Fotografija iz privatnog albuma Miše Marića
Churchill: “Odlučno smo stali na stranu Tita zbog njegove hrabre borbe protiv njemačke armije“.
Сталин: “Čuvaj zdravlje, trebaćeš Evropi”!
Roosevelt: “Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti Drugog svjetskog rata”.
de Gaulle: “Tito je legendarni junak”.
Chaplin: “Maršalu za čin u borbi protiv fašizma, kao vojnik te borbe, stajem mirno i salutiram”!
Sartre: “Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije”.
Tito Bosnia: (indonežanski novinar): “Kao što ste primjetili moje ime je kombinacija Titovog imena i države BiH. Ovo ime mi je dao moj otac…”.
Kapljica “Mostarskih kiša”: “Čika Mišo, nama se niko osim druga Tita nije poklonio”.
Krleža: “Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, ostvario ih je više od mnogih pokoljenja pjesnika, političara, vladara i vojskovođa”.
Kosta Nađ: “Oktobra ‘42. nađem ga pred vagonom, sneg zavejao, brije se. Znaš, Kosta, vreme je da stvaramo državu. Ćutim zatečen, začuđen. Svet u haosu, on pravi državu!?”
Mate Parlov: “Bio sam Titov ljubimac, volio me… Kako ja da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta”.
Nisam prvak ni u čemu, prognanik, Exeter, UK, čekaonica smrti. Evo je maj radosti, tuga i lijepo sunce nakon teških kiša. Azra me u gardenu okačila štipaljakama, suši i 46-tu godinu priziva pameti, bezuspješno. Kćer Milena naučila šta je Otac, unuka Bella uči šta je Djed, uspješno…
U rodnom Bosanskom Petrovcu ’48. majci Desi dali papir, crno na crno pisalo: “M.M. dijete žrtva fašističkog terora”. Oca, djeda po majci tražio, zalud. Djeda po ocu, baku, strine i obdanište Marića iskopali. Klapčić Milan 12, najmlađa curica 3 mjeseca, Bezimena, generaciju roda izrudarili, vjekuju pod petokrakama na groblju očevog sela Kolunić. Gdje se jednom umire, dvaput zakopava, vijek leleče.
O Titu prvi put čuh od preživjelih ujaka i stričeva, brigadiri obnove… Poslije ga upoznavah u čitankama, knjigama za odrasle… Djedove sanjah s njegovim likom, zavoljeh. Bio mi učitelj praštanja i ljubavi pa ga zapjevah, deset puta susretah, stotine scenarija iznjedrih. Polaske štafeta, republičke i savezne svečanosti, Neretvu, Drvar, Srem… Mukte, za svoju dušu, Tito i Titovci nisu za tezge…
Sad iz dronjaka umorene Juge slušam falš pjevaniju račvastih jezika kratkih nogu o kultu ličnosti. Poju prokmečali u bolnicama, prohodali u stanovima, školovani pod svijetlom elektrana, liječeni i pelcovani putnici s novih kolosijeka i asfaltiranih makadama, dobili sve ‘nako. Časni preci nafaku namicali u Titovoj Jugi, potomci sorgali, bogme i zdipili, uglađenim Rječnikom “tranzicija”… Itd., i tako sramnije.
A šta je taj kult, da prostiš? Na početku citirah ponekog, za kompletan Registar planetarnih pregaoca stvaranja “Titovog kulta” tijesne su korice “Mahabharate“. Jugovići mu okačili 18 najviših državnih odličja, moguće koje i poltronsko, al’ naši su, ne zakerat. Neki su i voljenom okupatoru, pa šta im fali? Sem Australije, udarnici radne akcije “Izgradnja Titovog kulta” s ostalih kontinenata svečano ga okitili 101-im najuglednijim državnim.
Ljubav, poštovanje i zahvalnost srozati na kult, sramno je. Čovjek je slijedio svoju zvijezdu, izborio ideale. Šta će mu kult – odličje bogova?
Tito je u najtežim kategorijama življenja prvak svijeta na Olimpu Besmrtnika. Ako je to kult, ponosan i s merakom se dopisujem uz mudrije no sam.
