Razgovarala: Majda Turkić
Na promociji svog posljednjeg romana objasnio si kako teče proces nastajanja. Posvećen si detaljima i zbog njih rado ulažeš više vremena kako bi izgradio likove i ponekad ne znaš kakvi će biti na kraju romana. Vjerovatno se i sam iznenadiš kako se oni i njihove priče razvijaju u tvojim rukopisima. Da li možeš objasniti tok stvaranja romana ili teksta koji pišeš?
Pustim da se priče razvijaju postepeno, da mi se asocijacije spontano razgranavaju vezano za neki događaj, osobu, scenu. Ne forsiram. Nisam sklon programatskom, prigodničarskom pisanju. Ono, znaš: navršava se sto godina od Sarajevskog atentata pa hajde da sklopim nekakvu prigodnu storiju o Gavrilu Principu i Mladoj Bosni.
Nastojim otkriti sjemenke priče u sitnim pojedinostima, incidentima, anomalijama koje nam obično promaknu u svakodnevici. Ili im ne pridajemo onoliko značaja koliko zaslužuju. Mediji… služe mi kao putokazi ka pravcima koje u pripovijedanju treba izbjegavati. Skandali, senzacionalizam, pornografija nasilja, crne hronike, bombastični naslovi, vijesti koje mame klikove – sve mi to govori: „Ovo je samo barijera buke i bijesa. Treba tražiti šta je iza toga, šta je iza tog konstantnog šuma koji se nameće kao jedina autentična predodžba o našem svijetu.”
I tako, tragam za ljudskim iskustvima koja su naoko obična, ali su zapravo puna potencijala. Zanimam se za razne domene znanja: geologiju, fiziku, biologiju, istoriju, pogotovo praistoriju, arheologiju… Sve mi to pomaže da drukčije promišljam sebe i svoje okruženje. Prikupljam o tome bilješke, gomilu bilježaka, stotine stranica pisanih rukom ili na tastaturi. I malo-pomalo počnem uočavati određena ponavljanja, zlatne žice i pratim ih. Slijedim njihova krivudanja, njihovu putanju i tako se fabula formira.
Nazvao bih to induktivnom metodom. Heisenbergova Fizika i metafizika puno me naučila o tome… i Logika Gaje Petrovića. Dakle, priča ne nastaje odozgo, iz nekih krupnih koncepata, već odozdo, iz suptilnih detalja, iz obilja detalja, iz neke svađe, napada panike, iz čudno izgovorene rečenice, iz kakvog upečatljivog sna ili noćne more, lijepog izleta, iz prizora prepilane mlade lipe… I kad nešto takvo dugo radiš, decenijama, valjda stekneš i izvjesni osjećaj. Izoštre ti se čula za ono što valja i ono što je loše, trulo, što treba odbaciti.
Ali bez obzira, mislim da se vještina pripovijedanja ne može naučiti onako kako se naštreba lekcija u osnovnoj školi. Sa svakom novom knjigom koju pišem, vraćam se u prvi razred. Osjećam da sam na početku, da nisam nigdje prispio, da ne znam tajnu pisanja, da sam tabula rasa. Autori koji se hvale da su ovladali umijećem pisanja… pa, sumnjičav sam prema njima. Stvarnost uvijek donosi nove izazove, promjene, nove psihološke tipove ljudi. Nema te umjetničke tehnike koja može izaći na kraj s tom nepredvidivošću.
Foto: Majda Turkić
Studirao si francuski jezik i književnost i kroz naš razgovor si zanimljivo objasnio kako za tebe poznavanje drugih jezika i čitanje literature na izvornom jeziku stvara osjećaj mentalnih putovanja. Možeš li čitateljima opisati kako takva putovanja izgledaju?
