Foto: Marten Van Dijl/Greenpeace/REUTERS
Potkraj svibnja ove godine znanstveni časopis Current Biology objavio je rezultate studije naslovljene “Koliko životinjskih vrsta živi u najvećoj svjetskoj regiji istraživanja minerala?”. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je u pitanju neko kopneno područje, “najveća svjetska regija istraživanja minerala” zapravo je podmorsko područje pod nazivom Zona Clarion-Clipperton. Zona se prostire središnjim i istočnim Tihim oceanom, na površini od 4,5 milijuna kvadratnih kilometara smještenoj između Meksika i Havaja.
Kako mu i naslov sugerira, to istraživanje nije potaknuto isključivo znanstvenom znatiželjom, već činjenicom da je upravo taj dio oceanskog podmorja postao predmetom interesa bez presedana zbog enormnog porasta globalne potražnje za metalima kao što su kobalt i nikal. To su metali koji se koriste u proizvodnji kompjutora, mobitela, električnih automobila i dijelova za solarna postrojenja i vjetroturbine, dakle tehnologija koje bi trebale omogućiti prelazak na navodno čistu energiju.
U odsustvu regulative sekretarijat ISA-e privatnim je kompanijama dosad izdao 30 licenci za istraživanje, a one su izdane unatoč stavu znanstvene zajednice da su podaci o životu ispod površine Tihog oceana nedostatni za propisno upravljanje rudarenjem
U pitanju je toliko neistraženo područje Zemlje da se smatra da je preko 90 posto svih životinjskih vrsta viđenih u Zoni Clarion-Clipperton “nepoznato znanosti”. Od ukupno 5.578 identificiranih životinjskih vrsta njih samo 436 dosad su proučene dovoljno da bi dobile službena imena, a procjenjuje se da u dubokim vodama ovog područja živi između šest i osam tisuća životinjskih vrsta.
Ta misteriozna bića, neka dugačka tek nekoliko milimetara, nastanjuju dno na dubinama do šest kilometara, a nose “radna” imena neobična kakav im je i izgled: vampirska lignja, zmijozub, riba čvrga, gumena vjeverica i hobotnica Casper, nazvana tako zato što je, poput duha, gotovo prozirna. Velika većina tih životinja nastanjuje isključivo područje Zone Clarion-Clipperton i nije viđena nigdje drugdje.
Caspera je u blizini Havaja otkrio američki robot za istraživanje dubokomorskog dna, a osim neobičnog izgleda uzrokovanog potpunim nedostatkom svjetlosti u njegovom domu, znanstvenike je naročito zainteresiralo mjesto na koje te malene hobotnice polažu svoja jajašca. Primijetili smo, rekla je jedna njemačka znanstvenica koja je sudjelovala u projektu, “da neke od tih životinja grle korijene spužvi nasađenih na nodulima”. Kasnije su ustanovili da te spužve rastu isključivo na nodulima, odnosno polimetalnim kvržicama, građenima od mangana. To znači i da opstanak Caspera ovisi o tim tvorbama sastavljenih od mangana i drugih metala kao što su bakar, kobalt, cink i nikal.
Polimetalne kvržice s oceanskog dna nastajale su milijunima godina procesom nakupljanja slojeva metala oko organskih ostataka, a ozbiljnija istraživanja o mineralima na morskom dnu datiraju iz 1960-ih godina. U prilično bliskoj budućnosti mogle bi postati jedini preostali resursi metala neophodnih za tehnologije koje bi trebale omogućiti energetsku tranziciju s fosilnih goriva. Procjenjuje se da bi kopneni rudnici nekih od tih metala mogli biti iscrpljeni u narednih nekoliko desetljeća, pa su istraživanje i komercijalno rudarenje nodula tek nedavno postali dovoljno vrijedni da bi to opravdalo goleme troškove njihove ekstrakcije s dna oceana.
