S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu, a hrvatska desnica nije delulu. Postoje dobri razlozi zbog kojih je, tri i po decenije nakon raspada Jugoslavije, još uvijek opsjednuta bivšom državom toliko da njenu zastavu stavlja na jumbo plakate.
Nekad je, i to sve češće, hrvatska stvarnost toliko zabavna da je u njenoj analizi najbolje zanemariti alate historiografije, sociologije ili politologije, a pomoć tražiti od psihologije. Jer da je bilo tko drugi, osim HDZ-a, oblijepio čitav Zagreb jumbo plakatima s jugoslavenskom zastavom, uparenom sa zastavom duginih boja, ishod bi neupitno bio sljedeći: Sami plakati bili bi masovno vandalizirani, naručitelji bi momentalno bili pozvani u policiju na obavijesni razgovor zbog sumnji u rušenje ustavnog poretka, dok bi na HRT-u, isto kao na svim televizijama s nacionalnom koncesijom, ponajprije na Novoj TV, koja u Hrvatskoj ne funkcionira ništa manje na nacionalnim pozicijama od javne radio-televizije bile organizirane debatne emisije u kojima bi netko tko bi eventualno branio poziciju onih koji su plakate postavili, predstavljao klaunovsko opozicijsko mišljenje. Točno onako kako je to bilo u debatnim emisijama na temu Thompsona i njegovog rekordnog koncerta posljednjih dana.
Sumrak je dozvao noć, a noć bombardere. Čuli su se, dolazeći s mora, kao da medvjedi neprekidno brundaju, ali se vidjeli nijesu.
Traumatični događaji u poslednjoj deceniji postojanja države, učvrstili su kod ljudi iz bivše Jugoslavije percepciju da su ekonomski problemi proistekli iz neodrživog oslanjanja na spoljni dug, zasenjujući prethodne decenije uravnoteženog rasta i suzdržanog zaduživanja. To emotivno nasleđe do danas definiše okvir ekonomske istorije Jugoslavije i na domaćem i na međunarodnom planu.
Turistička egzotičnost nekadašnje Jugoslavije ima i svoju pozitivnu, emancipatorsku ideološku stranu – kako za domaće, jugonostalgične turiste, tako i za strance. Slobodnom „post-Jugoslovenu“ – razvijenom u jednoj od politički nevažnih država-naslednica, zavisnom od diktata svetskih centara moć, ekonomski zaostalom i stigmatizovanom od strane nedavnih ratova i novih balkanističkih stereotipa – idealizovane slike i epopeje hrabrih partizana, državnika svetskog glasa Tita, socijalno pravedne i multikulturno uređene federacije najbliža su ostvarena utopija, koje se rado seća.
Trčeći prolazim kraj Tivolija i razmišljam o kultnom albumu Zorana Predina i Arsena Dedića, Svjedoci priče, na kojem im se na odjavnoj pjesmi „Domovina“ pridružio i Bora Đorđević, a koji je snimljen upravo u Tivoliju, u proljeće 1989. Taman na vrijeme da odjavi jednu zemlju i jedno doba.
Dakle bilo tko normalan tko čita ovaj tekst može zaključiti samo jedno, moje djetinjstvo u Jugoslaviji obilježio je sport, ne politika, sport kakvim nam ga je ostavio čovjek u bijelom koji je otvorio Mediteranske igre 1979. godine u Splitu, sport u svim svojim predivnim različitostima.
Mnogi kritičari bogumilstva tvrdili su da Bosanska crkva nema nikakve veze s ovim prilično dualističkim učenjem, nego da je riječ o ranom hrišćanstvu, da na bosanskim stećcima nema nikakve originalnosti, a još manje odjeka dualizma ili prisustva bogumilskih elemenata. Senadin Musabegović, kako sam već napomenula, tražio je i nalazio brojne razlike između ikonagrafije hrišćanskog srednjovjekovlja, na djelima velikih evropskih slikara, i srednjovjekovlja prikazanog na bosanskim stećcima.
Knjiga generacije "Pojedinac i povijest - Građanin Daniel Ivin" je važna studija riječkog pisca Vuka Perišića koja razgolićuje laž nacionalizma i reafirmira vrijednosti jugoslavenske ideje.
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
Nijedna od nacionalističkih ideologija, a ponajprije one najbrojnije, nisu perspektive ‘svojih’ naroda vidjele u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija, kaže historičar Milivoj Bešlin.
Kapitalistički poredak donio je prosperitet i blagostanje manjini, pa ne iznenađuje da jugonostalgija i dalje postoji. Ogleda se u čežnji za socijalizmom, socijalnom sigurnošću i jedinstvenim nacionalnim identitetom.
