ani mi prolaze na različitim putevima. Taman što se počnem gnijezditi u neku svoju rutinu, dođe vrijeme da opet pakujem kofere. Na poziv Narodne biblioteke iz Bora, stigla sam na književni festival OK/no. Tu su i Olja Savičević Ivančević, Marijana Čanak, Magdalena Blažević, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Dimkovska i Saša Ćirić. Radujem im se. Dok prve večeri traje uvodno predstavljanje onog što svaka od nas jeste po svom pismu, shvatim da, ma koliko se kilometara udaljavala, ja zapravo nikad ne odlazim iz Sarajeva.
Valjda mi je to trebalo biti jasno još onda kad sam birala o čemu će govoriti moje knjige. Ali da bih pojasnila kakvo to Sarajevo posvuda nosim, tokom uvoda, pokušavam objasniti da nijedan grad za mene nije samo ovo sada. Da me fasciniraju i opsjedaju sarajevske prošlosti, i sve te krpice grada koje su ljudi odnijeli sa sobom, nastavljajući svoje živote negdje drugdje. Opet, da ne bi bilo zabune, naglašavam da sam potpuno svjesna da svaka prošlost, kao i sve drugo u životu, ima u sebi dozu imaginacije, te da me takva maštovitost od svih mogućih najviše uzbuđuje.
I nije da me samo Sarajevo ne pušta dok čitam, ili odgovaram na pitanja moderatora i publike. O tome baš ne pričam, ali ja u sebi pomno sakupljam hroniku nestajanja i gubitaka u mom gradu, i s njom putujem. Pa tako, u minibusu koji nas vozi od Beograda ka Boru, dok Olja, Lidija, Marijana i Tanja uspjevaju na kratko zadrijemati, mislim o nedavnom odlasku Alme Suljević i Paula Lowea. Oboje su imali 61 godinu.
O tome koliko je njihova umjetnost važna (ne samo) Sarajevu, nadam se da će se pisati knjige. Izuzmemo li varljivost virtualnih spona, ja ni Almu i Paula nisam poznavala. Ali to nije bila prepreka da oboje čine moj svijet, i da me duboko pogodi njihova smrt. Da se tugovati može za onima koje zapravo nikad nismo upoznali, naučila me književnost.
Sve smo prvi put u Boru i lijepo nam je. Posebno uveče, kad nakon festivalskih obaveza, sjednemo za sto u hotelu i kroz priču, ali bogme i tarot, razvezujemo naše svjetove. Voljela bih da je više takvih prodbijenih noći, ali već u ponedjeljak se rastajemo. Vratiću se kući na jedan dan. Tek toliko da promijenim odjeću u koferu, a onda opet na točkove. U susret novom čitanju i razgovorima u kojima će, sigurna sam, opet biti riječi o prošlostima.
Jednom su me pitali, ima li to okretanje za sobom ikakvog smisla. Nije li to uzaludno, jer svijet ide i život ide. I to sve brže i brže. Ne znam šta sam tad odgovorila, ali sad kažem, neka tih prošlosti sa mnom. I svjesno, u ovom do srži nepravednom svijetu, uzaludnost uzimam za svoj credo. Jer vjerujem da možda još samo u uzaludnostima, možemo pronaći svoje utočište smisla.
