foto: fena
Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 2021. godinu dodijeljene su Damiru Uzunoviću i Muhidinu Šariću, na svečanosti koja je održana u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu.
Objavljujemo obrazloženje nagrade žirija u sastavu:
Edin Pobrić, predsjednik
Nenad Tanović, član
Jagoda Iličić, član
Nakon pročitanih i detaljno analiziranih tekstova koje su pristigli na Konkurs za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH, u vrlo jakoj konkurenciji, članovi Žirija su odlučili da iz oblasti poezije, proze i esejistike nagradu dodijelimo Damiru Uzunoviću za roman pod nazivom Ja sam, a iz oblasti Književnost za djecu i mlade Muhidinu Šariću za roman pod nazivom Prva ljubav – prvi put.
- Obrazloženje za dodjelu nagrade iz oblasti poezije, proze i esejistike Damiru Uzunoviću za roman Ja sam
Sam naslov romana, podcrtavajući osobeni diskurs književnosti u odnosu na nauku i historiografiju, daje čitatelju mogućnost da ga na različite načine tumači i kao takav drži fragmentiranu fabulu (na oko 400 stranica), ispripovijedanu u tri djela, na okupu, sve do Epiloga kada je čitatelju, najzad, na jedan iznimno dopadljiv poetski način ponuđeno rješenje ovog zanimljivog koda.
Uzunović svoju priču, kako je rečeno, vodi kroz tri dijela, koja bi mogla funkcionisati i kao tri odvojene cjeline, ali bi im nedostajala ona estetizacija koju roman dobiva sa ucjelinjenjem ovih svojih poglavlja. Prvi dio je rezervisan za period ranog djetinjstva (Koreja), ispisanog nadahnutom upotrebom jezika i izuzetnim smislom za humor, drugi dio pokriva razdoblje mladalačkog sazrijevanja, upoznavanja sebe i svijeta oko sebe sa njegovim dobrim i lošim usudima, dok treći dio govori o očevoj smrti i životu u egzilu i povratku u Sarajevo.
U toj galeriji likova, sjajno portretisanih uz samo par rečenica, Uzunovićev svijet je iskonstruisan od kulturološkog do historijskog, od djetinjstva do zrelog doba u kome se redaju povijesni događaji i neposredna iskustva: od Sarajeva 60-tih godina do zemljotresa u Crnoj Gori 70-tih godina, od Gazimestana do rata u Sarajevu 1992. godine, nadalje, britka svjedočenja o ljubavima i prijateljima, porodici i putovanjima, o gradu Sarajevu i njegovim ulicama i mahalama, o vjeri i partiji, moru i planinama, o nacijama i nacionalizmu, o pisanju i čitanju itd.
Jedna od osnovnih tema romana je problem identiteta, odnosno, u skladu sa granicama i mogućnostima Uzunović propituje koliko čovjek, unutar različitih konteksta, kroz život može da se realizuje u odnosu na ono što je htio i u odnosu na ono što mu je ponuđeno mjestom i vremenom rođenja.
To je vrsta unutarnje dijalogizacije koja se dešava, kompoziciji gledano, između tri dijela romana i epiloga, odnosno Uzunovićevog naratora koji pokušava da ispriča priču kako bi proustovski rekonstruisao prošlost svoga ja nekada davno doživljenu u dobu od pet do dvadest i više godina. To je i neka vrsta samoprocjene, odnosno reprodukcija nepouzdanosti vlastite slike o sebi u odnosu na dojam koji njegov narator ostavlja na druge. Nijedno sjećanje nije autentičan nego kreativan čin, jer prošlost unutar sebe nema vrijednost emotivnog dok ne progovori iz pozicije onoga sada i ovdje. U pitanju je arhitektonska osobenost naspram sjećanja u kojem više ni narator ni pisac nisu aktivni akteri nego posmatrači vlastitog ja koje nužno postaje ono drugo, pri čemu subjektivnost sudionika u događajima biva zamijenjena objektivnošću posmatrača.
