,
moralnobolesna pojava, da je povukao revolver i da me je htio ustrijeliti, a budući da
sam to izjavio pred raznim licima u više navrata, kao i to da je Domaćinski
problematično lice, da je bludnik, da živi u nedopuštenim odnosima istodobno sa
sedam žena, a ima tri metrese, budući da sam tvrdio da je gospodin generalni
Domaćinski imao apsolutno sigurnu namjeru da me ustrijeli kao psa, jer mi je to
prijetio revolverom, itd., itd., pak budući da sam po svemu citiranom učinio izvan
svake sumnje niz krivičnih djela protiv časti, po paragrafima kaznenog zakona tim i
tim, to nesumnjivo slijedi, i tako dalje, i tako dalje… Da, svakako, i tako dalje, kako bi
se kabalistič-ki izrazio doktor Werner.
Kao zastupnik uvrijeđenog, oklevetanog, ruglu i preziru izvrgnutog i poniženog
gospodina generalnog direktora Domaćinskog, poslije svršenih formalnosti, uzeo je
riječ gospodin doktor Hugo-Hugo.
Da bi djelovao na sud i na auditorij kontrastima, da bi tako reljefno prikazao svu
moralnu pokvarenost i zlobnu perfidiju moga postupka, gospodin doktor Hugo-Hugo,
kao briljantan i rutiniran govornik, najprije je u nekoliko jakih poteza dao portret
uvrijeđene ličnosti.
– Samo po markantnom i dominantnom profilu tog odličnog predstavnika naše elite
može se – Slavni Sude – stvoriti ispravna i istinita predodžba o nevjerojatno razornom
značenju ovih kleveta, insinuacija i difamacija, koje naš Kazneni zakon tako logično
definira, te ne može biti nikakve sumnje da se tu radi o teškim i o odgovornim
deliktima što ih zakon s pravom kažnjava odlučno i strogo. Jus est ars boni et aequi,
pravo je ravnoteža dobrote i harmonije, pravo je savršen sklad ukusa i u-vjerenja, pa
se upravo iz toga razloga treba razmatranju tog mračnog i duboko nezdravog slučaja
posvetiti sa svim onim potrebnim mirom s kakvim se gledaju pitanja i stvari s one
visine s koje se izriču osude, u ime morala, u ime dostojanstva ljudskog, u ime onog
ideala koji vlada nad prostorima i nad vjekovima, a zove se pravda.
– Tko je oklevetani i uvrijeđeni Domaćinski? On je jedan od najviših i najuglednijih
dostojanstvenika domaće privrede, on je jedan od dalekovidnih osnivača i upravo
clairvoyan-tnih upravljača, guvernera, inženjera, one podloge, koja u današnjoj
utakmici materijalnih dobara predstavlja preduslov svakog narodnog gospodarstva, a
to je naša nada, naš, upravo u ekonomskome smislu, jedini raison d’etre: naša domaća
industrija, l eto, taj sijedi radnik, u sedmome deceniju svog napornog i teškog života,
taj gospodin kome su šezdesetogodišnji jubilej nedavno proslavile sve ustanove, sve
korporacije, sva ugledna tijela našeg razgranatog društvenog života, taj među svim
jubilarcima najzaslužniji, a istodobno najskromniji jubilarac, koji nije samo
oduhovljeni i oduševljeni stvaralac materijalnih dobara nego se kao markantna pojava
u ulozi narodnog dobrotvora, dobročinitelja, upravo mecene upisao u srce narodne
zahvalnosti: aere perenni-us, dobročinstvima i humanitarnim radom, kakvih ne
poznaju ljetopisi naše novije povijesti, taj uzor-značaj, zaslužni javni radnik i pionir
ne samo zadrugarstva, novčarstva, industrije i obrta nego uopće: pionir planskog,
smišljenog, karteliziranog rada naše mlade privrede, taj veliki muž doživio je jednoga
dana da bude popljuvan, da bude uvrijeđen i oklevetan od jednog lica koje samo za
sebe, u službenoj, takoreći javnoj ispravi, tvrdi da je “ličnost problematična i
moralnobolesna”!
– Oklevetati čovjeka najtežom klevetom kakva uopće može da se dobaci uglednom i
neporočnom građaninu, da je rođeni zlikovac, ubojica, delinkvent, da je kriminalan tip
koji je ubijao i koji je po svojim prirođenim sklonostima svakoga momenta ponovno
pripravan da ubije, tvrditi za jedno otmjeno patricijsko lice da su mu ruke krvave od
ljudske krvi, da je predstavnik moral-insanity-pojma, da je bandit, da je nitkov, da je
sadist po rođenju, da je brutalan provalnik, da gazi preko ljudskih egzistencija, da je
animalan troglodit, razbojnik, varalica, bludnik, nemoralan razvratnik koji živi
istodobno sa tri žene u tri nezakonita braka, obasuti čovjeka čitavom kišom sablasnih
pogrda od kojih svaka po sebi predstavlja po jedan pojam kakvog ne bi trebalo da
bude u rječniku civiliziranih i dobro odgojenih građana, to bi – Slavni Sude – na prvi
pogled moglo izgledati neshvatljivom, upravo mračnom zagonetkom, kad sve te
pogrde i klevete ne bi bile pale od jednog lica koje je do toga momenta vršilo svoje
građanske funkcije, kao namještenik oklevetanog tužitelja, potpuno normalno, te
prema tome svaki obzir neuračunljivosti ili živčane poremećenosti otpada uopće i u
načelu.
