Foto: Šukrija Meholjić
Nikad ranije na globalnoj razini nije se toliko mnogo pričalo o genocidu u Srebrenici nego što se to činilo zadnjih mjeseci. Razlog je bio usvajanje prijedloga
Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, koji je kod vlastodrzžaca u Srbiji i bh. entitetu Republika srpska uz obilatu podršku Rusije izazvao lavinu negodovanja i pokrenuo neviđenu političko-diplomatsku ofanzivu u sjedištu UN-a u New Yorku.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić čak je formirao poseban stab i lično danima vodio sramnu kampanju u New Yorku ubjeđujući mnogobrojne misije članica država UN-a da ne glasaju za Rezoluciju, jer u Srebrenici se nije dogodio genocid niti je srpski narod “genocidan narod”, kao što im se to želi podmetnuti.
Razgolićena i od mnogih prepoznata ortodoksna laž, laž koja je postala konstantna ideja vodilja srpskim ultranacionalistima! Vučić želi kontrolirati istinu, a pritom svjesno zaboravlja da su Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) pravosnažno presudili da je sve što se dogodilo u Srebrenici bio zločin genocida, kao i činjenicu da je Skupština Srbije 2010. godine izglasala
Deklaraciju kojom osuđuje zločin počinjen tako što je utvrđen presudom ICJ. Istovremeno Vučićev igrač, predsjednik bh. entiteta Republike srpske Milorad Dodik čini zajedno sa svojim odanim ultranacionalistima sve što je u njegovoj moći da ubijedi domaću i svjetsku javnost o nemogućnosti održivosti države BiH i suživota bosanskih Srba s Bošnjacima, 2004. godine prizna genocid u Srebrenici, a onda poslije permanentno negira najbolje dokumentovan genocid u modernoj historiji čovječanstva, relativizira historijske činjenice, vrijeđa dostojanstvo žrtava, ne priznaje punopravne presude Haškog tribunala niti domaće bh. zakone, posebno one koje nameće visiki predstavnik u BiH Christian Schmidt (u toku je krivični postupak zbog ovog neposluha) te inicira donošenje vlastitih zakona od Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska potrebnih za secesiju i otcjepljenje od države BiH.
U povodu procesa usvajanja Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici autokrat Dodik u aprilu je organizirao javni miting u Banjoj Luci, a nakon što je NSRS usvojila dokument kojim se negira genocid u Srebrenici, na kome je on a i ostali govornici, jako zapaljivom retorikom ponovio da će usvajanje Rezolucije dovesti do nemira u regiji i da Srbi poslije toga neće živjeti s Bošnjacima u istoj državi, završivši govor: “Živjela majka Srbija! Zivjela Rusija!
U istom periodu skupština opštine Srebrenice donosi odluku o provokativnom preimenovanju dosadašnjih naziva ulica i trgova u imena ‘srpskih junaka’ i entiteta ‘Republika srpska’.” Situacija je zaista jako napeta i neodoljivo podsjeća na nedovršen ratni narativ iz 90-ih na državno razgraničenje Srba od druge dvije nacionalne zajednice – Bošnjaka i Hrvata u BiH. Građani u BiH, najviše Bošnjaci, su jako zabrinuti za svoj opstanak i budućnost svoje djece.
Tenzije su posebno porasle na sam dan donošenja Rezolucije, kad je Vlada bh. entiteta RS predvođena Dodikom i ostalom srpskom entiteskom elitom održala provokativnu sjednicu u samoj Srebrenici. Umjesto pojave srpskog Willy Brandta, srpske katarze, oprosta i pomirenja, imamo avete povampirene prošlosti. Svjedočimo podizanju zidova mržnje i netrpeljivosti, a ne mostova mira i suzivota. Međutim pozitivne i nadasve ljudske vibracije dolaze nam od mladih omladinskih aktivista iz organizacije «Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR)» iz Srbije.
Potaknuti neodgovornom kampanjom prema Rezolucije o Srebrenici, koju vodi najviši srpski državnik Vučić, ovi hrabri i umni mladi ljudi smatraju da je njihova ljudska dužnost kazati: «Ne u naše ime». Pisali su predsjedniku Generalne skupštine UN-a Denisu Frensisu o svojoj širokoj podršci Rezoluciji uz nadu da će usvojeni tekst Rezolucije pokrenuti prijeko potreban dijalog u nasem društvu i stvoriti ambijent u kojem će zrtve genocida naći mjesto poštovanja i dostojanstva u javnom diskursu Srbije.
Nakon turbulentnog procesa usvajanja, Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici je konačno postala faktum. Generalna skupština UN-a je na svojoj redovnoj sjednici dana 23. 5. 2024. na inicijativu BiH, Njemačke i Ruande a uz kosponzorstvo mnogih moćnih zemalja svijeta, usvojila Rezoluciju koja nosi naziv «Međunarodni Dan refleksije i komemoracije Genocida u Srebrenici 1995». U ovom trajnom civilizacijskom i historijskom aktu, između ostalog, stoji da se:
- juli proglašava Međunarodnim danom refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995, koji će se obilježavati svake godine;
- osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, u cilju sprečavanja poricanja i iskrivljavanja te pojave genocida u budućnosti;
- osuđuju postupci kojima se veličaju oni koji su osuđeni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid od međunarodnih sudova;
——–
Rezolucija je mala satisfakcija kolosalnog znacenja za duše preko 8000 nevino ubijenih ljudi i dječaka, među kojim je i moj brat sa svoja dva sina i sestrić, u tzv. «Sigurnoj zoni UN», kao i nama preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici. Pravda za žrtve i preživjele, pa makar u svom djeliću, ovim je zadovoljena. Istovremeno je to veliki civilizacijski iskorak UN u globalnoj borbi za istinu, pravdu i prevenciju budućih genocida. Snage UN-a nisu, a morale su, 1995. zaštititi Bošnjake Srebrenice, pa ovom rezolucijom donekle peru i svoju nečistu savjest.
Radostan sam što sam kao jedan od preživjelih iz Srebrenice doživio da će se ubuduće svaki 11. juli obilježavati širom svijeta kao sjećanje na stravičan zločin genocida u Srebrenici i to na jedan dostojanstvem, kultiviran i etičan način. Hvala svima koji su doprinijeli procesu izrade i usvajanja ovog tako važnog historijsko-civilizacijskog dokumenta.
