foto: I. Kapetanović
Međutim akademska zajednica i njeni članovi imaju odgovornost da uočavaju probleme u društvu i djeluju na njih. U Sarajevu živi i radi prof. dr. Nenad Veličković, aktivni član akademske zajednice. Profesor Veličković bosanskohercegovački je književnik i profesor, autor romana, priča, drama i eseja te pokretač više listova i časopisa koji se posvetio kritici i unapređenju obrazovnih procesa u Bosni i Hercegovini. U svom radu profesor Veličković često ističe da pojedini predmeti indoktirniraju, odnosno „služe za formiranje stavova prema naciji, identitetu, historiji i stvarnosti“, a da naš obrazovni sistem preopterećuje učenike.
Da ovakav obrazovni sistem ne daje najbolje rezultate pokazalo je najveće svjetsko obrazovno istraživanje PISA (Programme for International Student Assessment, odnosno Međunarodni program za ispitivanje znanja i vještina učenika). Rezultati iz 2018. godine pokazuju da oko 50% učenika i učenica ne dostiže funkcionalnu pismenost u matematici, čitanju i priprodnim naukama, a da više od 50% učenika i učenica imaju „fizički 15, a intelektualno 12 godina”.
Rezultatima istraživanja nadležne se vlasti nisu bavile detaljnije. Ne iznenađuje što nije urađena strategija kojom bi se radilo na unapređenju sistema. A uzmemo li u obzir da je ove godine izostala finansijska podrška međunarodnih partnera, ne iznenađuje ni što Bosna i Hercegovina nije obezbijedila sredstva za učešće u PISA istraživanju za 2022. godinu.
Rezultati istraživanja pokazali su da najbolje rezultate daju učenici iz Singapura, Kine, Hong Konga i Makaa, ali i da su Burnej, Kambodža, Dominikanska Republika i Tajpej poboljšale svoje performanse u odnosu na rezultate iz 2018. godine u sva tri predmeta. S ovakvim nadležnim i obrazovnim vlastima, za nas u Bosni i Hercegovini njihovi rezultati kao i nazivi država zvuče daleko i egzotično.
O razlozima zbog kojih nismo učestvovali u PISA istraživanju za 2022. godinu, izostanku međunarodne finansijske podrške i alternativama PISA istraživanju razgovarala sam s prof. dr. Nenadom Veličkovićem.
Kako komentarišete to što nadležne i obrazovne vlasti nisu obezbijedile sredstva za učešće BiH u PISA istraživanju za 2022. godinu? Smatrate li da je to zbog nedostatka sredstava ili nedovoljnog interesa za obrazovanje?
Pa, koliko se sjećam, Dodik nije bio za to, RS je želio da oni učestvuju posebno. Razlozi su bili slabi, ali su imali uporište u činjenici da se o obrazovanju ionako ne odlučuje na državnom nivou. Ne znam zašto, BiH ima državni, okvirni zakon, dakle može se mijenjati. To jest, znam zašto: zato što ovakvo, podijeljeno na tri sektora, sasvim ostaje u vlasti tri nacionalizma.
Prošle godine Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO), uz finansijsku podršku međunarodnih partnera, zatražila je usvajanje rezolucije o PISA testiranju, a nakon što su nadležna ministarstva podržala ideju, Predsjedništvo je dalo saglasnost za učešće naše zemlje. Imate li informacije zašto je sada izostala međunarodna finansijska podrška?
– Nemam. Mogu nagađati. Sigurno nismo slušali, nismo bili dobri pa su nas kaznili. Možda znaju da imamo novca pa nas potiču da ga potrošimo na to, a ne na stare udžbenike, recimo.
Rezultati PISA istraživanja iz 2018. godine pokazali su da svako drugo dijete s navršenih 15 godina čita kao da ima 12. Na Školegijumu ste ukazali na to da je glavna odgovornost na „strankama koje su posljednjih 20 godina vodile obrazovne politike“. Šta konkretno mogu uraditi obrazovne vlasti kako bi napravile prvi korak prema sistemskom rješenju?
– Kao što rekoh, obrazovne vlasti stranačke su vlasti, a stranke nemaju interesa da bilo šta mijenjaju, kao što ne žele mijenjati izborni zakon tako da se spriječi ili jako oteža krađa glasova. Zašto bi mijenjali obrazovanje koje formatira njihovog glasača?
Šta za obrazovni sistem u BiH znači to što ne pratimo postignuća učenika na ovaj način? Ako se uzmu u obzir i negativne kritike PISA testiranja, možemo li na neki drugi način pratiti postignuća učenika?
Nemamo obrazovni sistem, imamo tri sektora. PISA ima mana, ona je također platforma jedne ideologije koja nije i ne mora biti svima prihvatljiva. Mogu se drugačije pratiti rezultati, ne treba neke strašne međunarodne pameti da se to osmisli. Stvar je u tome da se oni koji bi to znali i željeli ni za šta ne pitaju, a onima koji se pitaju, to ne treba. Njima je ovako potaman. Kud bi oni stigli s glasačkim tijelom kojem nije ispran mozak? Nikud.
Da li smo nakon PISA istraživanja iz 2018. godine dobili preporuke „za izradu obrazovnih politika koje će unaprijediti kvalitet, pravednost i efikasnost u obrazovanju”?- Da li smo implementirali neke od njih? Šta je pokazala sekundarna analiza? Kakav je kvalitet i kakva je pravednost u bh. obrazovanju?
Izvještaj iz 2018. bio je vrlo jasan i iscrpan i mogao je poslužiti za korekcije. Čak i da je neko sjeo i razradio neku strategiju, promaklo mi je ako jeste, to opet ne bi otišlo dalje od papira. Stranke nemaju ni interesa ni kadra da nešto promijene. A pravednosti u školi ima koliko je ima i izvan škole. Malo. Svima su usta puna ljubavi za bližnjega svog i za dijete koje je naša budućnost, ali u stvarnosti preovladava brutalni egoizam. Onda s dvije marke humanitarnog telefona operete savjest što ne činite ništa da se to promijeni.
Koje su države pokazale poboljšanje nakon prošlog testiranja? Šta možemo naučiti iz njihovih politika i praksi? Šta možemo učiti iz obrazovnih praksi Singapura, Kine, Hong Konga i Makaa za čije je učenike prošlogodišnje istraživanje pokazalo da daju najbolje rezultate?
U iskušenju sam da kažem: ništa. Ali ako odlučimo da su nam PISA poeni reper kvaliteta, onda trebamo uzeti sve što je primjenjivo na nas. Davno sam kroz izviđačka takmičenja naučio da je najveća pobjeda kad pobijediš sebe, kad uradiš nešto bolje nego ikad prije. Ne fasciniraju me tabele s bodovima i plasmani na njima. Razumijem da su brojevi nužni, ipak je sve to statistika, i sažetak, i mamac za publiku. Ali korisne stvari jesu iza.
Koliko obrazovni sistemi podržavaju ekonomski i društveni razvoj BiH? Šta je pokazala PISA 2018, kakav je odnos između obrazovnih postignuća i tržišta rada?
Ne sjećam se toga, možda zato što prezirem obrazovanje koje se podređuje tržištu rada. Među prigovorima PISA testiranju taj koji obrazovanje svodi na nadničarska umijeća, najvažniji mi je.