– Djelo, životno, stvarno, graditeljsko, al-truističko, konstruktivno djelo gospodina
generalnog direktora Domaćinskog stoji pred nama. To djelo stoji na uvid svima
suvremenicima i svim njegovim suradnicima, u širem i užem smislu, već skoro dva
decenija! To genijalno, konstruktivno Djelo može se kritizirati kao svaka ljudska
tvorevina, ono, izmjereno sitnozorom zlobe ili zavisti, možda ima i nekih jedva
primjetljivih nedostataka, ali nema čovjeka širom naše prostrane i lijepe domovine
koji kao objektivan motritelj ovog velebnog napora ne bi osjetio potrebe da se pokloni
i da skine šešir pred čovjekom koji je sve te divne rezultate stvorio sam, bez ičije
pomoći, često u borbi s predrasudama, takoreći: ni od čega! Jer, gledajte, Slavni Sude,
bacite, molim vas, jedan, ma i najpovršniji pogled na pilane, na te električne centrale,
na te turbine, na te vlakove krcate kožom, pragovima, daskama, što dnevno prelaze
naše granice i tako nam dižu vrijednost našeg vlastitog novca (dakle, logično, našeg
vlastitog životnog standarda), gledajte, molim vas, te ugljenokope, te lađe, te izloge
pune raznovrsne robe i zapitajte se – čije je to zapravo djelo i kome imamo zahvaliti
da sve to postoji tu, kod nas, gdje takoreći još prije decenij-dva nije bilo zapravo
ničega! To je djelo jednog jedinog, osamljenog pojedinca koji to nije stvorio iz
sebeljublja, jer kad se je već jednoga dana našao u položaju da je mogao uložiti svoju
ogromnu vlastitu glavnicu u tako riskantna poduzeća, onda je – izvan svake sumnje –
morao biti već lično obezbi-jeđen, jer da to nije – od čega bi bio mogao investirati
svoje vlastite novce u svoje vlastite poslove ako ne na račun svoje vlastite životne
sigurnosti, na račun minimuma svoje vlastite egzistencije? Čovjek kao Domaćinski,
koji za nas predstavlja tip višeg čovjeka, idealista, koji se bavi privredom ne iz
egoizma nego u višem, graditeljskom smislu, iz čiste stvaralačke pobude (iz onoga
ljudskog nagona koji sva ljudska stanja podiže već vjekovima), takav čovjek ne smije
ostati popljuvan, oklevetan, zaprljan, a da mu se u ime svih nas ne bi dala ona
zadovoljština koju takav uzvišeni idealist s pravom očekuje: zadovoljština u obliku
stroge i pravedne kazne!
– Jer, Slavni Sude, govoreći danas pred ovim visokim forumom, uzvišen iznad svakog
neplemenitog uzbuđenja, ja imam potrebu da vas upozorim da teške riječi optuženika,
koliko god one bile maglene i neodređene, nisu imale i nisu mogle imati nikakvog
drugog, dubljeg smisla, nego da nam tužitelja prikažu u spodobi sebeljubive i
grabežljive zvijeri koja strijelja oko sebe nevine ljude kao bijesne pse, koja se prijeti
nabijenim revolverom svojim vlastitim gostima, koja zgrče zemaljsko
blago uslijed prirođene nezasitne proždrljivo-sti, koja se valja u blatu i u smradu svog
vlastitog porodičnog života zbog primitivne moralne sljepoće, koja je, ako se to uopće
može logično shvatiti: simbol egoizma i kriminalnih sklonosti!
– O kakvom se egoizmu uopće može raditi u životnom djelu Domaćinskog? Svi smo
mi još u srednjoj školi u elementima logike učili da su ljudi smrtni, a kako je
Domaćinski samo čovjek, prema tome je i on smrtan, a, kao najobičniji smrtnik, i on
će jednog dana predati svoje zemaljske stvari u ruke Onoga koji stoji nad svim
sudovima i sudi nad svim osudama. l Domaćinski će, dakle, jednoga dana sklopiti
svoje zemaljske oči, ali on ne će umrijeti čitav, jer njegovo djelo ostat će od njegove
zemaljske uspomene trajnije! To djelo, koje nam jedan Domaćinski ostavlja kao svoju
zemaljsku ostavštinu, ostat će u nasljedstvo onim našim pokoljenjima koja dolaze!
