Foto: Arhiv/Armin Durgut/Pixsell
Mogu li sindikati i nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini uticati na donosioce odluka i javnost da zauzmu pozicije u borbi za socijalnu pravdu? “To je dugotrajan i mukotrpan proces. Naše donositelje odluka ne zanimaju socijalna pravda, radnička niti sindikalna prava – ocjenjuje Zulka Baljak iz Centra za građansku saradnju Livno koji predvodi koaliciju nekoliko nevladinih organizacija i 84 sindikata u četiri kantona Federacije BiH.
– Pored kritika za organizacije civilnog društva treba uputiti kritike i sindikatima. Sindikati su još uvijek loše organizirani, slabi, podijeljeni i osjetljivi na političke pritiske, nedostaju im jedinstvo i solidarnost. Institucije i poslodavci mogu bez sankcija sustavno kršiti radnička i socijalna prava – kaže Baljak.
Poslodavci i vlasti ne doživljavaju sindikate kao ravnopravne partnere u kolektivnim pregovorima, dok radnici imaju malo povjerenja u njihove sposobnosti, političku neovisnost ili utjecaj. No, kada ne bi postojalo povjerenje u mogućnost uključivanja sindikata i nevladinih organizacija u borbu za socijalna i radnička prava, odnosno borbu za uključivanje kritične mase, sva bi zajednička nastojanja bila uzaludna, zaključuje Baljak. Predsjednica Sindikata radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima Bosne i Hercegovine Mersiha Beširović tvrdi da socijalna pravda nije na listi prioriteta onih koji donose odluke. Teme poput nacionalnog interesa, očuvanja i osporavanja integriteta države bacile su socijalne teme u sjenu.
– Već godinama zagovaramo pravo radnika i radnica u sektoru trgovine da budu slobodni za praznike kao i njihove kolege u javnom sektoru. Kompleksnost državnog zakonodavnog, ali i političkog sistema ostavila je radnike u ovom sektoru bez bilo kakvih zakonskih rješenja u tom smislu. No već godinama mnogi tržni centri širom BIH zatvaraju svoja vrata za praznike, svake godine sve veći broj njih. To je direktni rezultat upravo pritiska javnog mnijenja koje je STBIH inicirao, razvijao i zajedno sa drugim bitnim faktorima i postigao. Javno mnijenje je već oblikovano u smislu da trgovine ne bi trebale raditi. Mnogi poslodavci, iako ih na to ne obavezuje niti jedan zakonski akt, upravo to i osiguravaju za svoje radnike i radnice – kaže Beširović.
STBiH trenutno vodi kampanju organizovanja u objektima Binga u Tuzli i kompaniji Pepco. U zajedničkom projektu organizovanja trgovaca i trgovkinja u regiji prioritet im je trgovački lanac Lidl koji uskoro dolazi u BiH.
– Sindikalno organizovanje je naš najveći problem jer zavisimo od dobre volje poslodavaca, odnosno vlasnika kapitala kako bismo uopšte pristupili radnicima i radnicama. Ima odgovornih kompanija, ali u ovom sektoru nažalost mnogo više njih ne želi organizovane radnike, tako da ta naša zadaća nije baš laka i ne ide jednostavno – zaključuje Beširović.
Gordana Katana iz udruženja građana Radnička solidarnost Bosne i Hercegovine nakon dugogodišnjeg rada sa sindikatima kaže da njihova uloga nije od velike koristi u poznatoj političkoj i socioekonomskoj situaciji. Katana podsjeća da je podizanje minimalca na 450 eura u Republici Srpskoj vodilo uračunavanju cijene toplog obroka i cijene prevoza u novi minimalac. “Rekla bih da najveći uticaj sindikati imaju ipak tamo gdje im je članstvo masovno, gdje je radništvo složno, a to je ipak realni sektor”, kaže Katana. Prijetnje štrajkovima u javnom sektoru, izlasci na ulice, obustave rada, protesti, poput onog kakav je bio u pravosuđu, uvijek završe obećanjima vlade i bez stvarnih rezultata.
