Vjerovali smo u stotine Bogova. Imali smo Bogove sunca, Bogove kiše, munja, vjetra, mora… Onda smo počeli da vjerujemo u Jednog Boga. I vjerovali smo da je Zemlja u centru univerzuma, da se Sunce (negdašnji Bog) okreće oko nas
Iako mediji uporno nameću tezu kako je religiozni fanatizam produkt 21. vijeka, jedina stvar koja se promjenila je ustvari medija, odnosno njena fantastična mogućnost širenja informacija. A religija i fanatizam idu pod ruku danas kao i prije 20 vijekova. Tu se nije baš nešto posebno promjenilo osim oruđa i oružja kojim se religiozni fanatici služe u odbrani svojih duhovnih stavova. Jer, ono što je zanimljivo za sve religiozne fanatike je da se oni uvijek brane, pa čak i kada su njihovi istupi agresije u pitanju. I to važi za sve religije podjednako. Iscenirane destrukcije i smišljeni teroristički poduhvati, a sve u ime i sa “dozvolom” dotičnog Boga, nisu ništa drugo nego horor ljudske rase koji uvijek ima svoju publiku, i pratioce i izvršioce. I, naravno- žrtve.
Svaka religiozna dogma u svojoj pozadini najčešće uzgaja i određenu političku ideologiju; to dvoje ide zajedno, jer se upravo radi o istoj stvari: identitetu određenog zajednicom i opstanku ili širenju tog identiteta kroz političko (i militarno) djelovanje. Tako interesi jedne duhovne zajednice postaju političke organizacije koje “posluju” i djeluju na principima svojih duhovnih težnji. Ovdje Darwinova prirodna selekcija opstanka jačeg i otpornijeg dobiva posebnu notu na ironiji i apsurdu, jer se ne radi o biološkom ili fiziološkom faktoru nego, prije svega- psihi određenih grupacija i masa. Tako pojedinci koji predstavljaju mase lako i jednostavno, gotovo mehanički, nasljeđuju snagu i moć manipulisanja masama.
Vođi je dovoljno istaknuti ugroženost zajedničkog identiteta (koji proističe iz tradicije, historije i religiozne opredjeljenosti) da bi se gomile organizovale u jednosmjernom interesu odbrane sopstvenih ideala. No, davati fukari božanstvenu ulogu u političkim i vojnim previranjima za sobom obavezno vuče i individualne ciljeve globalnih sukoba, sa nejasnom pozadinom i dugoročnom opstrukcijom ljudske duhovnosti i intelekta. A Bog s tim nema ništa zajedničko jer, po prirodi stvari, to je mnogo bliže bogohuljenju nego spiritualnom doticanju sa Svevišnjim.
U filozofiji postoji jedan jako zanimljiv argument oko kojeg se već dugo lome koplja. Argument glasi ovako: Ako svaka religija tvrdi za sebe da je JEDINI ispravni put, onda postoji i mogućnost da nijedan od tih puteva NIJE ispravan. Drugim riječima, ako svi tvrde da su u pravu, sasvim je moguće i da su svi u krivu! Od ovako postavljenog argumenta ne može se odbraniti nijedna današnja velika religija.
Međutim, različitost i iznimnost naših religioznih pogleda nikako ne ukazuju na jednak ishod, jer su i njihovi ishodi viđeni na drugačije načine. Time grafički argument potpuno gubi na snazi. Posmatrajući naša ideološka suprostavljanja, sasvim je moguće da neki od tih puteljaka završi na suprotnom brdu, ili se zagubi negdje u šipražju, na putu do vrha…
Religija se tako spoticala bezbroj puta u ljudskoj historiji. Ljudi su nekada vjerovali da je Zemlja ravna ploča (na leđima 4 ogromna slona). A bile su svojedobno rasprostranjene i razne druge “teorije”. Vjerovali smo u stotine Bogova. Imali smo Bogove sunca, Bogove kiše, munja, vjetra, mora… Onda smo počeli da vjerujemo u Jednog Boga. I vjerovali smo da je Zemlja u centru univerzuma, da se Sunce (negdašnji Bog) okreće oko nas.
Proganjali smo, zatvarali i spaljivali na lomači i naučnike i vještice i heretike, i svakog ko je vjerovao drugačije.
Ipak, sa religioznim migracijama i ratovima počinjemo upotrebljavati i razmjenjivati pismo, umjetnost, poeziju i filozofiju, matematiku, arhitekturu… Sudari civilizacija postaju tako fabula u priči naše duhovne i intelektualne evolucije. A različite religije su svakako važan elemenat u tom procesu.
Historija nas uči da nas naše različitosti spajaju i čine boljim ljudima, da u našim različitostima ima više sličnosti nego razlike, i da tu sličnost trebamo uzdizati, a ne razlike. Tako se stvaraju navike za međusobni respekt a mržnja gubi smisao.
Tako iskreno i moralno ljudsko biće uistinu biva Nadčovjek. On ne želi da otima, on dijeli. On ne podaništava, on savjetuje. On ne progoni, nego prihvata. Nadčovjek doživljava ljudske razlike kao svoje osobno bogatstvo. Njegov identitet je planeta Zemlja, pa samim tim i njegovi ljudi su svi ljudi.
Nadčovjeku je jasno da nijedan Bog nema ništa zajedničko sa našom ljudskom izopačenosti.
Kada bi svaki pojedinac težio biti Nadčovjek ljudi više ne bi trovali čovječanstvo religioznim ratovima. Njihova slijepa zaluđenost sopstvenim identitetom ne bi više bila opijum za mase. Kada bi svako od nas poštovao druge koliko poštuje sebe (što nam, u suštini, svaka religija i preporučuje) onda bi naša duhovnost bila uistinu dio našeg zajedničkog identiteta, a svakom vjerniku sedativ koji uzima po sopstvenoj potrebi i mjeri.
