Činilo se da je malo stvari u svijetu tako nepromjenjivo kao njemačka ljubav prema pivu, no neumoljiva statistika pokazuje da najpoznatija pivarska industrija tone sve dublje. Do sve manje potrošnje piva dovelo je starenje stanovništva i, ironično, zakon o čistoći piva koji je njemačku industriju i postavio na prvo mjesto u svijetu.
Činjenice su neumoljive: prema novim podacima njemačkog saveznog statističkog ureda, njemačka proizvodnja piva pala na manje od 100 milijuna hektolitara, prvi put nakon ujedninjenja 1990. godine. Isti izvještaj otkriva i da je potrošnja piva pala tri posto samo u godinu dana na 101 litru po osobi, a roditelji su pili 30 posto više nego njihova djeca danas.
Broj pivovara u posljednjih je nekoliko desetljeća pao 50 posto, a na pivarskim institutima vlada tmurno raspoloženje: čak i profesori na prestižnom Weihenstephanu u Munchenu otvoreno kažu da će vrlo mali broj njihovih studenata raditi kao pivarski majstori, većina će ih završiti na inženjerskim poslovima ili u farmaceutskoj industriji.
Kovanica brauereisterben, smrt pivarstva, na užas njemačkih ljubitelja piva već se udomaćila u rječniku. No, brauereisterben ima smisla: sve dublje kopanje po statistici otkriva sve veću depresiju. Samo u Berlin krajem 19. stoljeća postojalo je oko 700 pivovara, danas ih postoji samo desetak. Pivarski stručnjaci koji su prije samo pet godina dolazili u Njemački proučavati proizvodnju “jedinog pravog piva na svijetu” danas kažu da više ne mogu posjetiti mjesta na kojima su studirali jer – ne postoje.
A kao sol na ranu dolazi podatak da njemački pivari odlaze u druge zemlje, osobito SAD, i tamo se uključuju u – ili sami pokreću – proizvodnju piva u malim, specijaliziranim pogonima. Da bi nokaut bio potpun, mnogi “izbjegli” pivari Nijemcima pred nosom odnose nagrade na svjetskim sajmovima.
Predstavnici njemačke industrije piva za put industrije prema dolje uglas tvrde da su krive dvije činjenice: sve starije stanovništvo i zakon o čistoći piva.
Za razliku od prošlih vremena, danas male njemačke gostionice više liče na skupove umirovljenika nego na mjesto gdje se skuplja raskalašeno drušvo. Mladi Nijemci sve više odbacuju alkoholno pivo i okreću se energetskim napitcima poput Red Bulla – to tržište godišnje raste odličnih 18 posto.
Optimisti će reći da prošlogodišnji Oktoberfest bio veći nego ikad, no ocjenjivati zdravlje njemačke industrije piva broje posjetitelja na Oktoberfestu isto je kao ocjenjivati američku kulturu brojem posjetitelja u Disneylandu. Kad vam fotoreporteri na festivalu piva najviše slikaju Paris Hilton, onda se valja zapitati što je zapravo Oktoberfest.
Drugi problem star je oko 500 godina. Reinheitsgebot, naredba o čistoći, iz 1516. stotinama godina propisivao je od čega se i na koji način smije praviti pivo. Uz sve dobro što je taj zakon donio, a riječ je zapravo o prvom zakonu koji štiti potrošače, on ima i vrlo lošu popratnu pojavu: Nijemci ne žele ni probati pivo koje nije rađeno prema naputcima toga zakona. Naravno, on se ne poštuje kad je riječ o proizvodnji za izvoz, no na domaćem tržištu on se striktno poštuje.
Posljedica toga je izostanak ikakvih inovacija u proizvodnji piva, osim čisto mehaničkih ubrzavanja proizvodnje. Dok u susjednim zemljama proizvođači eksperimentiraju s novim tvarima, okusima i načinima proizvodnje, njemačke pivovare tvrdoglavo se drže starih metoda. Kupci se zbog toga okreću pivu iz drugih zemalja, a domaća industrija trpi.
Za oporavak njemačke industrije piva jedini recept je pomirba starog i novog. S jedne strane apsolutno valja čuvati stare recepte i metode, no valja dopustiti inovacije i prihvatiti nove trendove. Nema dvojbe da samo nova regulacija i svježa krv u pivarskom biznisu može spasiti tradiciju pivarstva.