– Sindikati nikada nakon rata nisu uspjeli da svoju ulogu shvate kao ulogu istinskog zaštitnika i borca za radnička prava. Radnici slabo razumiju da treba da budu članovi sindikata, dok predstavnici sindikata slabo shvataju nove socijalne, ekonomske i političke odnose. Drago mi je što na tu scenu stupaju mladi ljudi, ali problem ostaje kako objasniti radništvu da sindikat ne može izvojevati pobjedu ako iza sebe nema većinu radništva – kaže Katana, upozoravajući na ekonomske migracije i sve veći strah ljudi da će ostati bez posla kao ključne faktore na koje se mora računati u borbi za socijalnu pravdu.
Predsjednik Sindikata rudara i metalaca Republike Srpske Saša Kukolj smatra da su sindikati po strukturi i načinu svoje organizacije u sličnom problemu kao i ostale organizacije civilnog sektora. “Teško postizanje međusobnih dogovora o zajedničkom djelovanju krovnih i reprezentativnih sindikata, odvojenost od baza, dakle odvojenost članstva i sindikata preduzeća, su činjenice koje ukazuju da sindikati isto ne mogu postići veliki utjecaj”, dodaje. Sindikalna scena treba da izađe iz lične zone komfora, a potom mobilizuje i natjera svoje predstavnike na borbu. “Nemoguće je da administracija ne može da finansira zaštitu socijalnih kategorija ili da ulaže u razvoj i izgradnju boljeg društva, a da istovremeno navodno primjenjuje visoke standarde i drži visok nivo potrošnje budžeta”, kaže Kukolj.
Milica Pralica iz udruženja građana Oštra Nula smatra da partnerstva i umrežavanje sindikata i civilnog sektora mogu da ojačaju utjecaj i efikasnost društva u borbi za socijalne promjene. Uspjeh zavisi od mnogih faktora, uključujući političku klimu, dostupnost resursa i sposobnost da se mobilizuje javnost, ali i donatorskih politika koje sve manje podržavaju projekte koji se bave socijalnom pravdom, pogotovo na grassroots nivou.
– Pitanje je koliko političke elite na vlasti prepoznaju rad nevladinih organizacija u borbi za socijalnu pravdu i koliko oni žele biti partneri u toj borbi. S obzirom na to da su NVO često u kontaktu sa lokalnim zajednicama i razumiju njihove potrebe, one mogu biti ključni igrači u identifikaciji problema i zagovaranju za njihovo rješavanje – kaže Pralica, podsjećajući na složenost iskustva dijaloga o socijalnoj pravdi.
Ratnohuškačke retorike postaju provjeren mehanizam za dobijanje glasova gladnih stomaka i apstineciju razumnih građana, upozorava Pralica, opisujući dominantni sukob koji vlada u medijskoj slici – “Ljevica se više na bavi radnicima, ali su zato desničari i konzervativci oteli i teme rada i porodice i za sada im odlično ide”. Nezavisni istraživač Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena Boriša Mraović tvrdi da bi civilni sektor morao eksplicitnije misliti o političkoj ulozi, umjesto bježanja od politike i zamišljanja neutralnosti spram institucija vlasti u kojima politika i ideologija dobijaju svoj praktički izraz.
– Što se tiče sindikalnih organizacija, čini mi se da samo rijetki svjesno nastoje da rade na formiranju javnog mnijenja i aktivnom stvaranju šire podrške u javnosti, ali i u segmentu civilnog društva gdje bi mogla postojati podrška, kao i interes za bližu saradnju. Umjesto toga, uglavnom se ograničavaju na dijalog s vlastodršcima, barem tamo gdje nisu kooptirani – kaže on.
Ljudi se u političku borbu po pravilu ne uključuju spontano. Većina ljudi nema ni vremena, ni snage, ni volje da se intenzivno bavi politikom, da o politici misli ili da u politici učestvuje, dodaje. “Naravno, moguće je zamisliti okolnosti koje bi potakle više ljudi na aktivno učešće i angažman, neku vrstu vanrednog stanja, opasnosti, ili iznenadnog političkog potresa”, zaključuje Mraović.