Domaćinski kao predstavnik našeg plemenitog ljudskog tipa spada među
nezainteresirane stvaraoce materijalnih dobara! Domaćinski je graditelj gradova,
cesta, ustanova, hidrocentrala, rasvjetne mreže, štampe, ubožnica, strojeva, on je
osnivač dobrotvornih i odgojnih zaklada, on je pokrovitelj našeg bijednog i
nepismenog proletarijata, on stvarno uzdiže najniže slojeve našega naroda na viši
nivo, on nosi svoj teški teret odgovornosti budno i uzvišeno, on bdi nad narodnim
interesima kao budno oko svijesti i savjesti, on je rodoljub u onom višem, idealnom
smislu toga toliko zloupotrebljavanog pojma, on ne plače nad narodnim neprilikama,
svijestan da se u životu postižu uspjesi samo dubokim naporom volje i inteligencije!
Znajući vrlo dobro da sučustvovati s narodnim interesima ne znači izgovarati prazne i
nametljive fraze, nego raditi, raditi tiho, u pozadini, po ozbiljnom i muškom planu, i
taj čovjek dobrotvor, taj pomagač sirotinje, taj osnivač pučkih kuhinja, kupatila i
dječjih oporavilišta, taj gospodin u pravom i nepatvorenom smislu našao se jednoga
dana u položaju da bude popljuvan, uvrijeđen i oklevetan kao ubojica, kao zločinac,
kao moralnobolesna pojava?! Dobro kaže naša narodna pjesma, Slavni Sude: sve za
obraz, a obraz ni za što! Glavu podaj, a obraza ne daj!
– Nije, Slavni Sude, veliki pravednik pred Gospodinom po tome velik što je u životu –
poput prave cjepidlake – igrao pretvorljivu ulogu čistunca, nego po tome što je iza
sebe, u svom ništetnom životu zemaljskom, ostavio dobra djela! A sijedi taj
predstavnik naše najo-dabranije elite koji nije osijedio u ljenčarenju kao badavadžija,
koji se nije priženio nikakvom ljekovitom čaju za probavu (smijeh u sudnici), koji se
nije godinama pretvorljivo pretvarao kao najobičniji puzavac, da bi jednoga dana
popljuvao svoga dobročinitelja i poslodavca, taj borac par excellence, taj jedinstveni
nosilac zasluga i vrlina, taj jednostavni i dobri čovjek sve što je zaradio zaradio je
pošteno, svojim vlastitim radom i svojim vlastitim darom, te on po svemu, logično,
ima potpuno pravo da od društva (kao od organizirane narodne cjeline) traži
zadovoljštinu.
– Domaćinski spada među one naše mudre i iskusne javne radnike koji nikada nisu bili
politikanti! Domaćinski nije nikada smatrao da je svrha politike nadmudrivanje, dakle
preveja-no podvaljivanje, on je oduvijek svoju privrednu misiju smatrao uzvišenom
iznad svakodnevne političke konstelacije. Vjerujući da pravi narodni učitelj može biti
samo onaj pojedinac koji se je odlučio da istodobno bude i narodni sluga, taj
nesebeljubivi član utemeljitelj više od dvije stotine i jedanaest raznih društava, taj
član pokrovitelj najuglednijih nacionalnih i rodoljubivih zaklada, začasni građanin
gotovo svih naših slobodnih gradova i trgovišta, taj čovjek koji već više od četrdeset
godina stoji ustrajno i nepokolebljivo na crti narodne straže, taj prvoborac za narodno
gospodarsko jačanje (kad se ubiru hvale uvijek u pozadini), skroman i pobožan
vjernik, dobar rodoljub, nabožan i iskreno religiozan donator mnogih božjih domova
u našem gradu i po provinciji, čovjek koji nikada nikome nije učinio ništa – sigurno –
nažao, koji takoreći nikada ni jedne muhe zgazio nije, zar je taj čovjek takvim svojim
javnim i svima nama dobro poznatim životom zaslužio da mu se kaže da je rođeni
zločinac, kriminalan tip i ubojica?
– Eto, Slavni Sude, toga mentora tolikih hiljada i hiljada naših vrlih trudbenika, tog
najistaknutijeg i najustrajnijeg radnika u okviru njegovih vlastitih poduzeća, tog našeg
domaćeg sina, Zagorca, Zagrepčanina, Hrvata, Slavena, Jugoslavena, Sveslavena,
Evropljanina, tog čovjeka koga je tuđinska vlast svojedobno bacila iz državne službe
zbog njegovog političkog – kuražnog i deklariranog – uvjerenja, toga otmjenoga
gospodina koji je poznat nadaleko i naširoko izvan granica naše domovine i koji u
inostranstvu uživa odličan ugled i reputaciju, tog genijalnog organizatora poznaju
hiljade i hiljade naših sugrađana, s njime je bilo u dodiru i u suradnji nekoliko stotina
hiljada lica, pa neka se nađe jedno jedino koje može da u svojoj zaslijepljenosti
povjeruje kako bi taj i takav Domaćinski mogao da ima zločinačkih sklonosti i kako
bi on mogao da prijeti nekome revolverom?
