Ekipa filma “Šume šume” na ZagrebDoxu (foto Julien Duval – ZagrebDox )
Uokviru ovogodišnjeg festivala ZagrebDox održana je premijera filma Renate Poljak “Šume šume” posvećenog partizankama i to uz prisustvo dvije od četiri protagonistice filma 97-godišnje Zdenke Brčić i 105-godišnje Hilde Hećej. Priča, diskusija i reakcija publike naveli su moderatora da film proglasi najemotivnijim trenutkom festivala.
Nanica Paroški, rođena 1924. u Vojvodini od 1941. bila je u sastavu Prve proleterske brigade kao bolničarka. Nakon prelaska Neretve 1943. s 18 godina umire od pjegavog tifusa, a u filmu se čitaju izvaci iz njenog dnevnika u kojem opisuje svoju zaljubljenost u suborca Žuću, ali i sve vidljivije simptome opake bolesti.
Marija Pipek, rođena 1923. u Vrbanju na otoku Hvaru, u partizane odlazi s 19 godina i do kraja rata vojuje u Desetoj hercegovačkoj brigadi. Prošla je Neretvu, Sutjesku i mnoge druge teške borbe te preboljela pjegavi tifus. Umrla je 2015. u Zagrebu, a njenu priču uz arhivske materijale dokumentira intervju koji je svojevremeno radila s novinarkom Barbarom Matejčić.
Hilda Hećej, djevojačkim prezimenom Tompak, rođena je 1918. u Suhopolju. Za vrijeme rata radila je u Muzeju Slavonije i bila ilegalna suradnica NOB-a, ili kako je rekla, špijunka. Uspjela je pobjeći i pridružiti se partizanima. Od 1951. živi u Zagrebu, ali kako je kazala, nije joj cilj bila politička karijera, nego se odlučila biti domaćica.
Hilda Hećej (Foto: Julien Duval – ZagrebDox)
Zdenka Brčić, djevojački Kamenar, rođena je 1927. u Zagrebu. Kao gimnazijalka se 1943. pridružila partizanima gdje je završila kurs radiotelegrafije i radila pri štabu Desetog korpusa. Danas živi u Zagrebu i koliko može, učestvuje u aktivnostima antifašista, o čemu su Novosti svojevremeno pisale.
U svom obraćanju prisutnima u punoj dvorani Zdenka Brčić spomenula je svoj borbeni put i kako se kao Zagrepčanka i “purgerica”, kojoj je kajkavski i danas najljepši, priključila partizanima. Naglasila je da da se borba za slobodu nikad neće ponoviti na način na koji su je prošli učesnici NOB-a.
– Na partizane se skoro zaboravilo, iako zaslužuju svaku čast, pogotovo oni koji su se goli i bosi borili od 1941. do 1943. godine. Neki su kasnije dolazili i zbog svojih interesa, ali nitko nije mogao uništiti Tita i njegove zamisli, a našu smo zemlju uredili onako kako nama odgovara – istaknula je Zdenka Brčić, ukazavši na veliku Titovu ulogu.
– Kad smo u Sudanu ljudima koji ne znaju evropske zemlje spomenuli njegovo ime, počeli su skakati i pljeskati. Tito jeste napravio dvije greške – Blajburg i Goli otok, ali je učinio mnogo toga više dobroga. Zadržao je ponos i njemu se divio cijeli svijet. Diktatoru Staljinu je brzo nakon oslobođenja rekao odlučno: Ne!. Živjelo se skromno, ali smo bili sretni. Danas ljudi imaju pune stolove, ali nisu zadovoljni. Ranije su bili zajedno i pomagali jedni druge, a danas smo se razdvojili i ne poštujemo se – zaključila je.
S obzirom da su koproducenti filma Documenta i Kinematograf, pitali smo voditeljicu Documente Vesnu Teršelič kako je došlo do njegovog snimanja.
– Premda su partizanke jako važne za nas, vrlo malo njihovih priča je ispričano. Kad smo u jednom evropskom projektu dobili priliku za pripremu filma, razgovarali smo o potencijalnim temama. Nije se bilo teško odlučiti. Ovo je prilika da iz perspektive redateljice Renate Poljak predstavimo barem neke priče partizanki. Drago mi je da je ZagrebDox prepoznao značaj filma. Nadam se da će ga prepoznati još neki festival i da će to biti dodatni poticaj za redatelj(ic)e da naprave još sličnih filmova, jer je tema o ženama koje su se borile za naša prava i slobodu te izgradile temelj poštovanja za sve nas, jako važna – rekla nam je Teršelič.
Zdenka Brčić (Foto: Julien Duval – ZagrebDox)
Svoje utiske o filmu podijelila je i redateljica Renata Poljak.
– Vesna Teršelič me tražila da napravim film o partizankama i tako je krenulo. To mi je bliska priča, jer sam se na tom temom na određen način bavila cijeli život, radeći kratke filmove i video radove. Bavila sam se temama Boška Buhe, kako su naše djetinjstvo oformili partizanski filmovi i kako se promijenio sistem vrijednosti kad je počeo rat. Te su priče ušle u mene i nisu me napuštale, pogotovo Naničina koju sam prikazala kao eksperimentalni dokumentarac. Kad spominje zeleno nebo, prvo pomisliš da se tu radi o ljubavi, ali onda spoznaš da je to halucinacija i početak pjegavog tifusa. Kako je ljubav u partizanima bila zabranjena, Naničina priča služila mi je za emotivni dio filma – rekla nam je Poljak.
Hilda i Zdenka su ekstremno pravične i bore se za pravdu, što smo danas zaboravili iako smo na tu pravdu zaboravili, rekla je Renata Poljak.
Za utiske smo pitali i Anđeliju Ostojić, učenicu Srpske pravoslavne opšte gimnazije Katarina Kantakuzina Branković u Zagrebu.
– U školu je stigao poziv za casting. Snimila sam nekoliko minuta čitanja dnevnika nakon čega su me pozvali na snimanje. Tražili su nekog tko ima iskustva u glumi i tko ima vojvođanski akcent s obzirom da je Nanica bila Vojvođanka, a ja sam ispunjavala oba kriterija – kazala nam je Anđelija.
Podsjetimo, u Hrvatskoj je u NOB-i s puškom u ruci, u partizanskim bolnicama, kulturno-prosvjetnom radu i obavještajnim aktivnostima sudjelovalo 43.660 žena, a život položilo njih 4.579. U Jugoslaviji u redovima NOB-a bilo je više od 100.000 žena, a poginulo je oko 25.000. Broj žena odlikovanih Ordenom narodnog heroja predstavlja gotovo 7 posto od ukupnog broja od 1.323 odlikovanih.