Što kažu: magarac u Beč, magarac iz Beča. Ne mogu se načuditi sretnicima koji provedu pola života u inostranstvu, perfektno nauče novi jezik, integriraju se u stranu kulturu, ali svejedno ostanu skučenih nazora, ograničeni, zaljubljeni u mentalne obrasce koje su pokupili u svojoj porodici i domovini. To je baš zanimljiv fenomen, zar ne?
Pri kraju sam čitanja jedne enciklopedije, Sva čuda svijeta. Svako poglavlje je o nekom čudu prirode. Knjiga je podebela, ostalo mi je još nekoliko stranica i sine mi: devedeset devet posto opisanih ljepota nisam vidio uživo. Utah, Tajvan, Kenija, Andi… Dobro, putovao sam, omirisao nešto svijeta, zapadnu Evropu ponajviše, obje Amerike, ali toga nikad dosta. Žudnja za putovanjem kod mene je snažna, a, kako znamo, putovanje često povlači za sobom i nemale troškove. Lakše mi je i jeftinije, kroz učenje jezika, upoznavati drugačija društva, kročiti na meridijane koji mi se čine podalekim…
Sada je puno lakše educirati samog sebe. Fantastične su mogućnosti koje internet besplatno nudi. Žalosno je da čovjek ostane samo u jednom jeziku, da ne nauči barem još jedan. To, ako se uradi temeljito i posvećeno, utiče na ličnost, obogati je. Dođe kao neka imunizacija protiv mržnje prema drugim narodima. Ali ništa nije zagarantovano. Uvijek postoji opasnost od bečkih magaraca.
Foto: Majda Turkić
U tekstovima koje objavljuješ čini se da nastojiš isprovocirati čitatelje, kao da želiš postići njihovu reakciju da promišljaju o stvarnosti prostora u kojem egzistiraju. S obzirom da medijske platforme koje objavljuju tvoja promišljanja i kritike društva i sistema konzumiraju osobe sličnih ili istih promišljanja, pitam se da li misliš da dopireš do onog dijela publike koji možda najviše želiš pobuditi, a koji su uljuljkani u jedan osjećaj lažne sigurnosti i bezbrižnosti prostora u kojem žive?
Ne bih rekao da mi je želja isprovocirati. To je jedan naknadni efekat. Nije mi namjera da izazivam omrazu i bijes po svaku cijenu. Jednostavno, neke ideje ne mogu a da ne iznesem javno. Sjednem, popijem kafu, kafa nije samo kafa, ona je ohrabrenje, ohrabrenje u tečnom stanju, i napišem šta mi je na duši. I radujem se objavljivanju. Nekad je to bilo na Nomadu, sada je na Inforadaru. U oba slučaja su mi urednici dali punu slobodu da biram o čemu ću pisati. I na tome sam im zahvalan, utoliko više što se ti moji tekstovi, općenito, više tiču kulture, umjetnosti, a manje politike. Svejedno, u njima nastojim da se držim fakata, sazrelih stavova, da slušam glas razuma, da se ne sakrivam iza grandioznih teorija, iza nekih silnih škola mišljenja. Neću da robujem nijednom izmu, pa neka bude šta bude, neka me pljuju.
Jeste, bude ljutitih komentara na Mreži, ruganja, etiketiranja. Ako je suditi po izvjesnim reakcijama na FB-u, neki bi me najradije poslali u grob. Obično se takvi kriju iza lažnog identiteta, nose nekakve virtuelne fantomke. Mada ima i onih koji se predstavljaju pod vlastitim imenom. Njih više cijenim. Makar svojim likom stoje iza gadosti koje izreknu.
Kafane su isto tako interesantna mjesta. Neko ti priđe, pojavi se iznebuha i, bez minimalne pristojnosti, krene da te vrijeđa. Ponižava te, objašnjava ti kako si glup, kako su ti reference kretenske, kako nemaš pojma ni o čemu, kako nisi pročitao prave knjige, uvijek te prave knjige, a sve zbog eseja koji ti je izašao na infoportalu. Nije ugodno slušati te opaske, otrovne, zajedljive. Ali to je, na kraju krajeva, nešto sa čim se moraš nositi kada djeluješ u javnosti.