– Kroz kuću toga najgostoljubivijeg domaćina prošle su hiljade i hiljade, kod
njegovog bogatog stola gostile su se čitave povorke godinama, od njegovog
dobročinstva hrane se hiljade egzistencija, njegovo životno djelo ostat će nezaboravan
ponos čitavog jednog naroda, i gdje je taj tko tome dobroćudnom donatoru, tome
čovjeku koji svakoga dočekuje raskriljenih ruku, tome uzor-kršćaninu ima obraza da
kaže da je kriminalan tip, zločinac i ubojica?
– Zašto? Da, Slavni Sude, postavljamo ovo logično pitanje da bismo mogli da
razmotrimo sve okolnosti, koje su nas dovele u nezahvalnu poziciju, te moramo da se
pozabavimo jednom žalosnom epizodom naše davne političke prošlosti za koju bi bilo
najbolje da je ostala pod velom zaborava!
– Zato što je prije dvadeset godina, jedne burne noći, pucao po provalnicima? Slavni
Sude, kako je taj, sam po sebi tragični i žalosni događaj, jedini fakat da se ovaj, nema
nikakve sumnje, čitav niz krivičnih djela protiv časti tumači po § 298 k.z., dužnost mi
je kao zastupniku tužiteljevih interesa upozoriti Slavni Sud na naročite okolnosti pod
kojima se odigrala ta tragedija, jer se je u sveopćem bezglavlju i u anarhiji godine
osamnaeste radilo o običnom razbojstvu, o provali oboružanih, zakrabuljenih
razbojnika, o napadaju ne samo na tuđe vlasništvo nego na sam goli život koji je
trebalo braniti kako je tko znao i umio.
– Po § 24 k.z. djelo o nužnoj obrani dakako da nije protupravno! Opravdano je i
logično što je svaki građanin ovlašten da od sebe odbije protupravni napadaj! Da li je
takva obrana od protupravnog napadaja krivična i da li je time čovjek prekoračio
granicu svoje vlastite nužne obrane kad obasut puščanim zrnjem jedne mrkle jesenje
noći puca po prostim, zakrabuljenim, naoružanim provalnicima? Da li je u ono
vrijeme, Slavni Sude, uopće postojao bilo gdje kakav zaštitnik ili garant pravnoga
poretka i zar je u onim danima sulude i odvratne anarhije uopće tko branio ugroženu
imovinu?
– To iznimno stanje, Slavni Sude, kad su obezglavljene i poživinčene mase palile i
robile i uništavale sve do čega su stigle i što im je dopalo ruku, to odvratno anarhično
stanje kad je krv oko nas tekla potocima, to, u svakom pogledu, visokouznemireno,
buntovno, da, upravo odvratno revolucionarno stanje, samo je po sebi sadržavalo
mogućnost, da, ne samo mogućnost nego upravo pravo i ovlaštenje, još više od
ovlaštenja: dužnost uspostave građanskog reda i pravnoga poretka! Tko je od građana
u tim žalosnim i zločinačkim prilikama izvršio bilo kakvo djelo uspostave
građanskoga reda, on ne samo što se ne može ni po kakvom kriteriju morala proglasiti
krivim, nego obratno od toga: takav je pojedinac bio u tome momentu, a to je ostao do
dana današnjega: zaslužan za narod i za domovinu! l da smo mi, Slavni Sude, u ono
vrijeme narodnog i socijalnog rasula imali – kojom srećom – nekoliko desetaka
Domaćinskih, ne bi nas suluda i slijepa anarhija onih dana bila dovela u onaj
bezizlazan položaj u kome smo se našli godine tisuću devet stotina i osamnaeste! Po
kakvoj logici i po kakvom moralu smijemo mi dopustiti da se danas javno pljuje u
obraz jednom čovjeku koji je u danima narodnoga brodoloma imao toliko moralne
kuraže da se puškom bori za narodne i socijalne ideje u vrijeme kad je gotovo čitava
naša inteligencija hrkala svojim pasivnim, nazovinaprednim snom, kao što hrče i
danas, kada pod dojmom događaja u svijetu ovakve moralnolabilne figure kao što je
optuženi gube svoje živce! Pljesak u sudnici.
