Sloboda bez demokratije nije moguća

Vijest o brutalnim presudama izrečenim od iranskog režima prema vrhunskim umjetnicima Jafaru Panahiju i Mohammadu Rasulovu, čiji su filmovi proslavljali iransku filmsku umjetnost na najvećim svjetskim festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji i Lokarnu, još jednom nas je podsjetila koliko ima nedemok

Ispred iranske ambasade u Sarajevu u ponedjeljak su od 17.30 do 18.00 sati organizirane mirne demonstracije za oslobađanje reditelja Jafara Panahija i Mohammada Rasulova. Istovremeno, na fasadi Pravnog fakulteta prikazivani su njihovi filmovi. Tim povodom objavljujemo tekst podrške sarajevskog režisera Dine Mustafića Organizatori demonstracija su umjetnici, kulturni i drugi javni radnici Sarajeva, kao i organizacije: East West Centar Sarajevski otvoreni cenatar Gramofon Festival MES Studentska asocijacija Pravnog fakulteta u Sarajevu

Vijest o brutalnim presudama izrečenim od iranskog režima prema vrhunskim umjetnicima Jafaru Panahiju i Mohammadu Rasulovu, čiji su filmovi proslavljali iransku filmsku umjetnost na najvećim svjetskim festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji i Lokarnu, još jednom nas je podsjetila koliko ima nedemokratskih režima u svijetu koji krše elementarna ljudska prava, pa između ostalog i slobodu govora, kao i slobodu izražavanja. Sloboda je, općenito, polazišna tačka za sve što poduzimamo u životu, nije nam data niti utvrđena zauvijek, svakoga dana je trebamo držati na oku, preispitivati i čuvati unutar nas samih i vlada koje biramo.

Nikada ne smijemo tvrditi da živimo u besprijekornoj demokratiji koja je utvrđena zauvijek i nema svoj kraj. Sloboda bez demokratije nije moguća. Zato je treba njegovati i odmah reagovati kada je ugrožena. Tome nas opominje i iskustvo 20. stoljeća kroz prizore holokausta, logore i ratove, egzile i likvidacije onih koji su mislili drugačije spram većine. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam. Umjetnici imaju razvijeno čulo da osjete prije svih duhovni nemir, kada nestaje sloboda, kada se pojavljuje radikalizam i totalitarnost kao historijski refren užasa autoritarnih država. Istinska umjetnost se oduvijek opirala takvim režimima, bila jedini prostor slobode koji daruje misli i osjećaje pomoću kojih otkrivamo i slušamo svijet oko nas. Tako da smo preko vrhunskih umjetničkih djela, poput Panahijevih, spoznavali koliko je važan osjećaj za interakciju, velikodušnost i darivanje, na čemu i počivaju temelji solidarnosti. Zbog toga su režimi i vlade koje zatvaraju, proganjaju i sprečavaju svoje umjetnike da komuniciraju sa svijetom anticivilizacijske državne tvorevine, usmjerene protiv svih moralnih obzora humanističkog društva. Na taj način se krši Deklaracija o pravima čovjeka kao univerzalna vrijednost, dokument o pravednosti, slobodi i jednakosti – kvintesencija međunarodnog prava koje nam garantuje dostojanstvo života.

Mi živimo na prostorima koji su donedavno imali represivne metode nametanja mišljenja kroz različite ideologije, religije ili nacionalna osjećanja kao jedinog pravila političkog ponašanja isključivosti koji se završio balkanski krvavo (nažalost, nisam siguran da je neponovljiv i u budućnosti). Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik fundamentalizma koji ugrožava polje slobode. Protiv ovakvih režima poput iranskog treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao prostor koji otvara vrata svim ostalim duhovnim dimenzijama. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma ili čak i terorizma.

Često Evropa vrlo lako nalijepi etiketu fundamentalizma samo zemljama Trećeg svijeta, jer ga ne želi vidjeti u svojoj blizini kada protjeruje Rome iz bogatih i impozantnih metropola ili ne želi čuti ksenofobne povike u raznim “demokratskim” parlamentima o propalom multikulturalnom društvu. Mnogi su proricali kraj historije nakon pada Berlinskog zida kao signal svršetka ratova, ugnjetavanja i historije kao moći, jer se vjerovalo u dolazak epohe kada će ljudska historija biti utemeljena na našoj sposobnosti da govorimo, mislimo i međusobno razgovaramo. Nažalost, vrlo brzo se na primjeru ex-jugoslovenskog raspada vidjelo da smo daleko od tog stanja duha i da je šutnja i voajerstvo svjetskih vođa pokazala kako za njih etika vremena nije važna. Kada se zaboravi na tu dimenziju, onda uđemo u nemirno, nesigurno i opasno razdoblje kada se opet moramo boriti za slobodu kao kisik bez kojeg ne možemo živjeti.

Pripadam traumatiziranoj generaciji koja je osjetila i iskustveno proživjela gubitak kisika slobode, zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti, jer je demokratija ugrožena i u našoj zemlji. Svjedoci smo toga iz dana u dan, koliko je nema na razini političkih stranaka, ali i u međusobnim ljudskim odnosima gdje se uzurpira u ime etničkog kolektiviteta pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva.

tekst preuzet sa Radio Sarajeva

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI