Stabilan koalicijski pljesak „dragom vođi“

foto: Youtube

Uneređeni je etat – što bi narodni um s razlogom nazvao čardakom ni na nebu niti na zemlji – ogrezao u valjda najvećoj korupciji u Europi nakon ukrajinske, ali i nepravdu, gospodarski tzv. kurzschluss, prehrambenu i energetsku krizu, životnostandardno beznađe i moralni raspad. Skandal sustiže skandal, afere se nižu jedna za drugom, dva si državna brda ne prestaju međusobno prostački vaditi crijeva, a stabilan koalicijski pljesak „dragom vođi“, paradoksalno, zvuči kao orkestar što neumorno svira dok Titanik tone i ljudi se utapaju.

Piše: Marijan Vogrinec

To pak kako se HDZ-ovi koalicijski tzv. partneri u vladajućoj strukturi RH – stupići saborske tzv. stabilne većine (76-78 od 150 zastupničkih ruku) – odnose prema šefu dominantne političke ZNA SE opcije i CRO premijeru Andreju Plenkoviću, da zericu pretjeramo, sliči smiješnomu izvan najzatvorenije zemlje na Kugli sjevernokorejskom odnosu prema djed-sin-unuk dinastiji Kim: „Veliki vođa“ Kim Il-sung, „Dragi vođa“ Kim Jong-il te „Vrhovni vođa“ i „Poštovani drug“ Kim Jong-un. Svetinje, čija je riječ zakon tipa onog što ga je Mojsije primio na sinajskoj uzvisini izravno iz Jahvinih ruku.

Jer, da nije tako – da, recimo, SDSS-Pupovčeve tri srpske zastupničke ruke otkažu poslušnost – HDZ-ova se autokratska kula od karata i premijer Plenković ne bi se zadržali na Markovu trgu ni sljedećih pet minuta. Izvanredni izbori bi iznudili novo miješanje karata, pa kom’ pita, kom’ tepsija. Ovako, stabilan koalicijski pljesak „dragom vođi“ osmero tzv. političkih predstavnika narodnih manjina plus dva-tri tzv. žetončića s jedva-jedvice i pod sitnozorom vidljiva na stranačkoj margini, drži HDZ-u/Plenkoviću glavu iznad vode. Pa ta vlast već drugomandatno vedri i oblači Bijednom Našom na način koji cca. 75 posto žitelja smatra pogrešnim.

CRO Demoskop rejtinške agencije Promocije plus godinama opetuje isti tužan skor po stanje u političkom kokošinjcu, kako ga je svojedobno bio nazvao Hrvoje Hitrec, HDZ-ov zastupnik prvog saziva tzv. Visokog doma: HDZ-Plenkovićeva vlada vodi RH u pogrešnom smjeru, premijer je godinama uzastopno najnepopularniji političar u zemlji, a najviše, je li, predstavničko-zakonodavno tijelo u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (Hrvatski sabor, tzv. mali od vladine kužine) nikako da zasluži školsku ocjenu višu od mizerne dvojke. Sic transit.

Državi su od tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti ostali još samo himna (kojoj je na stihove Hrvata Antuna Mihanovića note napisao Srbin Josif Runjanin u Glini), zastava i grb (kojemu proustaški revizionisti ne priznaju početno crveno polje, a nitko ih zbog toga ne kori), jer je hrvatsko tzv. obiteljsko zlato i srebro neodgovorno darovano političkom Bruxellesu i zapadnim zemljama tzv. prve brzine.

Korupcija, nepravda, kriza…

Uneređeni je etat – što bi narodni um s razlogom nazvao čardakom ni na nebu niti na zemlji – ogrezao u valjda najvećoj korupciji u Europi nakon ukrajinske, ali i nepravdu, gospodarski tzv. kurzschluss, prehrambenu i energetsku krizu,  životnostandardno beznađe i moralni raspad. Skandal sustiže skandal, afere se nižu jedna za drugom, dva si državna brda ne prestaju međusobno prostački vaditi crijeva, a stabilan koalicijski pljesak „dragom vođi“, paradoksalno, zvuči kao orkestar što neumorno svira dok Titanik tone i ljudi se utapaju.

Nikomu od HDZ-Plenkovićevih koalicijskih tzv. partnera/većine nije ni nakraj pameti lupiti politički dominantnima šakom o stol i – ako ni zbog čega, onda zbog vlastita obraza i političkog digniteta – objaviti da ne žele i dalje sudjelovati u procesima/trendovima što zemlju sustavno pretvaraju u krajnje samonedostatan bantustan.