Tvrdnja da smo konzervativno, učmalo društvo nije nikakva novost. Divimo se vođama, voždovima, diktatorima. Ne diraj mi u Boga, ne diraj mi u Tita, Aliju, Dodika, partiju ovu, partiju onu… Ovdašnji narodi opčinjeni su silnicima koji im propovijedaju sigurnost. A ja, ako išta propovijedam, to je nesigurnost. Naravno da se u životu moraš oslanjati na radne hipoteze, na intimne vjere. Ali to je jedno, a drugo je megalomanija, potreba da sve objasniš i sve držiš pod kontrolom, da cijeli svijet svedeš na par formula. A svijet je beskrajno kompleksan. Nikom nije dato da shvati više od mrve te kompleksnosti.
Foto: Dženat Dreković
Izdvojila bih tekstove Čuveno ništa i Ateizam kao nada. S obzirom na šira društvena shvatanja, da li si ikada imao negativne reakcije na teme koje otvaraš?
Jedan novinar mi je davno ispričao kako je stanovita osoba, zaposlena u Danima, molila, sa suzama u očima, urednika da ne objavi prvi esej koji si spomenula. Ne vidim šta je prepoznala u njemu toliko odbojno. Još uvijek ne živimo u teokratiji, pod šerijatom, je li? Imamo valjda pravo da slobodno izrazimo ono što mislimo o religiji, pa čak i ako se to vjernicima ne dopada? U članstvu smo Vijeća Evrope, poštujmo onda ljudska prava, ili izađimo iz Vijeća ako nam ide na živce, budimo načisto sa sobom. Elem, esej je išao u nastavcima, bilo je to prije prilično godina. Ne znam šta sam rekao u njemu a da to pametniji mislioci i talentovanija pera nisu već napisali na briljantniji način.
Meni je religija u svojim krutim, izraubovanim varijantama zamorna, sterilna tema. Tek s vremena na vrijeme probudi mi se želja da se oglasim o zastranjenjima religije. Na primjer, kad me preko mjere zabrine koliko klerikalne struje nasrtljivo pokušavaju da prodru u sve sfere života, u obrazovni sistem, institucije demokratije, umjetnost… Napišem tekst i ubrzo se ohladim, bude mi žao što sam potrošio vrijeme uludo.
Brojni prozaisti, pjesnici, možda i većina njih, religijske kodove usvajaju kao idejni okvir pri pisanju svojih djela. Čak i kad nisu bogzna kakvi vjernici, pa čak i ako se izjašnjavaju kao ateisti ili, u najmanju ruku, agnostici. To se nekako radi po inerciji. Prisutno je to neko mračno, nihilističko strahopoštovanje prema fundamentalnim vjerskim knjigama.
Mi smo, barem formalno i statistički, jedna bogobojazna sredina. Logično je onda i da čitaoci preferiraju književnost u kojoj se aksiomi islama, kršćanstva ne preispituju. Ali ne možemo biti slobodno društvo dok god se s tim ne uhvatimo u koštac puno otvorenije nego sad. Sve to, naravno, uz odgovarajuću dozu humora.
Foto: Dženat Dreković
U vrijeme kada si publicirao svoju knjigu “Vidimo se u x” veliki dio javnosti u BiH i regiji na samom početku je tražio i kupovao ovaj naslov. Da li misliš da je poslijeratna tema i način na koji smo se vraćali u jedan “normalan” kolosijek egzistiranja razlog zbog čega se ova knjiga rado čita?