Plaudite, cives”, pomislio sam kod toga glasnog pljeska na otvorenoj sceni, jer tada
već nije moglo biti nikakve sumnje da je simpatija čitave sudnice na strani tužitelja,
na strani njegovog majstorskog zastupnika, i da se taj dugotrajni i demonstrativni
pljesak tiče zapravo mene koji sjedim u prvoj klupi pred čitavim razredom i opet
nisam naučio lekcije. Zašto je Hugo-Hugo naučio lekciju, zašto Hugo-Hugo uvijek
zna svoju lekciju, zašto je Hugo-Hugo uvijek spreman, a ti se bespomoćno znojiš u
prvoj klupi, šuškaš nekakvim novinama, čitaš članak Tihomira Pavlasa o sebi, o
svojoj moralnoj pokvarenosti, i opet nisi spreman, opet ćeš biti pitan i opet ne ćeš
znati što da odgovoriš?”
Pa da, Hugo-Hugo je odlikaš, Hugo-Hugo je bubant, Hugo-Hugo je štreber, Hugo-
Hugo će sve svoje ispite položiti s odlikom, Hugo–Hugo će primiti u ime najvišeg
priznanja Nj. V. C. K. F. J. I. kraljev prsten na dar, Hugo-Hugo će biti promoviran sub
auspiciis regis, Hugo-Hugo će postati najbolji i najugledniji govornik čitavog
advokatskog staleža, Hugo-Hugo će primiti od Domaćinskog najmanje četrdeset
hiljada za ovu svoju fonografsku ploču (što je svira na sveopće zadovoljstvo čitave
sudnice), Hugo-Hugo će i mene opaliti za naknadu advokatskih troškova, Hugo-Hugo
je bubant, on je duhovit, on je superioran, on se ruga, on me izvrgava ruglu kao
čovjeka koji se prišljamčio uz jednu apotekarsku dundu zbog njenog čajnoprobavnog
miraza, a ja, majko, ne mogu da učim napamet, ja nikada nisam ništa mogao naučiti
napamet što mi nije bilo jasno, a sve ovo nije mi, doista, ni najmanje jasno.”
Strojopuška doktora Huga-Huga grmjela je i rešetala svoje superlative dalje
neumornom, preciznom, matematskom brzinom dobro upucanog, solidnog, savršeno
opremljenog stroja, koji uperen protiv moje neporočnosti puca s takvom točnošću da
oko mene zvižde dokazi s fatalnom upravo uvjerljivošću, i ja u toj kiši moralne tanadi
čujem kako zvekeću prazne ljuske ispucanih Hugo-Hugovih fraza, kako kraj moje
glave zuje oštri dokazi Hugo–Hugovih metaka od kojih svaki pojedini može da me
prostrijeli logikom jednog paragrafa, da mi prosvira jedini moj, bijedan i donekle
smiješan argumenat da se meni u ovom slučaju kada sam reagirao na Domaćinskog
nije radilo o objektivnoj, građanskoj, vanjskoj časti tog nesumnjivo uglednog lica,
nego o jednom ljudskom unutrašnjem, nevidljivom pojmu časti, da se tu, dakle, da,
svakako, ali, i tako dalje…
Čovjek megafon Hugo-Hugo, zaogrnut svojom advokatskom togom, grmi pred
visokim forumom da je Domaćinski organizator našeg planinarstva, turistike, prometa
stranaca, poljoprivrede, taninske struke, Domaćinski je visok funkcionar u svim našim
kulturnim ustanovama, Domaćinski je predsjednik društva za promicanje naše nauke,
Domaćinski orač u plejadi naše privrede koja je dala velikane, kao što su Sikirica,
Milanović, Petranović, Jarac, itd. itd., Domaćinski nosilac najviših redova, kraljevskih
i carskih, bankir, polagatelj temelja jedne banke koja i najsitnije ulagače tretira
ravnopravno s onim najkrupnijim, Domaćinski reorganizator bankirstva u
suvremenom, humaniziranom smislu, Domaćinski korjenika, naše gore list, arbitar
ukusa, ime koje će ostati vezano uz procvat naše industrije čitavu jednu vječnost,
mudri kormilar naših najbjednijih ulagača, Domaćinski veleposjednik, Domaćinski
ekonom, Domaćinski uzor-vinogradar, pionir automobilizma, Domaćinski prvoborac
za najelementarnije preduslove naše privrede, Domaćinski realist, Domaćinski
branilac narodne časti u inostranstvu, pred velikim trgovačkim, industrijskim i
bankirskim forumima, gdje se u okviru međunarodnih komisija narodna čast brani
drugim argumentima i na dru-gi način nego što to sebi poluobrazovani i zaostali
provincijalni inteligenti predstavljaju kod čaše vina na verandi kad misle da mogu
takav duh širokih horizonata, kao što je duh Domaćinskoga, skrenuti s njegovog
stvaralačkog puta lažima i odvratnim klevetama. Zar će se jedan Domaćinski,
inicijator tolikih grandioznih pothvata, taj duh energičan poput vihora, taj čovjek
kome je mjesto u historiji naše privrede zagarantirano, taj divovski raznoliki i
monumentalni stvaralac monumentalnih djela, taj značaj koji ništa na svijetu ne mrzi
toliko kao praznu riječ, zar će se jedan Domaćinski dati smesti ili zbuniti od praznih
riječi nekakvog svog bezimenog, zbunjenog, smetenog namještenika koji sam za sebe
tvrdi da je bludnik i razvratnik, koji javno druguje s javnim i notornim bludnicama a
da se toga ne stidi?