Nova vrsta žarnjaka otkrivena u Zoni Clarion-Clipperton (Foto: NOAA/Ocean Exploration and Research)
Prema projekcijama istraživačkog odjela investicijske banke Goldman Sachs, prodaja električnih automobila do 2040. godine povećat će se za 30 puta, dok Međunarodna agencija za energiju do 2030. godine prognozira 600-postotno povećanje potražnje za metalima koji se koriste u baterijama. To je rezultiralo fokusiranjem rudarskih multinacionalnih korporacija na taj hiperosjetljivi oceanski ekosustav i njegove vrste koje eonima žive u morskim dubinama, nenaviknute na buku i bilo kakve druge smetnje nastale ljudskim djelovanjem. Štoviše, znanstvenici upozoravaju da se radi o vrstama najosjetljivijima na stres na planetu, pri čemu oko 30 posto ugljičnog dioksida koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva apsorbiraju upravo oceani, odnosno njihovo dno, ublažavajući time klimatske promjene.
U istom znanstvenom časopisu, Current Biology, u srpnju su objavljeni i rezultati eksperimenta rudarenja po morskom dnu koji je trajao dva sata. Tijekom ta dva sata populacije riba i rakova smanjile su se za gotovo 50 posto na području obuhvaćenom radovima, a u radijusu od 150 metara još i više. “Naši rezultati pokazuju da čak i mala podmorska iskapanja mogu značajno smanjiti životne zajednice, pri čemu su najveće promjene zabilježene kod visoko pokretljivih plivajućih životinja koje su primarno predatori i strvinari”, napisali su istraživači. Zaključili su da takvi poremećaji dubokomorskih habitata “mogu uključivati izumiranje vrsta, uništenje globalno značajnih ekosustava i nepredvidive štete okolišu koji je od esencijalne važnosti za ljudsko zdravlje i planet”.
Znanstvenici upozoravaju da se radi o vrstama najosjetljivijima na stres na planetu, pri čemu oko 30 posto ugljičnog dioksida koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva apsorbiraju upravo oceani, odnosno njihovo dno, ublažavajući time klimatske promjene
Zbog toga je prije nekoliko mjeseci preko 700 stručnjaka za znanost mora potpisalo peticiju kojom se traži moratorij na rudarenje na oceanskom dnu, upozoravajući da će posljedice biti “goleme i ireverzibilne”. Evropski parlament također je glasao za proglašavanje desetogodišnjeg moratorija na rudarenje u oceanima, a prijedlog je dobio podršku niza država i korporacija, kao i Znanstvenog savjetodavnog vijeća evropskih akademija.
Peticija je prije svega bila upućena tijelu koje se zove Međunarodna uprava za morsko dno (International Seabed Authority, ISA). Tijelo je zaduženo za reguliranje djelovanja u dubokim morima koja spadaju u međunarodne vode. Osnovali su ga Ujedinjeni narodi 1994. godine, nakon što je na snagu stupila Konvencija o pravu mora kojom se morsko dno definira kao “zajedničko dobro čovječanstva”. Prema toj konvenciji ISA je zadužen za donošenje regulative rudarenja na morskom dnu, no to do danas nije učinio. Posljednji sastanak agencija je održala 9. studenog ove godine, a na sastanku je odlučeno da će se izrada nacrta regulative prolongirati do 2025. godine.
Iako ga je osnovao UN, ISA je autonomna agencija i premda bi trebala zastupati interese 167 članica, odnosno država, iz svoga sjedišta u Kingstonu na Jamajci sve ove godine operira u popriličnoj tajnosti. Štoviše, njezin sekretarijat često donosi odluke kojih nisu svjesne ni same članice. Niz novinarskih istraživanja objavljenih u posljednje dvije godine ukazuje i da je ISA premrežen korupcijom do te mjere da, kako je rekao jedan od njezinih bivših zaposlenika, morski geolog Sandor Muslow, ta agencija “nije sposobna regulirati nikakvu aktivnost u međunarodnim vodama; to je kao da vuku date da pazi na ovce”.
Na čelu ISA-e od 2016. godine nalazi se britanski odvjetnik Michael Lodge, koji je u agenciji zaposlen od njezinog osnutka 1994. Istraživanje koje je u travnju prošle godine objavio Los Angeles Times (LAT) pokazuje da je Lodge najblaže rečeno ogrezao u sukobu interesa, i to prilično transparentno, no sve je prolazilo ispod radara. U odsustvu regulative sekretarijat ISA-e je privatnim kompanijama dosad izdao 30 licenci za istraživanje, zahvaljujući mehanizmu koji im omogućava da nađu “države sponzore”. Licence su se izdavale unatoč stavu znanstvene zajednice da su podaci o životu ispod površine Tihog oceana nedostatni i neadekvatni za propisno upravljanje rudarenjem.