U  svakom smislu. Eurostat s vremena na vrijeme natjera općinstvo na to da se od sramote prekrije ušima preko glave. Podaci o svim ključnim sastavnicama razvojnog habitusa RH upućuju na vrlo neveseo zaključak: zemlja je na/pri vrhu na europskoj ljestvici negative, a s Bugarskom i Rumunjskom je fenjerašica pozitive.

I to nikomu ne smeta od tih što se javno prse da su „preuzeli odgovornost“, jer ništa ne čine za boljitak, ali izbornim inženjeringom i uhljebničkim, koalicijskim kamelenostvom ne puštaju naprijed bolje od sebe. Zborno – iako nemaju sluha za dnevnu zbílju nepodnošljivih poskupljenja osnovnih uvjeta života uvođenjem eura – zborno pjevaju istu pjesmu o nevjetojatnim „uspjesima vlade premijera Plenkovića“, Hrvatskoj u eurozoni i schengenskom prostoru, itsl.

Je li to dokaz da je politika promiskuitetna, da je dama s noćne štajge ili pak umijeće mogućega, relativna je stvar.

Ni intelektualno se općinstvo nikad neće usuglasiti o tomu. No, Hrvatska nije endem glede&unatoč činjenice da različiti osobni interesi i karijeristički apetiti, materijalno i pozicije utjecaja i moći globalno determiniraju ponašanje pojedinačnih, ali i skupnih stranačkih aktera u polit-ideološkom oktogonu.

Recimo, još „friški“ CRO premijer Andrej Plenković je 2017. godine u dramatičnim okolnostima izbacio iz svoje tzv. stabilne vlade trojicu ministra stranke Mosta nezavisnih lista Bože Petrova te s njom raskinuo koaliciju. Nije trpio drukčije mišljenje o onom što ga je osobno bio predložio. Pa je tu prazninu brzopotezno popunio HDZ-u dotad neprijateljski, narodnjački i tzv. lijevo-liberalni HNS, koji se kopernikanski sjetio da je od rođenja, je li, „mislio baš kao europejski Plenkovićev HDZ“.

HNS je time kukavički iznevjerio sporazum o suradnji sa SDP-om, s kojim je do gubitka vlasti na izborima bio kao prst i nokat. Izdaju je pripremio Ivan Vrdoljak, koji je potom napustio politiku, a takvog se HNS-a (čiji ministarski izborni luzer Predrag Štromar i dalje pleše po HDZ-Plenkovićevim notama) ostavilo više istaknutih članova (Vesna Pusić, Radimir Čačić, Anka Mrak-Taritaš…) te osnovalo svoje stranke. Stranka GLAS Anke Mrak-Taritaš je potom postala žestoka oporba HDZ-Plenkovićevoj vlasti.

I eto, što ti je politički (ne)moral kada se nekomu zanjiše pred nosom sočna mrkva u opipljivu obliku iznimno unosne državne apanaže, zvučne pozicije, moći i utjecaja, višestrukih povlastica o kojima tzv. običan/mali čovjek ne može ni sanjati. A usluga je za tu manu s neba vrlo banalna: moraš samo ponizno odobravati koalicijskom kolovođi i bog te veseli.

HNS-ovi ostaci ostataka u međuvremenu su se na izborima proveli kao bosi po trnju i danas su margina margine, ali su se njegovi najvidljiviji (propali) političari nevjerojatno dobro uhljebili u javnim i državnim službama. Kao i svih 15 ministara što ih je Plenković do sada bio pod medijskim/javnim pritiskom najurio iz vlade – još je nekolicini već napisan tzv. pakrački dekret – tako da ta poruka o poslušnosti „dragom vođi“ nije nešto apstraktno.

Neki dan je Plenkovićev „osjetljivi“ tzv. radar ili senzor – kako samodopadno plaši „neposlušne“ u stranci i oporbi – je li, uhvatio osječko-baranjskog župana Ivana Anušića (svojedobno malodobnoga hrvatskog branitelja), koji je protivno njegovoj volji o tomu zašto ne želi smijeniti nesposobnog šefa HEP-a Franu Barberića (zamjenika šefa zagrebačkog HDZ-a) zbog kriminalne prodaje za jedan eurocent plina plaćenog 47 eura po megavat satu i bespravne gradnje vile na Hvaru.