Bez nekog naročito izmišljenog kišobrana, ja sam pod tim pljuskom, pod tim
elementarnim prolomom fraza osjećao kako me fantastični superlativi nose opasnom
brzicom, kako se valja taj katarakt laži i gluposti, kako me vuče k sebi gotovo
neodoljivom snagom taj vodovod blesave retorike, i onako okrutno raskrinkan od
doktora Huga-Huga, sveden na značenje koje sam u okviru toga društva zapravo
oduvijek i imao (na beznačajnu mjeru jednog plaćenog namještenika), gol i prezren
kao uglavljeni bludnik i klevetnik, osjećao sam kako se meni i mome malom
gumenom čamčiću približava neodgodivo, ne baš pretjerano časno potonuće. Osjećam
kako plivam, plivam, nosi me blatna voda, vuče me ogroman vodopad logike,
predrasuda, javnog mišljenja, pravnih posljedica, a tamo u daljini plovi kne-ževska
regata, veličanstvena u vijorenju svojih pobjedonosnih stjegova i grimiznih jedara,
plovi čitava flota superlativa o Domaćinskome: Domaćinski kao admiral, Domaćinski
kao lord-protektor, njegove lađe krcate plehnatim lavorima i noćnim loncima za
Perziju, njegovi vlakovi natovareni raznovrsnom robom, njegove banke, gradovi,
svjetlosne reklame: cherry-
-brandy Domaćinski, sapun Domaćinski, dimnjaci, dim parobroda, dim lokomotiva,
dim ogromnih pogona, šum strojeva, transmisionog remenja, piska truba, štampa,
novine, posebno izdanje “Gazete”: afera Domaćinski pred sudom, klevetnik osuđen na
osam mjeseci strogog zatvora, posebno izdanje, Domaćinski – doktor Hugo-Hugo –
Domaćinski…
Ovo moje krivično djelo protiv časti – jer sam nesumnjivo “uvrijedio drugoga” –
kaznit će se zatvorom do godinu dana ili novčano do deset hiljada! Još bi najmanje
zlo bilo da me von Rugvay kazni novčano do deset hiljada, ali von Rugvay je nećak
Aquacurti-Sarvaš-Dalj-ske i on me ne će kazniti novčano nego zatvorom, jer je vrsta
kazne zavisna od njegovog slobodnog uvjerenja, a njegovo slobodno uvjerenje bit će –
izvan svake sumnje – upravo toliko slobodno te će me on po crti svog slobodnog
uvjerenja lišiti slobode, i to najmanje na osam mjeseci…
Za Domaćinskog izjavio sam da je ubojica, bandit, kriminalan tip, moralnobolesna
pojava, da je htio da me ustrijeli, da je povukao svoj revolver i da su ga u posljednji
momenat spriječili u tome da ne opali, to sam izjavljivao t pred mnogim licima u više
navrata, svi su svjedoci poimence navedeni, uvreda je napad na čast drugog lica, ja
sam – izvan svake sumnje – napao na čast drugog lica, ja sam nesumnjivo očitovao da
drugo lice, to jest gospodina generalnog Domaćinskog, ne poštujem u dovoljnoj mjeri,
i to se sada ne da poricati, tom činjeničnom stanju treba gledati u oči, tu treba ostati
više-manje ipak dosljedan. To sada polako prestaje biti privatan razgovor, takozvana
konverzacija s pojedincima koji se tu javljaju kao svjedoci, svi redom poimence
navedeni u tužbi, to je sada igra pred zelenim suknom, pred gospodinom plemenitim
Rugva-yem, koji sjedi s onu stranu nikljastog raspela, a njegov hladni, prozirni, riblji
pogled klizi po meni jeguljasto, slinavo, njegov se cviker blista iza nikljastog raspela
na kome visi Krist od žute mjedi, i ja ne vidim Krista, samo se njegove ruke
trouglasto ocrtavaju na raspelu: dva tamna, osjenčana poteza na bijeloj intenzivnoj
svjetlosti što teče kroz prozorsko staklo u ovu toplu, prenatrpanu sobu! Kaloše,
parfemi, žene, katran, ugljen. Vani pada mokar snijeg. Teškim, okomitim, vlažnim
pahuljama pada vani mokar snijeg, jedan je golub preletio ispred prozorskog stakla i
lepet njegovih krila čuo se ovamo u dvoranu gdje doktor Hugo-Hugo još uvijek laje o
Domaćinskome; vani je pretpro-Ijetna, maglena veljača, pjevaju žljebovi, čuje se
djevojački smijeh s ulice, a s visoke platane, pune još žutog sagnjilog lišća, otrunila se
krpa mokrog snijega i prosuo se stravičan cvrkut vrabaca što se uznemiriše od ove
male februarske lavine, razletjevši se u svima smjerovima eksplozivno, kao crni
komadići karte-če, među krošnjama.
