1.
U svakom čovjeku su njegov racionalni egoizam i emocionalni altruizam u trajnoj konfrontaciji. Trajni i krajnji smisao življenja egoista je u osobnom zadovoljstvu. Altruista u zajedničkom zadovoljstvu sa drugima. U davanju i uzimanju, u njihovoj nerastavljivosti. Umijeće življenja je u ostvarivanju mjere i harmonije izmedju davanja i uzimanja. Tom intimnom i općedruštvenom cilju svoga i života drugih, trajne su prepreke tržišna, politička i intelektualna konkurencija u samoostvarenju, nikad do kraja zadovoljene materijalne potrebe, ili duhovno-duševne želje. U njima srasle emocije i strasti – energent sladosti i trovač gadosti svačijega karaktera i života. U njihovu (ne)rastavljivu jedinstvu. U općeprihvaćenom prirodnom pravu da je svako od nas preči svome zadovoljenju i samoostvarenju. Primjena tog neotudjiva prirodnoga prava uzrokuje trajnu konfrontaciju egoizma i altruizma, (de)humanizma, željene pravičnosti, nikad ostvarene medjuljudske ravnopravnosti niti pravednosti. Rezultira hamletovskom spoznajom o čovjeku u kojem zvijer spava. Životom u ljudskom društvu kao zvjerinjaku u kojem se primjenjuje općeprihvaćeno pravo lukavijeg, perfidnijeg ili obrazovanijeg da manipulira naivnim, poštenim ili neobrazovanim. Pravo osobnoga zadovoljenja i samoostvarenja ispred općeljudskih prava, ili nacionalnoga prava ispred prava i interesa društva, pokretač je i uzročnik medjuljudske netolerancije različitosti, bezbožništva i amoraliteta. Prirodno pravo da je svako preči svome zadovoljenju je neuklonjivi i potencijalni (pod)svjesni energent medjuljudske agresivnosti i volje za (nad)moć.
Većina ljudi živi zadovoljavanjem bioloških potreba, emocija i strasti, manjina zadovoljavanjem duhovnih strasti. Pritom časna manjina primjenjuje temeljni božanski zahtjev da ne čini drugom što sebi ne želi. Usljed prirodnog prava prvenstva na svoja biološko-čulna, materijalna, duševna i duhovna zadovoljstva, sa (samo)voljom kao sastojbinom osobnog identiteta, integriteta i dostojanstva, ostvarivanje tog prava mora biti podvrgnuto trajnoj osobnoj samodisciplini i društvenoj kontroli. Tomu je bitan razlog u činjenici da je medjuljudska konkurencija u borbi za nadmoć, na tržištu znanja i imanja, uvjetovala medjuzavisnost osobne slobode i slobode u društvu. Sa posljedicom da moja sloboda doseže do slobode drugoga. Da je moje zadovoljstvo potencijalni i stvarni izvor nezadovoljstva drugih. Stoga smo Bogom, samim sobom i društvenim zakonima obavezani da trajno kontroliramo, suzbijamo i time preventivno djelujemo na ispoljavanje svojih potencijalno retrogradnih emocija i strasti. Svjesni saznanja da su emocije i strasti eros svačijega života. Da emocije i strasti kao (pod)svjesne nagone naš razum uspijeva djelimice kontrolirati, suzbijati, disciplinirati.
2.
