Zahvaljujući lijepom našem internetu danima sam pratio zagrebačke ulične prosvjede. Nakon beogradskih iskustava iz deset krvavih godina Miloševićeve vlasti i naših uličnih prosvjeda, neizbježno se nametnula usporedna analiza taktike vlasti i taktike prosvjednika u oba slučaja
Razmotrimo, dakle, hladno, nepristrano i objektivno vještinu uličnog prosvjedovanja u današnje vrijeme, ne ulazeći u meritum sporova. Uostalom, neki dan bilo je točno dvadeset godina od čuvenog beogradskog 9. ožujka, pak smo se svi sentimentalno prisjetili kako smo propustili srušiti tiranina i uzeti vlast koja se valjala po cesti. Ali to je lanjski snijeg…
Prije svega treba reći da su zagrebački ulični prosvjedi započeli kao jedan posve eklektički, postmoderni ričet u kojemu je bilo svih zamislivih začina smiješanih u potpuno nejestivi kaos. Opće nezadovoljstvo i frustracije zaista postoje i duboko su doživljene, dovoljno duboko da se izađe na cestu po ovoj klimi, što je značajan pokazatelj motivacije. Stalne i uporne demonstracije i ulični prosvjedi po hladnoći znak su da se s time nije za šaliti. Nešto kasnije, kada su se branitelji i profesionalni navijački štemeri povukli s ulice, stvar se polako počela bistriti. Razlika između demonstracija običnog pristojnog svijeta i huligana-štemera je prije svega u trajanju: štemeri završe veoma brzo i zbrišu prije nego se murija aviza, dok pristojnom svijetu nije teško hodati satima. Tako se i tu potvrđuje stara mudrost o tome da forma treba biti primjerena sadržaju.
Kada se prosvjed jednom artikulira, pa i kao uopćena frustracija, nastaju novi problemi: hoće li ga i tko predvoditi; kako održati zalet i motivaciju; i na kraju – kako postići ciljeve prosvjeda. Nenad Čanak, vojvođanski vođa pokreta otpora Miloševiću i lik legendarnih razmjera, držao je na te teme 1997. i 1998. na marginama one školice demokracije Bogdana Denića u Crikvenici tečajeve djeci. ‘Kad vidite da su neki ljudi nekuda krenuli, stavite im se na čelo, a kasnije ćete vidjeti kuda se ide’, govorio je, a djeca su ga gledala kao Pinki Tita. Tako je postupio i onaj mladac Ivan Pernar, ali je previsoko uzletio, pa se sada ne umije vratiti. Pozvati ga kod Ace Stankovića bio je briljantan potez: daj budali dovoljno dug konopac i objesit će se prije ili kasnije. Ili: svako pile nađe svoj lonac.
Većina javnih prosvjeda – koliko god oni bili uopćeni i difuzni – počinje blaženo anarhično i izbjegava vođe, ali to po prirodi stvari ne može potrajati. Sve je to lijepo: ta spontanost, taj zajednički duh i solidarnost, to otkrivanje slobode i ono malo iluzije moći koje masovna akcija nosi. Ali, za održati inerciju, zalet tog pokreta trebaju još neke stvari: jasno artikulirani i dostižni politički ili drugi cilj; učinkovito i neupadljivo vođenje; a najvažnije od svega – pridobivanje podrške. Javni prosvjedi te vrsti nalik su ljubovanju: mora se napredovati, do kraja. Sada smo u fazi predigre, šlatanja, bumo rekli; valja krenuti na bit stvari, ili niš koristi.
Postavljanje jasnog cilja kao mantra uspjeha
Beograđani su skoro četiri mjeseca hodali po cičoj zimi 1996. i 1997. godine, jer su bili pokradeni na lokalnim izborima. Policija ih je mlatila, polivala ledenom vodom, gumenim mecima i suzavcem, ali su na kraju pobijedili: Milošević je priznao krađu. Imali su jasan i dostižan cilj; imali su podršku oporbenih stranaka, čiji su čelnici dijelili s njima sve nedaće; imali su mašte i duha. Ovi Facebook prosvjedi pokazuju da se ljudi uče u nuždi i to je dobar znak: sustavno su nenasilni, duhoviti, s jakim smislom za humor, što je najjače oružje građanske neposlušnosti.
Pametni režimi dobro će se čuvati od pretjerane represije, jer tako samo umnožavaju broj prosvjednika. Herbert Marcuse (bio jednom jedan takav filozof, idol šezdesetosmaških pobunjenika) to je zvao ‘represivna tolerancija’, a o čemu je riječ, najbolje se vidi iz kultnog tadašnjeg filma ‘If’. Ukratko, ‘mi vas razumijemo, vi ste naša djeca, slažemo se s vašim ciljevima, ali ne odobravamo vaše metode, eto se trudimo koliko možemo i nemojte nam otežavati’ i već u tom smjeru. Zatim dolaze pokušaji sijanja razdora: nahuškati branitelje na fejsbukovce, naprimjer; optužiti oporbene stranke da financiraju prosvjede; optužiti prosvjednike za ‘politizaciju’ (veoma učinkovita metoda, jer koristi predrasudu); zamjerati im ‘nepristojnost, nepriličnost i zadiranje u privatnost’, kao da vlast već nije duboko zadrla u njihove džepove itd. Zamislite: drati se pod Šeksovim prozorom! Tko je to vidio?
‘Treći put’ ne uspijeva nikada i nikome
Pametan režim, dakle, u ovakvoj igri svest će ulogu policije na pasivni minimum, samo onoliko koliko zaista mora i bez reagiranja ako baš ne mora. Pametno je također ne svađati se s prosvjednicima u javnosti, na televizijama, jer se tako režim izlaže zasluženim porugama i zajebavanjima. Premijerka Jadra toga se drži, ali bi trebala začepiti gubec Hebrangu, Šeksu i drugima; Zoka Milanović i SDP ugruvat će se sami od sebe, bez njene pomoći, kako vidimo, po starom račanovskom principu hrvatske šutnje (ili lupetanja). To je ta dilema: ako podržimo prosvjede, onda ćemo ih ‘politizirati’, što prosvjednici neće, a Jadra jedva čeka; ako ostanemo po strani, Jadri još bolje.
Tako su prosvjednici ostavljeni u najtežem položaju: moraju artikulirati neki ‘treći put’, što ne uspijeva nikada i nikome – ako se ne baci u politiku, prljavu, podlu, licemjernu i odvratnu, jer druge nema, ali tome je tako, žao mi je. Najpametniji režim, prema tome, ignorirat će javne prosvjede; što duže i što temeljitije, to bolje. Na kraju će se prosvjedi izlizati i odumrijeti sami od sebe: od dosade i od nedostatka nade.
Treba iznova čitati Marxa, sestre i braćo u Kristu, ali i legendarnu knjigu ‘Tehnika državnog udara’ koju je notorni Curzio Malaparte pisao još dvadesetih godina XX. stoljeća. Tada je bilo lakše: korumpiraš vojsku, naoružaš squadre, pustiš nekoliko vrućih parola o ‘kaosu, korupciji i kriminalu’ (oslonac svih fašističkih i parafašističkih snaga do danas), obećaš ‘pravdu i jednakost’, ‘dostojanstvo’ i već to, a onda zauzmeš radiostanicu, poštu, brzojav i telefon. Nakon toga – zna se.
