foto:vlada.hr
Predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću izgleda da je posebno teško pala izjava Predsjednika Republike Milanovića o „stranačkim gaulajterima“ HDZ-a, te se u prošlom tjednu tri puta vraćao temi gaulajtera koja ga očito progoni, žulja i pogađa – „On je u Vukovaru rekao da je Banožić gaulajter, lokalni čelnik Hitlerove stranke“, zgroženo će reći Plenković te optužiti Milanovića da je time poistovjetio, odnosno proglasio HDZ nacističkom strankom, a to je „sramotno, uvredljivo i lažno“.
Naravno, kada znamo povijest te stranke osuđene za kriminal i korupciju, vidimo da u Milanovićevim riječima nema ničeg sramotnog i uvredljivog. Plenković nije u pravu jer jedan gaulajter kojeg je pronašao Milanović još uvijek ne znači da je HDZ nacistička stranka. Mogao ih je pronaći i kudikamo više te bi stoga Plenković Milanoviću trebao biti još i zahvalan. Ne smije se smetnuti s uma da HDZ od svojih početaka ima problema sa proustaškom strujom u svojim redovima, te da je Franjo Tuđman u HDZ-u pronašao puno više gaulajtera nego Zoran Milanović. Tako će Tuđman u dramatičnom govoru održanom na sjednici Predsjedništva HDZ-a 12.8.1991. godine kazati.
„Postoje pojedinci koji žele promijeniti politiku HDZ-a i stvoriti ustašku državu – Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks koji je organizator i inspirator. Ta grupa na terenu formira posebne odrede mimo policije i garde i javno propagiraju ustašku Pavelićevu politiku i stvaranje NDH“.
Poslije ovakve političke ocjene o protuustavnom djelovanju ove grupe koju je iznio Predsjednik Tuđman bilo je za očekivati određene promjene. No do toga ne samo da neće doći već će zagovornicima proustaške politike s vremenom biti povjerene i najodgovornije funkcije u državi, Saboru, Vladi, Ustavnom sudu i Fondu za privatizaciju. Time grupacija HDZ ekstremista koju je personificirao ministar obrane Gojko Šušak postaje dominantna politička struktura stranke, te u okvirima takve ekstremističke politike za Manolića i Mesića, kao i za njihove pristaše, tu više nije bilo mjesta i oni napuštaju stranku.
Takva gaulajterska politika HDZ-a je mogla trajati toliko dugo dok se ne udari glavom u zid, a taj zid je bila Bosna i Hercegovina. Agresivna nacionalistička politika Tuđmana i Šuška prema BIH dovesti će do stravičnih zločina u Hercegovini, do otvaranja logora za Bošnjake, etničkog čišćenja, ubojstava, progona i zlostavljanja, a sve su to očiti elementi fašizacije, što će doživjeti i sudski epilog kroz presudu Haškog suda tzv. hercegovačkoj šestorci. Presudom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem su pored osuđene šestorke kao sudionici navedeni Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a cilj je bio etničko čišćenje i priključivanje određenog područja Republici Hrvatskoj. „Gaulajterska“ politika prema BIH tom presudom Haškog suda doživjeti će svoj krešendo i dati za pravo poznatim pozitivnim stavovima Mesića i Manolića o BIH, a što se i danas ponovno aktualizira.
Potrebno je kazati da su gaulajteri u nacističkoj Njemačkoj bili vođe Hitlerove Nacional-socijalističke stranke na određenom području. Gaulajteri nisu imali zakonskih ovlasti ali su u stvarnosti djelovali kao neprikosnoveni vladari koji su nadređeni civilnim vlastima, gradonačelnicima i načelnicima općina. Njihova je moć izvirala iz snage stranke i neupitnosti vođe koji ih je postavljao.
Takvo ustrojstvo vlasti tipično je totalitarnim režimima koji političke i društvene odnose grade na kolektivitetima stranke i nacije, dok je pojedinac sa svojim potrebama, pravima i slobodama potpuno marginaliziran. U tim društvima dominiraju vođe, institucije su nebitne, a stranka i stranačka iskaznica je rješenje za sve probleme.
Identičan je bio ustroj vlasti i u tzv. NDH gdje su stranački ustaški povjerenici kotareva i općina koji su se zvali logornici i tabornici, davali savjetodavne preporuke organima civilne vlasti kotarskim predstojnicima i općinskim načelnicima, a koje su oni bespogovorno izvršavali. Dodatni specifikum vlasti NDH davala je činjenica da su brojni tabornici i logornici dolazili iz redova Katoličke Crkve, te je tako primjerice u Metkoviću te ustaške funkcije obnašao župnik Metkovića fra Vlado Bilobrk koji je odgovoran za brojne počinjene zločine, a spas je pronašao bijegom preko Bleiburga „štakorskom rutom“ u Argentinu. Katolička Crkva se nikada nije ispričala narodu Neretve, a posebno ne srpskoj zajednici za ta zlodjela.
Tridesetgodišnje iskustvo nam govori da je i Hrvatska u nekim regijama funkcionirala po principu gaulajtera, odnosno logornika. Svima su poznati oni koji su bili iznad institucija, sustava i zakona, oni koji su nas svojim postupcima često sramotili. Prisjetimo se nekih, Tomislav Merćep, Branimir Glavaš, Gojko Šušak ili Đuro Brodarac.
I sam će Franjo Tuđman pokušati organizirati vlast po modelu totalitarnih režima nacističke Njemačke i NDH, te će u ljeto 1991. godine formirati Krizne štabove sa 13 regionalnih gaulajtera koje sam postavlja i koji su mu odani, vjerni i pokorni.
Ti predsjednici Kriznih štabova regija nemaju demokratski izborni legitimitet već samo stranački, te slijepu vjernost i odanost vođi. Toj trinaestorici gaulajtera od Luke Bebića na jugu do Vladimira Šeksa na sjeveru, u potpunosti će biti podčinjena sva civilna i vojna vlast pripadajuće regije. Oni će pak imenovati više od stotinu općinskih Kriznih štabova čime će u potpunosti biti izbrisana i izmijenjena izborna volja građana Hrvatske. A kako se to drugačije može nazvati nego pokušaj uvođenja totalitarističkog režima u Republiku Hrvatsku? S ovime je u potpunom skladu izjava Žarka Domljana kod Stankovića u emisiji „Nedjeljom u 2“ – „Tuđman mi je rekao jednom prilikom kako nama Sabor i nije potreban, ali ga eto moramo imati zbog svijeta“!
Na sreću pod pritiskom tog demokratskog svijeta Europske Unije i Amerike, Franjo će Tuđman nakon određenog vremena biti prisiljen odustati od Hrvatske koju je projektirao, zamišljao i gradio po uzoru na države sa totalitarnim sistemom vlasti.
Da opčinjenost vođom može imati ozbiljne posljedice potvrđuju nam posljednje izjave onog smiješnog ministra od vanjskih poslova Gordana Grlića-Radmana. Obogativši se za ratnih događanja u politički namještenoj privatizaciji kao izabranik Franje Tuđmana, bilo je sasvim očekivano od Gordana Grlića-Radmana čuti:
„Ja sam proizvod Franje Tuđmana“!
„I am the Product of Franjo Tuđman“!
Tekst je prvobitno objavljen 17.11.2021.