Prvo, ovo što kažeš za interes, za kupovanje Vidimo se u x, to me baš raduje. Nije lako dobaciti do čitalaca. Kad se sjetim tog dugog traganja prije par godina… Malo je relevantnih izdavača iz BiH, Srbije, Hrvatske kojima nisam nudio rukopis na štampanje. I svugdje sam nailazio na šutnju ili, mnogo rjeđe, otvoreno odbijanje. Nije bilo ni zrnca želje za saradnjom na relaciji urednik-pisac. Knjiga je svejedno, kad ju je objavio Nomad, doživjela kvalitetnu recepciju i pobrala pohvalne kritike. Tiraž je bio skroman.
To obijanje pragova izdavačkih kuća me samo dodatno učvrstilo u uvjerenju: da našu eks-ju književnu scenu obilježava sektaštvo i izrazita kompetitivnost. I okrutnost, koja je ponekad namjerna, a ponekad iz nehata. Sve to funkcioniše iza kulisa. Novinari tek na mahove prozru te tabue i onda se po medijima rasplamsaju polemike i prepucavanja. Ali ubrzo se prašina slegne i sve je dobro da ne može bolje biti.
U pojedinim slučajevima ima bogme onog što bih nazvao dubinskim nacionalizmom: svana nešto kao kozmpolitizam, tobožnja otvorenost prema svim ljudima ovoga svijeta, a ispod toga, u najvećim dubinama, vriju šovinističke predrasude, neosviještene. Tu mislim na festivale, natječaje, izdavačke kuće… Takav sam barem utisak stekao objavljujući knjige više od četvrt vijeka. Moguće da je utisak pogrešan, ali da je jak, jeste. Na našoj lit-sceni je mnogo zavisti i škrgutanja zubima. Mnogo se tu noževa zabija u leđa, šutke. A sve blješti od osmijeha i grljenja na objavama po društvenim mrežama.
Priznajem to s tugom. Naime, prostor bosanskog, hrvatskog, srpskog, crnogorskog jezika, prostor od Istre preko Bosanske do Timočke krajine, smatram svojim prostorom, prostorom svog književnog djelovanja. Ali nažalost, previše je tu nevidljivih kineskih zidova.
Što ste tiče drugog dijela pitanja… još nismo izašli na „normalan” kolosijek. To je očigledno, još smo daleko od tog ideala. Poslijeratni period trebao bi potrajati, u prosjeku, par godina. A kod nas se otegnuo na evo već skoro tri desetljeća. Šta mu ja mogu, nisam ga ja izmislio. On je tu. I dalje je sve prožeto njime i bilo bi nepošteno da tu datost izignorišem u svojoj prozi.
Na milion načina se neki istorijski period može pretočiti u literaturu. Pada mi na pamet Humin Adem Čabrić, ili roman Elene Poniatowske o jednoj siromašnoj, neukoj ženi i meksičkoj revoluciji, Flaubertovo Sentimentalno vaspitanje… Svako od njih na sebi svojstven način tretira povijest. Mislim da je najteže kad ti je ta povijest pred nosom, kada te stalno lupa po nosu, kada non-stop pritišće sadašnjost. Koja od toga jedva diše.
I ne mislim samo na prošli rat. Njegov uticaj jeste najintenzivniji, ali ne smije se zaboraviti ni SFRJ, NOB. Zaostavština ideološka, kulturna, mentaliteta socijalizma. Puno ljudi živi u nekom stuporu. Nekritički gleda na tu epohu. Prednjače u tome starije generacije i one dosta mlađe. Jednu propalu državu doživljavaju kao neku vrstu južnoslavenske utopije koju je razorio zli Zapad. Idealiziraju je, maltene kao što vjerski fanatici pričaju o raju.
