Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) početkom travnja preuzelo je istragu o možebitnom nezakonitom ponašanju Ursule von der Leyen u vrijeme sklapanja posla s farmaceutskom kompanijom Pfizer za kupovinu cjepiva protiv Covida-19. Istraga je prvo pokrenuta u Belgiji, po prijavi jednog farmaceutskog lobista te mađarske i poljske vlade, a nakon što je New York Times otkrio da su Von der Leyen i šef Pfizera Albert Bourla pregovore o kupnji cjepiva vodili u tajnosti. Tereti je se da je trgovala utjecajem, zloupotrijebila svoj politički položaj i izbrisala potencijalne dokaze odnosno SMS poruke s detaljima pregovora. Naknadno je ustanovljeno i da je četvrtina od 20 milijardi eura teškog “megadeala” s Pfizerom bila suvišna, odnosno da je kupljeno najmanje četiri milijarde eura cjepiva previše.
Koliko evropski politički establišment drži do takvih optužbi najbolje svjedoči činjenica da su Ursulu von der Leyen njezini pučani ponovno nominirali za predsjednicu Evropske komisije. No tom establišmentu treba priznati i da nonšalantnim stavom prema ovom slučaju, ako ništa drugo, barem pokazuje da nije licemjeran. Način na koji je Von der Leyen pregovarala s najvećom farmaceutskom kompanijom u svijetu nije, naime, u Evropi nikakva aberacija već standardna praksa.
O tome svjedoči i serija istraživačkih tekstova koje su tijekom lipnja objavljivali evropski novinari udruženi u istraživački konzorcij Investigate Europe (IE). Grupa novinara osam se mjeseci bavila načinom na koji se u evropskim članicama nabavljaju lijekovi, razgovarala je s desecima liječnika, zdravstvenih dužnosnika i ljudi iz industrije, te došla do zaključka da je u pitanju maksimalno netransparentna rabota u kojoj farmaceutske kompanije vode igru po principu zavadi pa vladaj kako bi članice obmanule da vjeruju kako su sklopile povoljne ugovore, a zapravo nemaju pojma da su ih kompanije oderale.
Cijene lijekova kriju se ugovorima o tajnosti koje su vlade obavezne potpisati ako ih žele kupiti, zahvaljujući čemu bogate članice Evropske unije u pravilu za iste proizvode plaćaju manje nego one siromašne, koje zbog previsokih cijena svoje pacijente onda ne mogu liječiti inovativnim skupim lijekovima za teške bolesti. Krajnji rezultat takvog u srži koruptivnog sustava činjenica je da, kako je novinarima rekao Clemens Martin Auer, bivši zaposlenik austrijskog ministarstva zdravstva, u Evropi žive građani prvog, drugog i trećeg reda kada je u pitanju dostupnost lijekova. Krajnji rezultat toga sustava je i da profiti farmaceutskih kompanija, naravno, neprekidno rastu, pa je tako sredinom lipnja jedan švicarski zdravstveni dužnosnik novinarima rekao da liječenje najnovijim onkoloških lijekom njegova država plaća 50 tisuća eura mjesečno, što je cijena, kaže, kakvu još nisu imali.
Ako je Švicarcima skupo kako li je tek siromašnim građanima istočne i južne Evrope novinari su pokazali na primjeru “čudotvornih” lijekova za cističnu fibrozu koje proizvodi američka biotehnološka kompanija Vertex Pharmacuticals. Budući da ima monopol, kompanija ne samo da za tretman ovim lijekovima može tražiti i 200 tisuća eura godišnje, što je oko 40 puta više od procijenjenog troška proizvodnje, nego postoje i goleme disproporcije u cijenama koje plaćaju bogate i siromašne članice EU-a.
Clemens Martin Auer (Foto: Arno Mikkor/Wikimedia Commons)
Za lijekove Vertexa, procjenjuju novinari na temelju dostupnih podataka, tako najmanje plaćaju Francuska, Italija i Španjolska – 71, 81 i 87 tisuća eura godišnje po pacijentu, a najviše Češka, Litva i Cipar, po 140, 175 i 200 tisuća eura. IE navodi primjer 27-godišnje Poljakinje koja boluje od cistične fibroze, a koja je 2020. godine emigrirala u Njemačku jer poljski zavod za zdravstveno osiguranje tada nije pokrivao liječenje Vertexovim lijekom s obzirom na to da nije uspijevao ispregovarati prihvatljivu cijenu. Poljakinja je prvo skupila 200 tisuća eura tako da su joj roditelji prodali auto i pokrenuli crowdfunding kampanju da bi kupila lijek u svojoj zemlji, a nakon što je uvidjela da je lijek djelotvoran otišla je preko granice. U Njemačkoj se zaposlila i dobila zdravstveno osiguranje, a time i besplatno liječenje jer je Njemačka kao utjecajna država s velikim tržištem dobila povoljniju cijenu i lijek uvrstila među one pokrivene osiguranjem.