Optimistični sociolozi i psiholozi nas uvjeravaju da čovjek sam po sebi, po svojoj genetičkoj prirodi, nije zlo biće. Povijesno iskustvo sa trajnim ratovima uvjerilo nas je u objektivnu i neoborivu istinu da je čovjek u svojoj suštini nerastavljivi spoj zla i povremene dobrostivosti. Da je zlo prirodno-antropološka sastojbina naše (ne)ljudskosti. Da je zlo imanentno ingenioznoj svijesti mnogih ljudi bez savjesti. Da čovjek postaje nesavjesnim, zlim i povremeno dobrostivim kroz komunikaciju. Življenjem u pravno i politički neuredjenom društvu kao zvjerinjaku. Stoga su škola i porodica najodgovorniji u formiranju zdrave ličnosti. Čovjek je sebe ozlobio, zatrovao zlom, bivajući povremeno dobrim, svojim podruštvljenjem. Kroz antibožansku podjelu jedinstvenog čovječanstva u medjusobno konkurirajuće ekonomske korporacije. Kroz države, zloupotrebu religija, ili kroz vrijednosno suprotstavljene kulture u narodima. Kroz nametnute “identitete.” Kroz ostvarivanje neprikosnovenog prava prvenstva na svoja zadovoljstva, na svoje životno ispunjenje. Sa posljedicom da mnogi ljudi nisu samoodgovorni, nisu savjesni niti su samokritični u svom odnosu prema drugima. Ne suzbijaju svoje samožive strasti koje drugima mogu nanijeti nepravdu, štetu ili zlo. Za takve su društveni zakoni pregrada koja ih ograničava u ispoljavanju materijalne gramzivosti, lukavo-licemjerne, samožive i zlobne podmuklosti, agresivnosti sa nagonom za (nad)moć. Usljed manjine genetski zlih ljudi, prirodno inteligentnijih, radenijih ili sofisticiranijih, onih koji naivnim, lijenim i neobrazovanim manipuliraju, ljudi su naučeni da prema drugima budu nepovjerljivi i trajno oprezni. Usljed trajne izloženosti konkurenciji kao energentu materijalnoga bogaćenja i kao kontaminatoru straha za samoostvarenje, naučeni smo da sebe od drugih štitimo oprezom i nepovjerenjem. Se dok se ne uvjerimo u poštene namjere svojih saradnika ili konkurenata. U našoj smo komunikaciji izgradili i prihvatili legitimnu, nečasnu sposobnost medjusobnog varanja. Usljed činjenice da ljudi jedno osmisle, drugo govore, treće rade. Takvo općeprihvaćeno i legalno ponašanje producira medjuljudsko nepovjerenje. Sa posljedicom trajnog medjuljudskoga straha za svoje životno samoostvarenje. Nepovjerenje čovjeka prema čovjeku trajni je potencijalni trovač egzistencijalno-esencijalnoga medjusobng straha. Pokretač sukoba i ratova. Medjusobni strah je toksična klica licemjerne, lažljive, snalažljive i potencijalno agresivne zvijeri u ljudskom biću. Strah za svoje životno samoostvarenje, kao prijeteće i potencijalno zlo, ujedno je energent nagona za opstanak, za samoobranu i za agresiju. U njihovu nerastavljivom psihološko-egzistencijalnom jedinstvu. U jedinstvu koje u povijesti čovječanstva i danas rezultira ubijanjem agresora u samoobrani. Sa bitnom razlikom da je pravda u pravilu na strani napadnutog. Mada je krivnja i odgovornost za sukob često obostrana. Da bismo konkurenta pobijedili, ili sebe od drugog zaštitili, naučeni smo da u u agresiji i u samoobrani budemo varalice i prevaranti. Poput mudrog i lukavog Homerova Odiseja koji podmuklim poklonom – drvenim konjem – osvaja Troju. Takav perfidni Odisej je do danas u zapadnoeuropskoj kulturi ostao poželjni uzor općeljudskog ponašanja. U kojoj je legitimno podmuklim smicalicama nadmudriti ili prevariti svoje saradnike, konkurente ili rivale.
3.
U strahu čovjeka od drugoga začeto je nepredvidljivo i stoga medjusobno nečasno ljudsko ponašanje. Usljed straha jednih od drugih, naučeni smo sebe ostvarivati, od drugih štititi primjenom Protagorine sofisticirane kulture laži. Primjenom odisejske lukavosti i ujedno podle prevarantske općeljudske dovitljivosti i snalažljivosti. U koju je ugradjena, sa njom srasla, inteligentna i licemjerna sposobnost varanja. Sa posljedicom da lukavi, obrazovani, inteligentni i podmukli ekonomski-politički vodeći slojevi u društvu ostvaruju svoje interese manipuliranjem naivnim i neobrazovanim. Takvim nemoralnim življenjem derogiraju božanski i prirodni aksiom da su svi ljudi medjusobno jednako vrijedni. Da je najvredniji onaj koji ujedno doprinosi sebi i društvu. Pojedinac koji ustrajno u sebi i u drugima prevenira, prepoznaje i suzbija svoje potencijalno agresivne i samožive emocije i strasti. Onaj koji ustrajno drugoga od sebe čuva. Onaj koji je ujedno samoodgovoran prema sebi i prema drugom. Koji se ne odriče svoga užitka i ujedno posreduje zadovoljstvo drugima. Onaj koji je trajno oprezan i kritičan prema samoživim egoistima. Koji ne manipulira naivne i neobrazovane kroz njihov strah za samoostvarenje.
