Aktivistkinje Riposte alimentaire ispred Monetovog platna (foto Riposte alimentaire/Flickr)
Odavno je postalo predvidljivo. Kada su, ima koji dan, dvije klimatske aktivistkinje polile juhom Monetovo “Proljeće” u muzeju u Lyonu, uzvikujući: “Što je važnije? Umjetnost ili pravo na hranu?”, Jutarnji list je vijest prenio pod zgroženim naslovom: “Nepodnošljivo: Ekipa koja je nedavno napala Mona Lisu, juhom zalila neprocjenjivu sliku.” A kada je, ima koji tjedan, ekipa juhom zalila “Mona Lisu”, Večernji list se u svome naslovu zabrinuto pitao: “Aktivizam ili vandalizam?” Nižu se tako medijski naslovi – što zabrinuti, što zgroženi – sada već skoro dvije godine, sve otkad su klimatski aktivisti odlučili preći s riječi na umjetnička djela: sve otkad su u maju 2022. zavitlali prvi kolač baš na “Mona Lisu”, a britanski ih tabloidi, ti nedosegnuti uzori hrvatskog mainstreama, kratko i jasno prozvali “eko-moronima”.
Nastradao je u međuvremenu poneki van Gogh, par Moneta, jedan Klimt: sve u svemu, nekoliko desetaka vrhunskih slika nekoliko desetaka vrhunskih umjetnika, po muzejima širom Evrope i zapadnog svijeta. Odnosno, nisu nastradali: tko god je bar jednom zavirio u tekst ispod klikabilnih naslova dobro zna da nikakve štete nema, jer aktivisti paze da juhom, kolačima i pire krumpirom gađaju isključivo platna zaštićena staklima. Njihova bi poruka dakle trebala biti jasna: ako vas toliko iritira lažni napad na sliku, zašto vas nimalo ne dira stvarna propast svijeta? Oni kojima je poruka upućena – opet predvidljivo – nude spreman odgovor: ali kakve veze imaju van Gogh i Degas sa spašavanjem planeta?
Ne bi li bilo logičnije da aktivisti targetiraju prave mete: zgrade vlada i drugih institucija, sjedišta naftnih kompanija? Bilo bi, naravno. Nevolja je u tome što su aktivisti takvo nešto već pokušavali, blokirajući ceste, razvijajući transparente, prosvjedujući ispred adresa vlasti. Samo, za koji od tih prosvjeda znamo? S muzejskim akcijama, naprotiv, problema nema: stvar naprosto funkcionira, medijima je zanimljiva. Čak i kada se ponovi četrdeseti put. Čak i pod cijenu tabloidnog karikiranja. Čak i ako će pretpostavljena šira javnost – opet krajnje predvidljivo – aktivistkinje ofarbanih kosa i ispirsanog nosa proglasiti histeričnom dječurlijom, privilegiranim i naivnim wokericama sa Zapada.
Ničeg histeričnog nema međutim u činjenici da je veliki val muzejskih akcija očito pomno isplaniran. Ničeg infantilnog nema u tome što su organizacije poput britanske Just Stop Oil, njemačke Letzte Generation, talijanske Ultima Generazione ili francuske Riposte alimentaire evidentno dobro koordinirane. Ničeg wokerskog nema u tome što se inspiriraju dugom tradicijom aktivističkih intervencija, od sufražetkinje Mary Richardson koja je 1914. u Londonu nožem isjekla Velázquezovo platno prosvjedujući za ženska prava do Tonyja Shafrazija koji je 1974. u New Yorku sprejem išarao Picassovu “Guernicu” buneći se protiv rata u Vijetnamu. Ničeg naivnog nema – drugim riječima – u onome što, po svim kriterijima, nije djetinjasto divljanje, nego pažljivo osmišljena strategija.
Od svih predvidljivih prigovora koji zasipaju klimatske aktiviste zato je možda najmanje blesav onaj koji kaže da takva strategija, nažalost, ne funkcionira. Pišući za Guardian o posljednja dva napada na da Vincija i Moneta, sažeo ga je Giovanni Alloi, profesor povijesti umjetnosti iz Chicaga: “Pogledajte samo beskrajni niz negativnih komentara na društvenim mrežama i vidjet ćete kako su ovi prosvjedi utjecali na javno mnijenje. Budući da je borba protiv klimatske krize kolektivni napor, ne bi trebalo podcijeniti takvo otuđivanje javnosti.” Kritika upućena aktivistima dakle glasi: u redu, osvojili ste medijski prostor, dobili ste našu pažnju, ali ste skupa s njom dobili i negativnu reakciju javnosti. Kako to pomaže vašem cilju? Ako se radi o tome da spasimo budućnost čovječanstva – a s ciljem se slaže razumnija većina – ne bi li tu većinu trebalo okupiti i nadahnuti, umjesto da je živcirate i nepotrebno antagonizirate?
Ono što međutim profesor Alloi, skupa s razumnijom većinom, ne shvaća, jest da klimatski aktivisti u muzejima žele upravo to: da ih antagoniziraju i propisno iživciraju. A ono što razumniju većinu propisno živcira izaziva svaka radikalna skupina: osjećaj da im netko soli pamet, da se razmeće vrlinama, da ih proziva s antipatičnih proročkih visina. Da popuje i da moralizira. Pa onda razumnija većina – opet sasvim predvidljivo – reagira refleksno, tražeći rupe u moralnoj poziciji aktivista i ismijavajući privilegirane male wokere.
Samo što razumnija većina najčešće ne zna za nešto što je barem 40-ak godina poznato istraživačima društvenih pokreta, a obično se naziva “efektom radikalnog krila”: militantnija krila aktivista, kažu brojna istraživanja, mainstreamu će uvijek biti odbojna, ali to nimalo ne šteti cilju za koji se bore. Naprotiv: svojom radikalnošću pokreću i vuku onu razumniju većinu u smjeru zajedničke borbe, omogućujući joj usput još i taj luksuz da naspram ideala ludih radikala izgleda dovoljno razumno. Tko u ovo sumnja, može baciti pogled s druge strane barikade pa proučiti što posljednjih godina i decenija čini radikalna desnica. I koliko je samo udesno pomakla ono što od milja zovemo političkim centrom.
Zato, dok čekamo novu rundu vijesti iz MoMA-e i Louvrea, nove predvidljive medijske naslove i nove predvidljive mainstream prigovore, dalo bi se zapitati: možemo li još štogod predvidjeti? Možemo, recimo, da svijet izvjesno ide kvragu ako se nešto radikalno ne promijeni u globalnoj klimatskoj politici. A možemo, eventualno, još i ovo: ako je dio dosadašnje strategije aktivista bila radikalizacija pokreta i ako takva radikalizacija za sada nema većeg učinka, onda nije nemoguće da nas s vremenom čeka nešto još radikalnije. Nešto što, recimo, vrlo argumentirano zastupa švedski teoretičar klimatskih promjena i aktivist Andreas Malm – čiji je izvrsni “Fosilni kapital” preveden i kod nas – u svojoj posljednjoj knjizi “How to Blow Up a Pipeline”. Direktne sabotaže naftovoda, uništavanje infrastrukture korporacija koje uništavaju Zemlju, nasilne akcije protiv privatne imovine: svjesno kršenje zakona. Ako prelazak s riječi na umjetnička djela nije dovoljan – sugerira radikalna manjina – možda s umjetničkih djela treba preći na kaznena?
U tom slučaju, ako ništa drugo, razumnija većina će napokon mirno šetati muzejima.