Platonska Jugoslavija, nema toga. Sjećanje je varljivo, mijenja se, prilagođava se našim potrebama, sklonostima, fantazijama. Stari se obmanjuju jer se sjećaju tog perioda, a mladi se obmanjuju baš zato što ga se ne sjećaju. Imalo je to vrijeme pohvalnih dostignuća, neupitno, ali i sijaset jako, jako štetnih aspekata i učinaka. Kulminaciji toga svjedočili smo u devedesetima. Bratstvo i jedinstvo? Ako je bilo tako bajno, otkud toliki pokolji, toliki sadizam? Hajde da glorifikujemo Jugoslaviju samo da se ne suočavamo s nalazima Haškog tribunala, sa stravom Viline vlasi. To mi izgleda kao neki sindrom, moralna patologija, bolesna fiksacija na jednu bivšu državu. Neuspješnu, uostalom. Na to sve, idealizacijom Jugoslavije kao da se želi obesmisliti BiH. Po tom narativu, BiH je neodrživa tvorevina, beznadno disfunkcionalna – osim ako se ne ugradi u neku novu, poboljšanu verziju Jugoslavije.
Te istorijske periode, krucijalne za nas, uvijek pretresam, preturam, sondiram. Tražim pukotine, pokrajnje ulice. Mrsko mi je koračati utabanim stazama. Pri oblikovanju svojih romana trudim se naći svježe uglove gledanja. Tragam za novim načinima pripovijedanja koji odgovaraju realnostima, saznanjima dvadeset prvog vijeka, a ne dvadesetog, ili devetnaestog. Neću da na silu dramatiziram radnju, da izmišljam kojekakva ubistva, iznenađujuće preokrete, skandalozne preljube, terminalne faze raka, vulkanske katastrofe, samo da bih zaslužio pažnju čitalačke publike.
U Vidimo se u x postoje cijeli pasaži posvećeni moćima vještačke inteligencije. Nekako sam sretan kako se to preplelo s posrnućima i usponima likova. I to nisam uradio planski, “sad je AI u modi, idem o tome pisati”. Te su stvari polagano isklijale iz postupaka protagonista, iz njihovih stremljenja, interesovanja. Ništa od toga nije bilo predviđeno kad mi je bljesnula u glavi skica priče, kad sam shvatio da bih mogao napisati taj roman, da imam kondicije da ga “istrčim”.
Foto: Dženat Dreković
Objasnio si kako si u knjizi “Vidimo se u x” likove Andija i Grofa gradio uzimajući fragmente od osoba koje poznaješ ili sa kojima si bio u slučajnoj interakciji i koji su ti bliski. To znači da je možda svako od nas pomalo dio likova tvog romana. Da li je to fulcrum (tačka oslonca) tvog romana, da se svaki čitatelj može jednim dijelom poistovjetiti sa iskustvom nekih od tvojih likova?
Volio bih, ali to je nemoguće. Ima i uvijek će biti onih koji se neće moći identifikovati ni sa jednim likom iz mojih romana. Ljudske psihologije se previše razlikuju, kao i književni ukusi. Lako mi je zamisliti nekog ko uzima Vidimo se u x s interesom, ali sat kasnije ga baca u smeće s prezirom, mržnjom, srdžbom. Mogu zamisliti i suprotno: da se neko zbliži s njegovim protagonistima, ali ne na način da se ogleda u njima, to mi se ne bi svidjelo, nego da, upoznajući ih, oživi neke zamrle dijelove sebe.
U razgovorima za medije sam pretjerivao tvrdeći da likove gradim isključivo prema stvarnim ljudskim bićima. Tačno, ona mi katkad dadnu poticaj za građenje neke fikcionalne ličnosti. Međutim, proza ima svoja ograničenja, svoje zahtjeve, i ti likovi iz mojih romana su svoji, samosvojni, a ne kopija bilo koje žive osobe. Zuher, recimo, iz Čovjeka u podrumu, nastao je skoro pa iz ničega, iz nekoliko crtica, nagovještaja, sanjarija.