„I prije sam to primjećivao, da jezik sam odabire riječi koje hoće, stavlja ih u poente koje nisam kadar da sastavim i upućuje ih onima koji to od mene najmanje očekuju. I dan-danas bih se zakleo da ih ne izgovaram ja već neko drugi, neko umjesto mene. Kasnije se ispostavilo da drugih riječi i nije moglo biti.“(Uzunović, str. 333) Ove rečenice iz Uzunovićeve knjige možda ponajbolje oslikavaju stilsku i žanrovsku pripadnost njegovog romana. Uzunović piše jasnim, zavodljivim i osebujnim stilom da njegov način pripovijedanja „smiruje“ sve strašne i mučne teme koje svojom aktuelnošću dekonstruiraju svijet oko sebe. Kroz cijeli roman dominantno se čuje samo glas pripovjedača, tako da ispripovijedani svijet poprima neko tonsko jedinstvo u kome naratorska instanca ulijeva povjerenje onome ko je „čuje“ pa se skoro bez izuzetka odobrava sve što se kazuje. Dakle, smjer od pojavne stvarnosti i iskustva prema jeziku se u ovom romanu, u skladu sa konceptima moderne književnosti, okreće: jezik ovdje nije ono kroz šta se gleda (život likova, njihova stanja i osjećanja) nego postaje ono što se gleda. Na taj način se, putem uvjerljivo ostvarenog slobodnog neupravnog govora, logički motivirane determinacije karaktera priče, sjajne psihološke „detekcije“ u samo par poteza, precizno postavljenih filmičnih scena gdje svaka od njih skicira kompaktnu cjelinu obilježenu samom temom priče, distanca između čitaoca i likova romana svodi na najmanju moguću mjeru.
Žanrovski, priča se ostvaruje između „okoštalog“ žanra bildungsrormana, s jedne strane, i proznog oratorijuma sa galerijom ispripovijedanih likova, sa druge strane, odbijajući na taj način da se zatvori u klasičnu romanesknu formu. Uzunović svojim načinom pripovijedanja ilustrira koliko je važno za romanesknu prozu imati dobru poetsku imaginaciju, i do kojeg nivoa je moguće cjelinu pričati iz niza fragmenata, senzacija i poetskih slika. U njegovim sjajnim opisima nežive stvari s vremenom ožive, i tada se u najboljem smislu osjeti šta uopće u umjetnosti znači nadahnuće (npr. Uzunović, str. 42), a živ ljudi, usljed jasnih i preciznih analogija, mogu da postanu samo stvari (npr. Uzunović, str. 49).
To majstorstvo u jeziku i zavodljivost pripovijedanja, koje Uzunović pretpostavlja svom čitatelju, doprinosi jednom osobenom žanru – žanr roman knjiga, u kome bildungsroman biva obogaćen kulturološkom slikom putopisa, odnosno hronotopa njegovog dešavanja: Sarajeva i njegovih ulica, jadranskih obola itd. Autobiografsko da ili ne?, ovdje je to potpuno pogrešno pitanja (i samo zanimljivo na nivou trača). Koliko god da ovdje ima autobiografskog (a zasigurno ga ima), ono je vješto struktuirano pa kao takvo, od pojedinačnog ka opštem (kako to i treba da radi dobra književnost), postalo je reprezentativni obrazac života i portret jedne sarajevske porodice srednje klase bivše Jugoslavije.
Uzunovićev jezik, koji izbjegava bilo kakvu vrstu tabua, a da pri tome niti jednom ne uđe u zonu vurgalnosti, i njegovo posebno umijeće pripovijedanja koje je, između ostalog, naoružano znanjem o onome o čemu priča, i uobličeno u fascinaciju da stvari vidi u dvostrukom diskursu (međusobno prožimanje pogleda odraslih i pogleda djece, i međusobno prožimanje pojavne stvarnosti i mašte), čini ovaj roman vrlo neobičnim, u smjeru poetskog načela književnosti o kojem pisao Viktor Šklovski – učini stvari neobičnim da bi ih vidio. I najzad, žanrovske igre sa putopisom i bildungsromanom omogućili su Uzunoviću da u svom romanu ostvari jednu široku lepezu duhovnog pejsaža kulturnopovijesnog znanja o Sarajevu, njegovim stanovnicima i njihovim načinima života, jer samo roman koji donosi neki vid saznanja ostvaruje garanciju da možemo govoriti i o njegovom moralitetu.
- Obrazloženje za dodjelu nagrade iz oblasti Književnost za djecu i mlade Muhidinu Šariću za roman pod nazivom Prva ljubav – prvi put.