Upravo je Njemačka, objašnjava IE, jedna od nekoliko država koje farmaceutske kompanije odabiru kao prvu točku za ulazak na evropsko tržište, nakon što Evropska agencija za lijekove (EMA) izda odobrenje za stavljanje nekog proizvoda na tržište cijele Evropske unije. Odobrenjem EMA kompanijama daje ekskluzivni pristup tržištu na najmanje osam godina, što znači da kompanije nemaju konkurenciju i slobodne su krojiti uvjete po kojima će prodavati svoje proizvode. Vlade zemalja u koje kompanije prve ulaze s njima dogovore inicijalnu, zapravo samo formalnu cijenu, koja je ujedno i jedini javno dostupan podatak.
U interesu je kompanija da ta javno izlistana cijena bude visoka, jer se ona koristi kao referenca za pregovore s drugim državama. No u stvarnosti postoji paralelan sustav pregovaranja koji se odvija iza zatvorenih vrata, a često se događa da ti tajni pregovori uključuju dogovor da kompanija odabranoj državi postupno vraća razliku između službene i tajno ispregovarane cijene, odnosno da država praktički bez kamata kreditira kompaniju. Što je veće tržište, veći je i iznos javnog novca privremeno pozajmljenog kompaniji, a ona u međuvremenu sklapa dealove s drugim državama, koristeći službenu, višu cijenu kao referentnu točku oko koje se pregovara.
Iako u EU-u postoji evropska baza podataka o cijenama lijekova Euripid, Njemačka uopće nije njezina članica. Štoviše, ta je zemlja upravo u procesu reforme svojih zakona o medicinskim istraživanjima, čiji je cilj privući farmaceutsku industriju što povoljnijim uvjetima poslovanja. Nova strategija predviđa još više tajnosti, uključujući i u slučajevima kada se ispostavi da neki novi lijek koji je ušao na tržište prije završetka svih faza kliničkih ispitivanja nije djelotvoran.
Investigate Europe je uz pomoć njemačkog javnog instituta IQWiG izradio listu 32 inovativna lijeka koji dokazano imaju pozitivne učinke uz malo nuspojava, i njihovu dostupnost u članicama EU-a, te došao do saznanja da u šest članica 25 posto tih lijekova uopće nije dostupno.
Najgore je u Mađarskoj, u kojoj se ne može dobiti čak 25 od 32 lijeka, te na Malti i Cipru gdje nema 19, odnosno 15 lijekova. U Hrvatskoj ih nema četiri (svi su za karcinome), a sva 32 lijeka dostupna su samo u Njemačkoj i u Austriji. Kao što je već rečeno, siromašne članice EU-a koje uspiju ispregovarati te lijekove u pravilu plaćaju višestruko veće cijene od onih u zapadnim članicama, zbog čega su posljednjih godina pokrenute dvije inicijative čiji je cilj bio omogućiti zajedničko pregovaranje. Takozvanom Deklaracijom iz Valette to su 2017. godine pokušali učiniti Cipar, Grčka, Italija, Malta, Portugal i Španjolska, no nijedna se vodeća kompanija nije odazvala pozivu na razgovor. Ni Austrija, Belgija, Irska, Luksemburg i Nizozemska nisu imale više sreće kada su se udružile u Beneluxu; njima se odazvalo samo nekoliko malih kompanija koje su imale interes da tim putem uđu na evropsko tržište.
Jedini slučaj kada je Unija zajednički pregovarala o kupovini lijeka onaj je koji se odnosi na cjepiva za Covid-19, no cijena je također bila tajna, a poznato je i da je nižu cijenu cjepiva Astra Zenece u Evropi nadoknadila Južnoafrička Republika, i to dvostruko. Drugim riječima, svaki put kada jedna članica, u pravilu ona moćnija, ispregovara za sebe nižu cijenu, neka druga zemlja plati više. Zbog toga je ciparski ministar zdravstva 2016. od Evropske komisije tražio da manje članice dobiju pristup pregovorima, no inicijativu je blokirala Njemačka, rekavši da bi taj pristup trebalo koristiti samo u slučajevima “prekograničnih zdravstvenih prijetnji”, kakav je bila pandemija Covida-19.