Sudeći iz povijesnog iskustva, ljudska volja samoodlučivanja, kao izraz relativne slobode življenja, primarnija je ili bitnija je vrijednost od samog smisla života u radosti, u zadovoljavanju sebe i drugih. Usljed činjenice da je svoja volja motor samog života, suštinska vrijednost života. Energent medjuljudske konkurencije, rivaliteta u činjenju dobra i zla. U njihovoj nerastavljivosti. Sa nerješivim apsurdom da se u slobodi samoodlučivanja trajno konfrontiraju vrijednosti i njihove protuvrijednosti, osjećanja ljubavi i mržnje, spokojstva i zadovoljstva, radosti i gadosti, trijumfa jednih sa gorčinom poraza drugih. Svemo tome zajedno je determinator i kontaminator strah za svoje samoostvarenje, nagon za svoja zadovoljstva. U nagonima urasle rušilački i stvaralačke strasti i emocije. Dospijevamo do nerješiva paradoksa da se u slobodi samoodlučivanja, u dijalektički sraslom osobnom i društvenom egzistencijalno-esencijalnom determinizmu, u ljudskim (naučenim) uvjerenjima, kao (lažnim) istinama, i u predrasudama, kao u atomskom jezgru, trajno konfrontira nerastavljiva energija opstojanja i uništavanja. Riječ je o nerješivu ljudskom paradoksu da u korijenu stvarnosti, u energiji života, volja i pravda jednih često producira nevolju i nepravdu drugima. Da moja misao obesmišljava mišljenje drugog. Da dnevimice živimo u egzistentno-esencijalnom strahu, usljed činjenice da funkcioniramo medjusobnim osporavanjem, toleriranjem, samoafirmiranjem i difamiranjem. Da časna manjina permanentno drži emocije i strasti pod kontrolom razuma. Tomu je presudan uzrok (pod)svjesni strah za svoje ostvarenje. I općeprihvaćeno nesporno prirodno pravo prvenstva zadovoljenja svojih emocija i strasti. Zatim je uzrok u teritorijalnoj i ekonomskoj podjeli čovječanstva kroz konkurentski suprotstavljene korporacije, države i narode. U bio-psihološkoj potrebi pripadanja individue grupi, narodu, državi – izvjesnim garantima opstanka. Materijalnih i duhovnih izvora svoga samoostvarenja, svojih zadovoljstava. Uzrok je u djelimičnim, povremenim, i nikad do kraja zadovoljenim emocijama, strastima, potrebama. U strastima i emocijama koje su smještene u ljudskom “primozgu.” Iz kojeg vučji i vulkanski eruptiraju, provaljuju iz dubine podsvijesti.
4.
Do “ganglija” tzv. “sinapsa” ili nervnih ćelija strasti i emocija, naš um ili ratio sporo ili uopće ne dospijeva. Sa posljedicom da mnogim ljudima njihove prirodno sirove, nepreradjene, nedisciplinirane strasti i emocije njima upravljaju. U pravilu, ljudske strasti i emocije se “otimaju” kontroli razuma. U svakom od nas strasti i emocije u nama “provaljuju,” i stoga su, u pravilu, u sukobu sa razumom. Usljed činjenice da strasti teže svom zadovoljenju. Onom zadovoljenju koje vremenski provaljuje iz primozga ili iz podsvijesti prije njihova raspoznavanja razumom. Prije njihova discipliniranja, zaustavljanja razumom. Slikovito predstavljeno, funkcioniranje ljudskih emocija i strasti u našoj (pod)svijesti uporedivo je fontani ili vodoskoku sa prskajućom vodom kao razumom. Sa strastima i emocijama smještenim u našoj podsvijesti – uporedivoj u zemlji postavljenom, nama nevidljivom postolju fontane. Takva prirodna psihička struktura našeg živčanog sistema presudan je uzročnik djelimično mogućeg kontroliranja, discipliniranja i suzbijanja strasti i emocija. Sa posljedicom da čovjek funkcionira u svojoj konfrontirajućoj, sudarajućoj razumsko-duhovnoj i strastveno-emocionalno rascijepljenosti. Kroz (ne)sprečive sukobe emocija i strasti sa razumom, sa božanskom voljom, sa zakonima u društvu. Stoga su zakoni obavezali inteligentnije, lukavije, podmuklije, radenije, obrazovanije političke