Kaže doktor Hugo-Hugo da je predmet moga napadaja izvan svake diskusije bila
društvena vrijednost čovjeka kao takvog. § 297: tko uvrijedi drugoga, kaznit će se!
Da! Ali § 298 kaže: ako je tko svojim nepristojnim držanjem ili krivičnom radnjom
dao povod drugome da ga uvrijedi…
Nisam li bio provociran nepristojnim vladanjem toga troglodita?
Nesumnjivo!
Moja uvreda bila je logična posljedica vladanja uvrijeđenog! Jer je, prvo: ubio, i jer
se, drugo: hvalio tim četvorostrukim umorstvom!
Uvreda je dakle uslijedila na provokaciju, na moralnu doduše, ali zato ipak na
provokaciju! A stvar bi se mogla tumačiti i po § 311: ako okrivljenik “dokaže
istinitost svoga tvrđenja, ne će se kazniti kao klevetnik, ali može biti kažnjen zbog
uvrede”! Domaćinski je htio da me ustrijeli kao psa. On je izjavio da će me ustrijeliti
kao psa, da žali što me nije ustrijelio kao psa, on je povukao revolver da me doista
ustrijeli kao psa, to se može utvrditi svjedocima…
Kojim svjedocima?
Ovi veleučeni, učeni, poglaviti, presvijetli, plemeniti, dragi, mili i istinoljubivi naši
bližnji – kao svjedoci? Nije bilo potrebno u onome momentu izgovoriti istinu. Nije
bilo oportuno. Inteligentnije je biti kuš, kao pas.
To je stanovište moje supruge Agneze, ministra Marka Antonija Javoršeka, ministra
poštanskih maraka gospodina Harambaševića, to je “da-svakako-ali-i-tako-dalje”-
stanovište Wernerovo, to je pasje stanovište “uopće i napose”, tako misle gospoda:
doktor Hugo-Hu-go, von Rugvay, Aguacurti-Daljska, tako sam mislio i ja sam do
svoje pedeset i druge godine, a sada što mogu praktično imati od toga što sam prestao
misliti po jednoj shemi?
Istinu, to jest bilo kakvu takozvanu “istinu” treba izgovoriti na pristojan, evropski
način, u okviru one Zakonom određene pristojnosti kakvu je Zakon propisao i kakvu
Zakon dopušta. Istinu izgovoriti u uvredljivome obliku je izazovno, a pogotovo
nazoviistinu, prividnu istinu, svijesnu neistinu, to jest očevidnu laž, to jest to da je
Domaćinski ubio četiri čovjeka. “Umišljaj počinitelja nesumnjivo sadržava svijest da
je ta forma nepristojna i uvredljiva” – Hugo-Hugo!
Ja dakako ne mogu dokazati da je Domaćinski doista imao namjeru da me ustrijeli, ja
ne mogu dokazati da je doista izvukao revolver, ja uopće ne mogu ništa dokazati u
vezi s Domaćinskim, jer Domaćinski nije čovjek, to nije pojedinac, to nije određeno
lice, to je pojam, to je slika, to je jedno čitavo stanje uslov-Ijeno društvenim prilikama
i odnosima, pa kakvoga smisla ima pravdati se s topovima, s arsenalima, s
parobrodima, dimnjacima, s pa-tent-čavlima i plehnatim noćnim loncima koji se
eksportiraju u Perziju. Prema § 300 bit ću “izvan svake diskusije”, po gospodinu
doktoru Hugu-Hugu – kažnjen. “Tko u namjeri da nekoga izloži preziru ovome
predbaci kakvo krivično djelo ili da je zbog ovoga osuđivan ili to drugome saopći
mada je o tome izrečena presuda i kazna izdržana, zastarjela, oproštena ili prestala,
kaznit će se zatvorom do šest mjeseci ili novčano do pet hiljada.”
U namjeri da Domaćinskoga izložim preziru predbacio sam mu krivično djelo, a to
krivično djelo uopće nije bilo krivično, jer je to bilo slavno djelo zbog koga je on
zaslužan pred narodom, pred pokoljenjima, pred čitavom domovinom, jer je on te
burne noći bio zapravo prorok, predviđajući kojim će smjerom udariti evropska
politika, a zbog toga nije bila izrečena nikakva presuda i nije izdržao nikakve kazne i
nije bio oprošten od kazne, jer uopće nije bio kriv, a ja sam mu svejedno predbacio
jednu krivnju koje nije bilo, dakle, bit ću kažnjen i po § 300, dakako!
