Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh pacifističkoga Predragovog bića, navevši kako je on "radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički" u do jednom svojem humanističkom djelovanju, koji je svim svojim municijskim sredstvima, i pjesničkim i kazališnim, i kolumnističkim i žurnalističkim vazda stremio – "ogoliti što brojnije varijante ratnoga apsurda".
Desetog januara 2016. godine svoj posljednji ovozemaljski dah u New Yorku je ispustio David Bowie i otišao da u crvenim cipelama pleše svoju Odiseju u svemiru. Dvije godine kasnije, istog tog januara napustio nas je veliki Pradrag Lucić, novinar, pjesnik, urednik… Ili, najkraće: car.
U slučaju Predraga Lucića hrvatski kulturni fašizam manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem
Afirmiravši se pišući "primijenjenu poeziju", kako je to žanrovski odredio Arsen Dedić, pomalo je nepravedno iza očiju javnosti ostala takozvana ozbiljna poezija Predraga Lucića. A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima
“Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” prava je poslastica, nezaobilazan svezak za svaku samosvjesnu kuću biblioteku. Ali ona nije samo to: ovdje u nas, gdje je ime Duje Bratta al pari s gospodstvom Corta Maltesea, ona je primjeren uvod u “ples slobode” što su ga na onoj plaži finim koracima poveli Duje, Corto, Alem, Hugo, i svi ostali iz boljeg svijeta ironije, sumnje, ljepote i intelektualne elegancije
S Viktorom Ivančićem povodom obnovljenog izdanja knjige 'Točka na U' razgovarao Nenad Veličković.
