U današnjem trenutku živim sunovrat osnova bošnjačke nacionalne politike, barem one koja je javnosti predstavljana za ideal i viziju kroz ovih dvadeset godina preporoda, koji je započeo sa obnovom etničkog imena i idejom pripadanja multietničkoj Bosni i Hercegovini ranih devedesetih. Istina, spomenuta ideja je u najmanju ruku neobična, budući da je za standardni nacionalni pokret u Evropi pomalo nejasno preskočiti ideal stvaranja nacionalne države. Mnogo je razloga zašto se tada krenulo tim putem, te su isti potkovani i temeljno opravdani.
Put multietničnosti se može pripisati tome da takva ideja u borbi za neovisnost zemlje ne bi naišla na sigurnu podršku većine unutar ovog etničkog kolektiva. Tu je također i prisutna činjenica da se obnova bošnjačkog etničkog identiteta izgradila na obnovi konfesionalne pripadnosti, te da je zapravo vodeći nacionalni pokret unutar Bošnjaka bio izvorno vjerski pokret, kojem je shvatanje pitanja nacije bilo sporedno u procesu geneze skupine. Iz toga kao dodatni argument može proizaći nespremnost međunarodne zajednice na davanje podrške jednom takvom projektu. U sveukupnom sagledavanju stanja, elite ničim nisu stvorili osnove za takvo razmišljanje, što zbog šire publike, što zbog neprovjerene narodne mase, ali vrlo teško zbog neke vlastite vjere u plemeniti cilj.
Bosanskohercegovačka nacija, sekularizacija i slabljenje uticaja Islamske zajednice
Sa ulaskom u 21. stoljeće započela je era postepenog jačanja sekularnih struja, djelimičnog slabljenja uticaja Islamske zajednice, te sve jačeg prebacivanja konteksta bosanskohercegovačke nacije iz uključive u isključivu opciju. Na problematičnu nedorađenost nacije, svakako je svjetlo bacila i činjenica da je počelo slabljenje vezivanja druga dva konstitutivna naroda za politike Hrvatske i Srbije, što je zapravo vodilo ka promjenama u ideji bošnjačkog nacionalnog pokreta.
Stare ideje su svakako dotučene i padom podrške, za osnivanje ključnog političkog pokreta u narodu, te je samim tim došlo i do realnog prestrojavanja sa pokreta bosanskih muslimana, na put stvarnog nacionalnog pokreta Bošnjaka, koji bi se kao takav mogao početi ponašati po prirodi ustaljene prakse nacionalnih pokreta u Evropi, ne ulazeći u pitanje koliko je to pozitivno, odnosno negativno.
Nominalna ljevica i promjene ideja nacionalnog pokreta
Uz dašak vjetra ponesenog sveprisutnom ekonomskom i socijalnom krizom, u oktobru 2010. godine na vlast dolazi nominalno lijeva opcija, koja prema broju glasova postaje dominantna opcija među glasačima bošnjačke etničke pripadnosti. Ista načelno podržava bosanskohercegovačku ideju, ali je spremna odbaciti političke stranke koje uživaju podršku većine unutar hrvatskog političkog korpusa.
Premda, u novoj liderskoj političkoj opciji jesu građani druge nacionalnosti, njen se vrh ponaša kao da se građanski princip može ostvariti pobjedom u jednoj etničkoj skupini, ne shvatajući da interetničnost pokreta ne proizlazi iz strukture zastupnika, već strukture pristalica. Time zapravo Bošnjaci prestaju biti kompromisna prva snaga koja drži polu-zaraćena plemena u multietničkoj državi, a izrastaju u politički pokret u borbi za nacionalni interes, definiran u granicama svog plemena.
Prema mom mišljenju, ovo bi zapravo moglo značiti promjenu politike, kroz proces nacionalnog sazrijevanja u kojem se stvara nova etnonacionalna politika, izgrađena na uspješnom receptu lidera u Republici Srpskoj. Takva je pokušana i na drugom mjestu ranije, i to u procesu „zaštite“ hrvatskih nacionalnih interesa. U hrvatskom slučaju je doživjela propast, prije svega u nedostatku institucionalno uređenog prostora na kojem takvo što mogu izvesti, što je za ovaj treći eksperiment – entitet Federacija.
Vrijeme tri etno-nacionalne politike
San o interetničnosti i multietničnosti prestaje, a dolazi vrijeme tri etno-nacionalne politike, u kojima će prividno osnaženje bošnjačke politike biti to da će joj od ovih izbora nivo brige o osnovnim principima funkcioniranja državnog nivoa vlasti, biti sve bliži i bliži onome koji za isto danas imaju srpske i hrvatske političke opcije u zemlji.
Za konačni rezultat mogli bi imati stvaranje nacionalnog „entiteta“ na prostoru Federacije, kroz potpuno dominiranje nad hrvatskim političkim korpusom, odustajanje od Republike Srpske kroz potpuno prepuštanje Dodiku, te formiranje vlade državnog nejedinstva na nivou Bosne i Hercegovine, koja bi tada prestala biti prioritet u odnosu na entitetsku vlast.
Ono što je ključna greška po mir, jeste postupanje u Federaciji uz izigravanje Washingtonskog sporazuma i kreiranje stanja obespravljenosti cijele jedne etničke skupine , što za svoju posljedicu može imati demonstracije, pobunu, novo proglašenje samouprave, narušavanje stabilnosti i u najgorem slučaju – oružani sukob.
radiosarajevo.ba