Roman „Prva ljubav prvi put“ Muhidina Šarića je među pet ostvarenja književnosti za djecu i omladinu izdatih u 2021 godini od strane žirija Društva pisaca u BiH proglašen najboljim i kome je dodijeljena Godišnja nagrada u kategoriji knjiga za djecu i omladinu. Ono što je opredijelilo žiri za takvu odluku nije samo novi rukopis već poznatog pisca/pjesnika za djecu koji je svoju prvu knjigu objavio davne 1976. („Spava li dan u mraku,” poezija) pa zatim preko deset knjiga poezije za djecu (“Na krilima neba,” iz 1981., “Kad plava ptica sanja,” iz 1983., “Kola kozaračkog” iz 1984. do dobro poznate “Cvrkutanke” iz 1988. i romana Benko 2004. i “Bajke o gavranu Gaku iz 2018., kao i “Rječnika zapretenih riječi iz 2016.) već to što je u oblasti književnosti za djecu i omladinu učinio novi korak u svom stvalaštvu u istraživanju vremena i načina odrastanja i traženja mjesta za sebe u svijetu koji se svakim danom odrastanja otkriva njegovom glavnom liku koji je ujedno i pripovjedač.
Taj novi korak Šarića u odslikavanju tog osjetljivog doba sazrijevanja vezan je za fenomen samospoznaje tj. otkrivanja i spoznavanja i vlastitog bića i bića onih sa kojima se živi i dijeli i vrijeme i porostor odrastanja i puni riznica budućih sjećanja. A u ljudskom sjećanju najintenzivnija su ona sjećanja na vrijeme škole, ljetnih raspusta i odrastanja kada se otkriva svijet izvan sopstvene porodice i čine prvi iskoraci iz svijeta bezbrižnog djetinjstva sve do prve ljubavi u tinejđerskom dobu, ispunjenom nejasnim nadama, velikim očekivanjima, snovima i maštarijama koje idu ruku pod ruku sa stvarnošću: nekada lijepom, a nekada neočekivanom ili iznenađujućom.
Prije ovog romana Muhidin Šarić je poznat kao pjesnik vedroga duha, autor pjesama koje plijene vedrinom i šaljivošću isto koliko i nježnoču, toliko potrebnoj djetinjoj duši, kao i ljepotom riječi kojima barata začuđujućom jednostavnošću i vještinom stvaranja pjesme koju djetinjstvo prihvata kao svoju i kao dio sebe. Znamo ga i kao bajkovitog pripovjedača i slikara čuda ljepote prirode, u kojoj i sa kojom živi u skladu, nalazeći ljepotu u svakom njenom detalju.
Roman „Prva ljubav prvi put“ je ulazak u ono vrijeme koje svi nostalgično pamtimo kada odrastemo, a kojim se najmanje bave savremeni bosanskohercegovački pisci: ono vrijeme dječaštva i djevojaštva, prvih ljubavnih sanjarija, prećutanih a velikih nježnih, riječi, kojih je duša, koje odjednom i sami postajemo svjesni, prepuna, a jezik ih nikako glasno ne može da izgovori. Taj u sjećanjima bajkoviti svijet prvih sastanaka i šetnji, nespretnosti, prvih dodira ruku, ljubavnih poruka, zagrljaja i prvog poljupca, i neprolaznih prvih radosti i boli, bez kojih nema čuda prve ljubavi. Šarićev iskorak u taj prostor književnosti za mlade je dobrodošao, jer je uspješan i drukčiji od onog što je o tome već napisano. Iako se bavi vremenom svog odrastanja i mladosti tj. vremena šezdesetih godina, dvadesetog stoljeća, kada je sve bilo drukčije nego danas, i oživljava duh i atmosferu tog vremena, kada su tadašnjoj mladosti korzo i kino bili jedina zabava, a odlazak na more najveća pustolovina. Mada se vrijeme promijenilo današnji mladi čitaoci će lako prepoznati sve puteve i stramputice odrastanja i shvatiti da svaka generacija prolazi isti put sazrijevanja i samospoznaje samo u različitim vremenima. Takođe će shvatiti da je odlazak na radnu akciju bio rodoljubni čin vremena njihovih djedova i baka, ali da je bavljenje sportom (slučaj glavnog ženskog lika) univerzalno i nepromjenljivo.
Roman „Prva ljubav prvi put“ ima takođe „ono nešto“ što je za ljubav nepromjenljivo i univerzalno bez obzira na generacije, prostor i vrijeme i što ga čini zanimljivim i sadašnjem naraštaju mladih, a što samo istinski pisci poput Šarića, koji žive pisanje, i koji radošću pisanja omogućuju drugima radost čitanja i sjećanja. Muhidin Šarić je pisac dojmljive lakoće pisanja, pronalazač pravih riječi za osjećanja kojih se i kada odrastemo rado sjećamo. Da, svih onih snova i sanjarenja, nadanja, radosti i tuge, otkrivanja svijeta odraslih u koji se ulazi i vlastite psihe koja se odjednom odnekud pojavila i koja će nas od tada cijeli život pratiti.