Lodge se tako 2018. godine pojavio u video spotu kanadske kompanije The Metals Company. Smješten u kabinu istraživačkog broda u vlasništvu kompanije, Lodge u spotu govori da je ISA kompaniji upravo dao zeleno svjetlo za istraživanje morskog dna na period od 15 godina. Video je, navodi LAT, prošle godine uklonjen s interneta.
Spuštanje sonde za mjerenje vodljivosti, temperature i dubine (Foto: Ekspedicija DeepCCZ)
Kalifornijski dnevnik evidentirao je i niz Lodgevih spornih sudjelovanja na konferencijama koje su se bavile tom temom, a na kojima je bez iznimke zastupao interese privatnog kapitala. Tako je na konferenciji održanoj u Hamburgu 2018. godine procjene da će dubokomorsko rudarenje dovesti do kolapsa ekosustava nazvao “preuveličavanjem bez utemeljenja u činjenicama”. Na jednom drugom događaju kritizirao je “okolišni apsolutizam i dogmatizam koji graniči s fanatizmom”.
Istovremeno, ISA je u posljednjih desetak godina razvio mehanizam koji kompanijama omogućava da, u odsustvu sveobuhvatne regulative, od te agencije traže i dobivaju licence za rudarenje pod uvjetom da imaju države sponzore. To je u posljednjih nekoliko godina iskoristio niz otočkih državica smještenih u Tihom oceanu – Nauru, Tonga, Kiribati i Cookovo otočje. U pitanju su bivše kolonije u kojima su se desetljećima eksploatirali prirodni resursi, a sada žive od turizma i ribarstva, ekološki izrazito osjetljivih privrednih grana.
Unatoč tome, sve navedene države trenutno su u različitim fazama pregovora s rudarskim kompanijama iz Belgije, SAD-a, Kanade i drugih zapadnih zemalja. Iako se radi o mikro-državama s brojevima stanovnika koji se mjere u tisućama, one kontroliraju površine oceana usporedive s onima Indije, Meksika, Afganistana i Poljske.
The Metals Company, čija je država sponzor Nauru, prošlog je ljeta najavila da će iskoristiti svoje pravo da zatraži licencu za rudarenje u vodama Naurua. “Više nije pitanje hoće li, nego kada će započeti sakupljanje nodula na komercijalnoj razini”, napisali su iz te kompanije u svom službenom priopćenju. Nauru je, inače, bivša njemačka, australska i japanska kolonija, a sada porezna oaza i lokacija na kojoj Australija ima prihvatilišta za tražitelje azila. Smatra se jednim od ekološki najuništenijih područja na svijetu zbog višedesetljetnog crpljenja fosfata, koji se koriste za proizvodnju umjetnih gnojiva. Vlada Cookovog otočja u ožujku prošle godine također je izdala licence kompanijama iz SAD-a, Južnoafričke Republike i Belgije, nakon što je nekoliko godina prije toga proglasila ekskluzivnu ekonomsku zonu u zaštićenom morskom pojasu.
Američki portal Truthdig u svom istraživanju objavljenom prošlog ljeta navodi pak primjer Papue Nove Gvineje, države za koju se “jedno vrijeme mislilo da bi mogla biti prva koja će rudariti na morskom dnu”. Premijer James Marape potpisao je ugovor s kanadskom kompanijom Nautilus Minerals, koja je u tamošnjim vodama trebala tražiti bakar, zlato, srebro i cink. Tom je prilikom svečano objavio kako će Papua uskoro postati “najbogatija crna kršćanska nacija na svijetu”. Nautilus je, međutim, 2019. bankrotirao, ostavivši državi dug od 150 milijuna dolara jer je u projektu imala udio. S obzirom na štete do kojih bi došlo da je projekt započeo s radom, može se reći da je Papua, a s njom i ostatak planeta, barem za neko vrijeme imala sreće.
