Nismo štedjeli novac slušajući ih kad god smo mogli po restoranima i krčmama biše Jugoslavije, ali i u uglednom restoranu u Zagrebu, čiji vlasnik dobro zna kako, osim hranom, udovoljiti gostima. Oni svoju svirku ne naplaćuju po određenoj tarifi, nego: daj, što daš! I to je draž sudjelovanja u njihovom muziciranju.
I šta je, manje-više, iza njega ostalo? S jedne strane Bregović, Bijelo dugme i tržište jugonostalgije, s druge strane Bora Čorba i nacionalističke baljezgarije. Na sreću, ukazao se i treći put – on ide neočekivanim smjerom od Beograda do Makarske.
Sarajevo je grad tragedije, ali i pobjede; prošlosti s kojom bi se dalo ponositi jednako kao i stidjeti. Pritom, pogrešno bi bilo razmatrati ovu temu u kontekstu ode ili hvalospjeva Sarajevu, niti ovakvi tekstovi to trebaju činiti; mit o sarajevskom Jerusalimu, ili jerusalimskom Sarajevu jednako dovodi u pitanje sva poređenja u kontekstu autentičnosti.