Predstava “Žena Jevrejka” autora Bertolt Brechta, u režiji Nedžada Maksumića, bit će izvedena na sceni Pozorišta lutaka u Mostaru, u srijedu, 12.07.2023., sa početkom u 20 sati.
Ovo nije lutkarska predstava niti predstava za djecu nego predstava klasičnog teatra za odrasle. Govori o Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon uvođenja rasnih zakona. U predstavi glume mladi i stariji glumci Pozorišta lutaka, njih šestero: Ena Husić, Lejla Pajić, Tarik Bajramović, Ali Kamer Aksoy, Diana Ondelj Maksumić i Serđo Radoš. Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka. Muzika: Atilla Aksoy.
O predstavi „Žena Jevrejka” dramaturg i režiser Nedžad Maksumić je istakao:
„Žena Jevrejka“ je samo jedna od dramskih slika (jednočinki) iz djela Bertolta Brechta „Strah i bijeda Trećeg Rajha“. Govori o vremenu nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj i uvođenja rasnih zakona, tridesetih godina prošlog stoljeća. Ovu dramsku igru za dva glumca najbolje je definisati kao komad o odricanju od ljudskosti za račun „građanske korektnosti“. Upravo stoga, u adaptaciji tekstova koju sam uradio, neizostavno se, barem po mojem umjetničkom sudu, moralo naći mjesta i za, ovakvom dramaturškom viđenju vrlo bliske, dijelove iz dvaju kratkih romana švedskog nobelovca Pera Lagerkvista, „Baraba“ i „Sibila“, koji govore o krivnji zbog nečinjenja u vremenima i situacijama kada je baš „nečinjenje“ jednako činjenju zločina. Kolektivna odgovornost samo je zbir pojedinačnih i POIMENIČNIH odgovornosti. Samo pojedinačna i poimenična suprotstavljanja pokušajima kolektivizacije odgovornosti su način da se razobliče stvarni krivci i skine ljaga sa cijelog naroda. Ako narodi ne pronađu ili ne prepoznaju među sobom one koji su na to spremni, onda zaslužuju ljagu kolektivne krivnje i posljedice kolektivnog moralnog poraza. Količina stida poslije svega jednaka je količini ukupne nevinosti. Krivnja svakog pojedinca je ona koju nosi u sebi i sa sobom, vidljiva na licu, koja sjeni dušu i ne dopušta da se otrese sa sebe, niti zaboravi. Interpolirani dijelovi iz dvaju Lagerkvistovih romana prave historijski osnov, a sa središnjim tekstom i riječima Čovjeka iz mraka, koje sam sam dopisao, zatvaraju kružnicu priče o prokletstvu savjesti. I kada se savjest zanemari i kada se porekne vjera u nju, ona će kad-tad isplivati iz močvare duše i, smrtno ledeno, zagledati nam se u oči. Krivnja u ovakvoj mojoj dramatizaciji teksta za šest glumaca nije zasnovana na kršenju zakona nego upravo na slijepom poštovanju i podlijeganju zakonu, koji je protivan ljudskim i Božjim zakonima. Ova predstava se, između ostalog, bavi i temom odricanja prava Pravu da čini nepravdu, taman to bio samo usamljen i drugima nemio glas u horu drugačijih i bučnijih glasova, istomišljenika koji nikad ne sumnjaju. Svaka veza sa današnjim i skoro prošlim vremenima, događajima i ljudima je, naravno, veoma namjerna.