Razmislimo o snovima. U njima defiluju razni likovi, naši bližnji ili potpuni neznanci, živi, mrtvi, imaginarna stvorenja. Dodjeljujemo im određene uloge, ponašanje, govor, motive. Taj je kreativni proces utkan u naše neurone. Dok sanjamo, stvaramo likove. Znači, nije to nikakva privilegija pisaca, “stvaralaca”. Uživljavati se u različite osobe, izmišljene ili stvarne, za mene je to neodoljiv izazov. Avantura je pokušati izaći iz vlastite kože, pokušati svoje „ja” ostaviti po strani i biti neko drugi. Ima nekog oduška, olakšanja u tom samozaboravu. Pessoa kaže u jednoj pjesmi: “Sam se sa sobom mimoilazim na vlastitom putu.” Takav je i moj put.
Foto: Dženat Dreković
Naša egzistencija u poslijeratnom podneblju je česta tema tvojih romana. Slojevito pisanje i gradnja sadašnjosti kroz prošlost je značajna odrednica tvog narativa. Da li imaš namjeru da se držiš tog žanra ili tematike kako bi tvoji romani predstavljali svojevrsnu arhivu naše prošlosti ili smatraš da ćeš u jednom trenutku imati potrebu da se jednako studiozno baviš nekom drugom temom?
Ne zadajem sebi stroge, dugoročne ciljeve. To je svojstvenije književnicima koji žive u stabilnim, snažno industrijalizovanim demokratijama. U takvim zemljama puno su manje šanse da se desi neka društvena katastrofa nego kod nas.
Ali nešto bih važno htio ovdje napomenuti. Vešovićeva Smrt je majstor iz Srbije, Pod pritiskom Faruka Šehića, Kad sam bio hodža Damira Ovčine, Cvijetićev Schindlerov lift, Avdićevih Sedam strahova, Uzunovićev Kesten… Sve te knjige na vjerodostojan, hvalevrijedan način obrađuju faktografiju rata. Ne uglavljuju proživljeno iskustvo u unaprijed zadati ideološki kalup. Ne zavaravaju čitaoce lažnim simetrijama. No, te knjige su više izuzeci nego pravilo.
Možemo biti slijepi, praviti se da ne vidimo šta se zbiva, ali vodi se jedan “tekstualni” hladni rat na našem jeziku. Trka u naoružanju riječima. Koje će prozne perspektive pobijediti: one u kojima se bosanski rat predstavlja kroz mutnu prizmu relativizacije ili one koje uvažavaju fakte, uključujući sudske presude? Meni se čini da je onaj prvi pristup zasad u ogromnoj prednosti. On ima mnogo pristaša, koji se po svjetonazorima ipak snažno razmimoilaze. Jedni se naslanjaju na Iliju Garašanina, drugi na Karla Marxa. Uprkos tome, njihovi pogledi na pomenuti rat ne razlikuju se suštinski. U pozadini njihovih razmišljanja stoji glomazan teorijski aparat, a taj aparat nije adekvatan za opisivanje užasa koji se desio u BiH.
Drugim riječima, vezu goblen bagerom. Tako to biva kad su ti ideje stoput važnije od saosjećanja i sućuti. A te emocije trebale bi biti glavni orijentiri pri sagledavanju događaja koji su bili tako strašni, tako šokantni. Potrebna je i hrabrost da raskrstiš s onim u šta si cijeli život vjerovao. Razočaraju te neki intelektualci, pisci u koje si se kleo. Jedan moj nekadašnji prijatelj, bloger, kazao je: “Zato mi se smučio moj rođeni jezik, zato pišem na engleskom.” Ja ne bih išao tako daleko, ali razumijem ga.
Kako god, naivno je zanemariti taj proces, taj rat interpretacija koji se odvija ne samo u politici već i u književnosti. Nadam se da sam kroz svoju prozu makar malo doprinio borbi protiv lažnih, uprošćujućih naracija o ratu. Iako mi to u pisanju nikad nije bila osnovna namjera, daleko od toga.
Najzad, nisam tiranin prema vlastitim unutrašnjim energijama. Pratim njihovo kretanje, pulseve, boje. Pa ako jednog jutra odluče da je dosta neke teme, pokoriću se.