elite, da kroz njihovu borbu za (nad)moć, budu samoodgovorni i pravični ne samo prema svojim biračima, već i prema njihovim rivalima. Zakoni su elite obavezali na primjenu principa da njihova sloboda i prava u borbi za (pre)vlast, doseže do slobode i do prava njihovih rivala. Da primjenjuju aksiom ljudske jednake vrijednosti kao uvjeta jednakopravnosti. Primjenom tog načela, političke elite posreduju medjuljudsku ravnopravnost. Pod uvjetom da, pored primjene pravnih normi u ostvarivanju medjuljudske pravno-političke, kulturalne i vjerske jednakosti u društvu, svaki pojedinac, čulima i razumom, trajno osujećuje, raspoznaje, suzbija i u sebi “ubija” one strasti i emocije koje drugome mogu uzrokovati nepravdu, bol ili zlo. Sa obavezom pravne države, institucija sistema u društvu, da trajno kontrolira i suzbija (samo)volju političkih elita. Da pravno i politički procesuira one političare koji ostvaruju osobne, ekskluzivne partijsko-biračke ili nacionalističke interese. Ako pritom ugrožavaju općeljudske ili zajedničke društvene interese. Da takvu političku samovolju pojedinaca i političkih partija pravno procesuiraju kao zloupotrebu osobnih i nacionalno-nacionalističkih prava na štetu društva. Neotudjivo prirodno pravo na svoju volju, na prvenstvo svoga zadovoljenja, neophodno je trajno disciplinirati i kontrolirati. Ne samo osobnom samokontrolom kao prevencijom, već i paralelnom primjenom društvenih zakona. Kroz uporedni proces osobne samodiscipline i društvene kontrole i prisile. Na taj način moguće je zadovoljavati općeljudske kreativne emocije i sprečavati samožive emocije i strasti. U primjeni takvog paralelizma trebamo biti duboko osviješteni činjenicom da kapital ili prirodni resursi nisu preči od samoostvarenja ljudskog bića. Da kapital nije vredniji od našeg oljudjenja – nosivog smisla življenja.
U primjeni osobne samokontrole emocija i strasti, uz paralelnu primjenu kontrole društvenih i političkih institucija, valja nam biti trajno svjesni činjenice da vegetiramo ako sebe ne ispoljavamo kroz strasti – sladosti i ujedno potencijalne (ne)sprečive gadosti u naravi ljudskog bića. Svjesni činjenice da našu prirodu ispoljavamo prvenstveno zadovoljavanjem emocija i strasti. Takvu suštinu našeg bića najbolje dokazuje umjetnički čin, u čijem tvorenju su u trajnoj konfrontaciji nagonsko-stvaralačke emocije i strasti sa razumom. Takvu prirodnost našeg (i)racionalnog bića dokazuje materijalni svijet kojeg smo, protivno njegovom jednom Stvaratelju i jedinstvenom čovječanstvu, podijelili u države, u religije, u narode, u kulture. Sa posljedicom svih tih podjela u njihovoj produkciji nerastavljivih osjećanja radosti i gadosti u našem biću, u našim životima. U takvom rascjepu naše esencije i egzistencije, svoje oljudjenje ostvaruje časna manjina materijalno i duhovno neovisnih. Obrazovana i časna manjina čiju svijest i savjest nisu indoktrinirale, niti mogu izmanipulirati vladajuće političke elite radi njihova zadovoljstva. Manjina koja je u sebi izgradila i očuvala ljudsko dostojanstvo. Manjina koja nije izdala svoju ljudskost u svom samouvjerenju, da je svako samoodgovoran za društvo u cjelini. Manjina koja je duboko samoosviještena neotudjivog prirodnog prava svoga samoostvarenja i samoostvarenja drugih u njihovom nerastavljivom jedinstvu. Živjeti i iživljavati svoje emocije i strasti na svoju radost i pritom trajno suzbijati svoju potencijalnu gadost, znači bivati čovjekom kroz trajnu samoodgovornost za vlastiti čin. Pritom ne dozvoliti biti zaveden, ne prihvatiti kršćansko-hrišćansku moralno dubioznu dogmu post mortem prenošenja svojih grijeha na navodnog općeljudskog iskupitelja.