Sličan neuspjeh doživjela je i farmaceutska strategija EU-a koju je 2020. pokrenula povjerenica za zdravstvo Stella Kiriakides, koja je tada rekla da “mjesto gdje netko živi ne bi trebalo određivati hoće li taj netko umrijeti ili preživjeti”. Iz lani predstavljenog “Pharma paketa”, međutim, nakon pritisaka industrije izbačene su predložene mjere protiv tajnosti određivanja cijena lijekova.
Stella Kiriakides (Foto: Jennifer Jacquemart/EU)
U jednom od svojih istraživačkih tekstova mreža Investigate Europe pozabavila se upravo utjecajem lobista Big Pharme na evropske regulatore, navodeći kako je EMA 1995. godine, kada je osnovana, samo 20 posto svog budžeta punila od provizija koje je dobivala od kompanija za izdane licence, dok je 2022. taj udio dosegnuo čak 90 posto. Polovicu tog iznosa, oko 200 milijuna eura, uplatila je samo 21 kompanija, od kojih najviše švicarski Novartis, 20 milijuna eura, a Pfizer, Astra Zeneca, Jannsen, Roche i GlaxoSmithKline po deset milijuna. Istovremeno s rastom udjela provizija kompanija u budžetu agencije eksplodirao je i broj izdanih dozvola za lijekove; u posljednjih deset godina odobravano je prosječno 85 lijekova godišnje, a u prethodnih 15 godina gotovo dvostruko manje. Polovicu svih lijekova koji dobiju odobrenje proizvodi jedna od te 21 kompanije.
Najčešće korišteni način za dobivanje odobrenja prema ubrzanom postupku takozvana je uvjetovana tržišna autorizacija (CMA), prema kojoj kompanija dobije odobrenje nakon provedene dvije ili tri faze kliničkih ispitivanja, uz dogovor da će ostale podatke dostaviti naknadno. No u polovici takvih slučajeva, navodi IE, kompanije nikada ne podastru rezultate daljnjih ispitivanja. Ima i slučajeva da je EMA produžila odobrenje čak i kada se pokazalo da lijek ne samo da nije djelotvoran, već i da ima izrazito ozbiljne nuspojave.
U svojem istraživanju evropski novinari ustanovili su i da 15 najvećih evropskih i američkih proizvođača lijekova imaju ukupno 1.300 podružnica registriranih u poreznim oazama, zahvaljujući čemu su u posljednjih pet godina nagomilale 580 milijardi eura dodatnog profita. Navode i nevjerojatan primjer Irske, jedne od četiri evropske porezne oaze, uz Švicarsku, Nizozemsku i Luksemburg, u kojoj svoje operacije ima većina najvećih farmaceutskih kompanija. Jedna Irkinja koja boluje od karcinoma dojke ispričala je kako je lijek Opdivo, imunoterapiju američkog proizvođača Bristol-Myers Squibb (BMS), dobila tek nakon što joj je karcinom progredirao u četvrti stadij. Država je donijela takvo pravilo zbog štednje, odnosno zato što s BMS-om nije uspjela dogovoriti povoljnu cijenu. Kompanija je od irske vlade tražila 1.311 eura za dozu od 100 miligrama, iako se cijena proizvodnje antitijela u lijeku procjenjuje na deset do 20 dolara za istu dozu.
S druge strane, pacijentica bi u Francuskoj lijek dobila odmah nakon operacije. Da stvar bude gora, Opdivo se proizvodi u laboratoriju smještenom u blizini Dublina. Sve BMS-ove evropske operacije registrirane su u Irskoj i u Švicarskoj, državama koje, osim što su porezne oaze, imaju i bilateralni sporazum protiv dvostrukog oporezivanja. Zahvaljujući tom aranžmanu kompanija godišnje plati tek nešto više od četiri posto poreza, odnosno pet puta manje od 21 posto koliko iznosi porezna stopa u SAD-u, gdje je registrirana centrala, te trostruko manje od 12,5 posto koliki je korporativni porez u Irskoj.