Foto: Dženat Dreković
U knjizi “Vidimo se u x” slikovito opisuješ likove “strance” koji su radili u internacionalnim organizacijama u Sarajevu i BiH. Njihovi maniri, ponašanje, odnos prema lokalnom stanovništvu imaju karakterističan postkolonijalni ton. Da li je tvoja pozadina francuske književnosti i antropološke teorije utjecala na poimanje prošlosti i stvarnog stanja u zemljama u tranziciji?
Odavno traje to moje samopodučavanje o velikim silama, supersilama, imperijama, carstvima koja umišljaju da im je data božanska misija da pokoravaju manje i slabije. Bitan je bio Edward Said, njegov Orijentalizam, palestinski istoričar Rašid Halidi i drugi. To je kad je riječ o grijesima Zapada.
Moram spomenuti i Ewu Majewsku Thompson. Ona je istraživala spregu između ruske “klasične” književnosti i ruskog imperijalizma. Moje stajalište je tamo negdje na sjecištu Edwarda Saida i Ewe Thompson. Odnosno, Zapad jeste kriv za tolika kolonijalna zlodjela, ali nipošto ne okrećimo glavu od Moskovije i onog što je nastalo iz nje. Kad pročitate studiju Ewe Thompson, ne možete više čitati Tolstoja, Dostojevskog, Ljermontova, Puškina onako kako se to činilo u gimnazijama osamdesetih. Strašna, strašna je sudbina Čečena i drugih kavkaskih naroda. Ruski osvajački apetiti, koji se protežu na stoljeća, to je da te uhvati jeza. Malo se o tome diskutuje, govori, piše. To je skandalozno.
Onda, Kundera. On je u svojim ogledima razmatrao relacije između velikih i malih naroda, disbalans između velikih i malih kultura, književnosti. Puno je nerazumijevanja kod ljudi iz velikih, moćnih država kada dođu u Bosnu i pokušaju da je upoznaju. Neki, dobronamjerniji opskrbe se literaturom koju su o nama pisali njihovi sunarodnjaci. Tako izgrade svoje stavove. Eventualno, bace se na čitanje Na Drini ćuprije, ali doguraju do nabadanja na kolac i dalje ne mogu izdržati. Ili kad uče jezik, obeshrabre se već na padežima, svršenom i nesvršenom vidu glagola, odustanu.
Malo sve to karikiram, naravno. Ono što hoću da kažem jeste da je lavovski dio onog što jeste kolektivno iskustvo moderne Bosne, uključujući i razdoblje iza Drugog svjetskog rata, nenapisan i neispričan. Ako doputuješ ovamo kao stranac i želiš da saznaš gdje si i s kim si, moraš gadno da se potrudiš jer gro znanja zataškan je u usmenoj kulturi. Većina se ne usuđuje na tako zamašan poduhvat, već ostanu u nekoj vrsti „staklenog zvona”, čak i kad provedu godine radeći u međunarodnim organizacijama ili ambasadama.
Ne bih želio da budem shvaćen kao da nekog ovdje osuđujem. Veoma je teško upoznati kulturu koja nije adekvatno arhivirana, obrađena, istražena u mjeri u kojoj je to, recimo, francuska ili njemačka. Ni sam se ne bih mogao pohvaliti da odlično poznajem zajednicu u kojoj sam rođen i odrastao.
Foto: Dženat Dreković
Tvoj roman istražuje tematiku postratne egzistencije. Da li je razlog tome lično suočavanje sa prošlošću u smislu psihološke rehabilitacije koja nam zapravo svima treba? Kakve su tvoje emocije dok istražuješ i pišeš o ratnoj ili postratnoj tematici? Ili pak samo pokušavaš da radiš socijalnu intervenciju i osvještavanje široke publike o haosu kroz koji smo prošli?