Ni učinjeno djelo ne može se predbacivati, jer je to znak očite društvene intolerancije,
a pogotovo znači biti društveno intolerantan kad jedan čovjek predbacuje drugome
neko djelo kao krivično, a to je zapravo djelo slavno, djelo takoreći historijskog
značenja. Kada je kažnjivo predbaciti djelo krivično, koliko tek treba da je kažnjivo
kad se predbacuje djelo viteško, djelo junačko, djelo etičko, djelo koje uspostavlja
građanski poredak u borbi protiv anarhije! Bit ću nesumnjivo kažnjen i po § 301:
“Tko za nekoga iznosi ili pronosi štogod neistinito, što časti, dobrome imenu ili
privrednom kreditu ovoga može škoditi, kaznit će se zatvorom. Ako je klevetnik s
naročitim ciljem išao da uništi dobro ime ili privredni kredit, kaznit će se strogo,
najmanje šest mjeseci.” Kleveta je neistina, kleveta škodi časti, dobrom imenu,
privrednom kreditu, a kako Domaćinski ni u kome slučaju nije četverostruki ubojica
koji žali što nije petorostruki, to jest što nije ubio i mene kao petoga, kako
Domaćinski nije kriminalan tip nego orač narodne brazde, pokrovitelj naše privrede, i
tako dalje, kako dakle ta neistina da me je on doista htio ustrijeliti kao psa i da je
povukao revolver da me ustrijeli kao psa, može škoditi doista njegovom, izvan sumnje
dobrom imenu, ugledu i glasu, jer pobuđuje prividnost kao da me je doista htio ubiti
kao psa, a stvarno nije, i kao da je četverostruki ubojica, a stvarno je konstruktivan
politički borac, iz toga se mog raz-ornog nastojanja nesumnjivo vodi tendencija za
potkopavanjem časti, dobrog imena, ugleda, privrednog kredita, dobrog glasa, i tako
dalje, da, svakako, ali, i tako dalje, pak ću prema tome po zasluzi biti kažnjen, i to
osjetljivo, egzemplarno, logično i po svim pravilima toga vragometnog šaha. l pravo
mi je! Zašto sam sjeo za ovu prokletu juridičku tablu s doktorom Hugom-Hugom
kada ne znam igrati?
Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski, Domaćinski,
Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika, anarhija, paragraf, paragraf,
paragraf, Domaćinski, paragraf, dobročinstvo, humanizam, dol us eventualis, animus
iniurandi, Belei-digung, offensio, Verleumdung, calumnia, de-lictum sui generis, la
vie privee doit stre mu-ree (fusnota 1), animus laedendi, Schmahung, rat i o legis,
delictum continuatum, difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf,
paragraf, paragraf, Domaćinski… i, slušajući tu tajlorizi-ranu pravnu mašinu kako
bljuje dokaze takvom uvjerljivom brzinom da se čitava sudnica ispunila dokazima,
argumentima, paragrafima, da se tu oko mene na optuženičkoj klupi našla tolika masa
klevete, delikata, prekršaja, krivičnih djela, laži, uvreda, podvala, neistine, kriminala,
moralne pokvarenosti, zlobe, ćudoredne mizerije, počeo sam polagano osjećati kako
me nestaje pod lopatom tog grobara, kako me pokapa u vlastitom grobu mog vlastitog
moralnog truleža, kako padaju grude pravde na moj ubogi lijes, tam-tam, jedna za
drugom sve teža, bom-bom, sve glomaznija, bom-bom–bom, kako sve teže dišem pod
tim pritiskom, kako se gubim u labirintu svog doista odvratnog moralnog sumraka,
kako tonem u blato.
Promatrao sam nebo. Visoko iznad platana bilo je sivo, sve sivlje, sniježilo je sve
gušće, sve jednoličnije u ravnim brzim okomicama, sudnica je počela da putuje
vertikalno uvis sve brže, kao lift, ja sjedim u liftu, putujem, u gradu daleko zvone
zvona, a tu kraj mene jedan šivaći stroj šije za mene mrtvački pokrov, tra-ta-tra-ta,
tra-ta-tra-ta, pa-ra-gra-fa, tra-ta-tra-ta, sve je to tako dosadno, taj parfem u sudnici, ta
Aguacurtinica, Hugo-Hugo – Domaćinski – delictum continuatum, la vie privee…
– Halo, halo, gospodine doktore! Izgleda da vam je savjest savršeno čista kad tako
mirno spavate na optuženičkoj klupi! Izvolite se vladati pristojno jer ću inače biti
prisiljen da vas disciplinarno podsjetim na vaše dužnosti! Kakav je to demonstrativan
način?
