Foto: PEN CENTAR BIH
Radije bih
Radije bih da gledam
oduševljena
kako vrana znalački skrha orah
(tu skrivenu suštinu do koje se stiže jedino
razaranjem svijeta!)
ispustivši ga iz kljuna s visine
iznad gradske raskrsnice
a onda čeka da prođu ti dosadni automobili
pa da s mirom jede
Radije bih da u bašti Zemaljskog muzeja
što prije moguće
u objektiv foto-aparata uhvatim
deset kvadrata šafrana nevjerovatnih
koji će tu biti
tek nekoliko jutara
jutara u koja ih ne vide oni
što trče za vlašću, slavom ili kruhom
Radije bih
da s toplim francuskim pecivom i mirisnom
kafom pored izloga svog malog gradskog pribježišta
mislim o tome kako ću slike sa šafranima
poslati svijetu
ako ga ujutro uopšte bude
Radije bih
da glavu zabijem u zemlju koja me ionako čeka
da s krticama potražim gomolje šafrana
da ih zamolim neka potraju duže ove tužne godine
Jer napolju se odvija drevna drama
Među zavađenim narodima:
Kome će pripasti vlast i čast
Kome će krv i tlo
Ko će pisati historiju
Koga će uhapsiti i tući dok ne prizna sve što ne zna
Koga će ubiti i baciti u jarak pored puta u nekoj dalekoj zemlji
Radije bih
Ali moram
odmah na ulicu, u razjarenu masu da stanem
rame uz rame s onima koje ne znam i s kojim nemam ništa
zajedničko osim ove zemlje lijepe i uboge
Eto, stojim tamo i treba da to opjevam oduševljenim pjesmama…
A kako opjevati One Gore
Koji pljuju po Onim Dolje
Dok se kolo od sreće ne zavrti
Iznova
Za koji sat?
Ferida Duraković