Ne gajim naročitu sklonost prema ratnoj tematici. Naprosto, moja proza je orijentirana na sadašnjost. A bliži si istini ako o toj sadašnjosti pišeš uzimajući u obzir taj njen mračni, neugodni bekgraund. U nizu intervjua osvrtao sam se na ova tvoja pitanja… malo sam i umoran od toga. Ponekad imam dojam da se opravdavam, da se branim od neosnovanih optužbi, da sam kriv što nisam autor nekog zabavnog pustolovnog romana à la Indiana Jones ili kakve tolkinovske sage o zmajevima i hobitima.
Ne treba od čitalaca praviti svete krave. Fascinantni su mi neki naši čitaoci, a ima ih pogolem broj, mislim na one kojima nimalo neće zasmetati rat u nekom debelom romanu o Holokaustu, ali hoće kad se radi o recentnoj bh. književnosti. Ima tu dosta čitalačke uobraženosti, kad neko složi zgađen izraz lica i ispali, hladno, oholo: “Ne čitam be-ha.” U prevodu, nije to dostojno mog mozga, moje istančanosti, mog svjetskog duha. Kao, podrazumijeva se da u toj literaturi nema ništa vrijedno. Individue svjetskog kalibra čitaju samo Evropljane i Amerikance. I time pokazuju da su i one dio tog bijelog svijeta. One čitaju samo „provjereno“. Pao bi im rejting kad bi trošile svoje dragocjene minute na tamo neke priče koje imaju za okvir opsadu u kakvom skučenom bosanskom gradiću. Ali pazi sad ovo: prevedeni bestseleri o masakrima u Aziji, o postkolonijalnim tminama u Africi, to je već okej, to uzdiže, oplemenjuje duh, to zavređuje duge diskusije do kasno u noć, uz vino i mezu.
E to je ta čitalačka uobraženost. Ili, još bolje, neka forma samomržnje. Kao da se sramiš vlastite boje kože pa se opsesivno trljaš kremama da je izbijeliš. Degradirana, ponižena, upropaštena društva gube i sposobnost samovrednovanja. Često čujemo onu jadnu tezu da prvo moraš uspjeti vani da bi uspio ovdje. Drugi, dakle, vrednuju, a mi nismo sposobni za to. U prvom krugu vrednuju Hrvatska i Srbija. U drugom, ako se nekom posreći, vrednuju zemlje gdje se govore “svjetski” jezici. I tako se vraćamo na Saida, na Ewu Thompson…
Mene ponajviše interesuje period od mog rođenja do današnjih dana. To bih nazvao nekim mojim istorijskim vremenom. U tih nekoliko decenija smijenila su se tri državna sistema: socijalistički, ratni, da ne kažem opsadni, i ovaj, postdejtonski. Tome treba dodati činjenicu da su se paralelno odvijale spektakularne, revolucionarne promjene na globalnom planu. Černobil, rušenje Berlinskog zida, raspad SSSR-a… I naravno, tehnološki bum od devedesetih naovamo. Bujanje interneta, Web 2.0, društvene mreže, pametni telefoni… Drugačiji je način kako pristupamo informacijama, kako ih obrađujemo, apsorbujemo.
Pisati o današnjem trenutku, a zanemarivati tektonske pomake izazvane internetom, digitalizacijom, to je za mene promašaj. Nije bit samo usput spomenuti Facebook ili duboki web. Nužno je sagledati internet iz šireg ugla, pozabaviti se njegovom filozofijom, njegovim impaktom na pojedinca i ljudski rod.
Smatraš li da pisanjem i objavljivanjem rukopisa možeš promijeniti svijest društva?
Za ono što pišem, ne mogu potvrditi. Ali književnost ima tu moć, ma šta cinici pričali. Knjige mogu da mijenjaju ljude – pod jednim uslovom: da su čitaoci otvoreni za mijenjanje. Mene jesu mijenjale i mijenjaju. Što je dirljivo, s obzirom na to koliko mi je karakter težak.
