Novinarima Borisu Dežuloviću i Viktoru Ivančiću policija je došla na vrata jer je desničarska udruga, preko odvjetnika i člana Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora Srećka Ilića, pokrenula postupak odjave njihovih prebivališta
“Istina i pravda bez ljubavi mogu postati tvrde i hladne. Božić nas poziva da u hrvatskom društvu ponovo otkrijemo ljepotu ljubavi”, kaže u razgovoru za naš list zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, odgovarajući na pitanje zbog čega jaslice u šibenskoj crkvi Gospe van Grada pršte od ljubavi prema Endehaziji
Moj dida sa Šolte je došao u ambulantu. Ona doktorica Singolo je spustila cvike i pitala je: „Onda? U čemu je problem?“ Dida je rekao: „Ma problem mi je ova ustašija na vlasti! I ovi šta urlaju Za dom spremni po ulici i po stadijonima, i ovi šta navuku crne kapuljače i napadaju dicu koja plešu folklor, i ovi šta cipaju strane radnike iz Nepala i Sirije, i naročito ovi ministri iz vlade šta seru da Srbe, Jugoslavene i komuniste triba satrat… E, čin to vidin isti sekund mi skoči tlak, srce mi se uzbuba, cili se opotin i dođe mi totalno slabo!“
Ni crvene petokrake na zastavama ni ćirilica na transparentima nisu ono što je uistinu iziritiralo vladajuće desničare: ono što ih je osupnulo je odsustvo straha kod tisuća građana koji su javno dignuli glas protiv fašizacije hrvatskog društva. Nespokoj izaziva činjenica da to više nije šačica kulturnjaka, novinara i aktivista
nda je za dva minuta u razred ugibala ona direktorica. Ona je pitala: „Šta je bilo, Smiljo? Koja je frka?“ Uča je rekla: „Dica su taman išla da će pisat zadaću iz hrvackog Moj grad, a onda smo skužili da četri mrgaša šaraju grafite po školi!“ Dića je rekla: „E znan, vidila san ih kroz ponistru! Lipi su in grafiti za popizdit! Ubij Srbina, Zakolji Srbina, pa kukasti križovi…“ Uča je pitala: „I šta ćemo sad?“ Dića je rekla: „Ništa! Nastavićete pisat zadaću! Šta se to nas tiče?“
Zašto bi splitski crnokošuljaši pomislili da društvo neće tolerirati njihov napad na Srbe? Zato što će predsjednik Vlade na iznuđenoj konferenciji za štampu reći “fuj, fuj” i još jednom ih poučiti kada je “Za dom spremni” neprihvatljivi ustaški poklič, a kada su to “riječi jedne pjesme” koju on i njegova obitelj vole slušati?
Viktor Ivančić o budućnosti novinarstva, o tome hoće li nekadašnju poštenu inteligenciju zamijeniti poštena umjetna inteligencija, može li ideološka razdjelnica ujedno biti i granica između dobra i zla, ali i o feralonostalgiji.
Višeznačnost, aktualnost i ironija ključne su odlike filma „Paviljon“ redatelja Dine Mustafića i scenarista Viktora Ivančića, koji je krajem rujna stigao na kino repertoar u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Film je privukao pažnju i prije nego što je 15. kolovoza otvorio Sarajevo Film Festival, jer je bilo zanimljivo čekati rezultat suradnje dvojice kreativaca kojima film nije glavno područje: sarajevskoga kazališnog redatelja Dine Mustafića koji je svoj posljednji film, bosansku ratnu dramu „Remake“, snimio prije više od dvadeset godina, i scenarista Viktora Ivančića, neprikosnovenog majstora novinarstva i političke esejistike te zapaženog pisca, ali bez velikog iskustva u pisanju filmskih scenarija, kojemu je u tom poslu pomogao koscenarist, tuzlansko-šibenski novinar i pisac Emir Imamović Pirke.
Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam poklič “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njena okosnica i dalje smjela tražiti na crnoj margini
Viktor Ivančić: “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse”, Ex Libris, Rijeka, 2025. zbirka je briljantnih eseja o profesiji koja odumire
HAZU zapravo apelira da se prestane s ocrnjivanjem Endehazije. Akademija smatra da Pavelićeva kvislinška država i njena nacistička ideologija ne smiju biti izložene ludilu “suvremene ideologizacije”, nego tretirane kao fatumi koji će se bezbolno uklopiti u slavnu i časnu hrvatsku povijest
To što su trideset godina po okončanju rata "ratne rane" sve unosniji resurs za proizvodnju srbofobičnog ambijenta svakodnevice, za normalizaciju diskriminacije, nije posljedica ni srpske ratne agresije ni srpskog ratnog poraza, nego hrvatskoga mirnodopskog debakla