Anušić je kazao televiziji N1 Hrvatska da Barberić i takvi, a ima ih o-ho-ho upravo u vladajućoj stranci, predizborno prave veliku štetu HDZ-u. Plenković vrlo oštro, onako von oben, poručuje Anušiću da, ako ima što reći o toj temi, to kaže na sjednici stranačkog vodstva kojega je član.

HDZ-ova vladajuća većina

Tzv. partneri HDZ-ove vladajuće većine, koja se svakog utorka sastaje u Banskim dvorima, na zadnjem su susretu neki dan disciplinirano odšutjeli sramotno i nezakonito ponašanje Frane Barbarića.

Intimno – neki su to dali naslutiti medijima – drže da šefu Uprave državnog monopolista HEP-a Frani Babariću nije mjesto na toj dužnosti, pa ni u HDZ-u, ali poltronski šute pred „dragim vođom“ i odobravajući, važno kimaju glavom. Veži konja gdje ti gazda kaže i mirno spavaj? A zašto ga ne vezati, pa makar ispustio dušu kao onaj tovar što ga je Bračanin učio gladovati kad samo poslušnosti poslušnomu omogućuje i svilu i kadifu, i kešovinu, iće, piće, službene automobile, raskošne urede s tajnicama, obilje reprezentacije, službene kartice…?

Ni toliko vremena nakon Plenkovićeve rezolutne: „Molim tajnicu da za sutra pripremi odluku o razrješenju dužnosti trojice Mostovih ministara“ nema tih junaka koji nemaju Plenkovićevu volju u svojoj glavi. Vidi ministre financija i gospodarstva Marka Primorca i Davora Filipovića, velemajstore te vrsti trbuhozborstva. Možda im je približno ravna tek poljoprivredna ministrica Marija Vučković?

Njezina je neprolazna zasluga da – zbog neupitne poslušnosti „dragom vođi“, koji ju nesposobnu valjda ne bi smijenio ni pred streljačkim strojem – nešto manje od 3,9 milijuna još neiseljenih CRO žitelja jedu jaja, perad i jabuke iz Poljske i Italije, svinjetinu iz Nizozemske i Njemačke, povrće, ulje i suhe šljive iz Srbije, junetinu iz Južne Amerike, šećer iz Slovenije i Češke, maslac iz Njemačke, mlijeko iz Austrije, Slovenije i BiH, kruh i ine pekarske proizvode čak iz SAD-a…

Njezina je zasluga što Bijedna Naša – sposobna svojim panonskim, planinskim i morskim resursima hraniti 20-25 milijuna gladnih usta, a uvozi više od 60 posto hrane – doskora više neće imati ni toliko koliko sada ima. Da se i ne spominje političkom odlukom eutanaziran svinjski fond u Slavoniji (navodno zbog afričke kuge), zabrana kolinja u domaćinstvima, distribucija svinjskoga mesa i mesnih prerađevina, policijske patrole blokiraju sela, itsl., čime je toj  žitorodno-stočarskoj regiji namaknuta smrtna omča oko vrata. Stotine milijuna eura poreznih obveznika bacaju se u vjetar sa stavke tzv. poticaja/potpora, a rezultati su jadni ili ih uopće nema.

A to nije vladin novac, kako ga premijer i ministri prikazuju ne bi li ih se tapšalo po ramenima kao mecene, razumne političare i najpodobnije za nove izborne mandate… Ta, papagaji Plenović dok oko njega odjekuje stabilan koalicijski pljesak, „sve što smo obećali biračima, isključivo je naša zasluga, politička oporba je samo kritizirala i ničim nije pridonijela dobrobiti hrvatskih građana“.

Kriza do grla s inflacijom barem dvaput bržom od rasta BDP-a, međutim, najavljuje masovne štrajkove javnih i državnih djelatnika, a premijer na zadnjem sastanku predstavnika vrlo disciplinirane, šutljive tzv.  koalicijske većine ne štedi optimizam ni kad za njega nema pokrića: „Vjerujem kako će se vlada sljedećih tjedana dogovoriti sa sindikatima o rastu osnovice plaća, ali i o iznosu božićnice te ćemo potom poslati u drugo čitanje zakon o plaćama u državnim i javnim službama koji će stupiti na snagu u siječnju. Vlada će donijeti dvije uredbe koje će sadržati koeficijente, pa ćemo od 1. siječnja 2024. Imati na snazi paket zakona koji se odnose na poreznu reformu što će također utjecati na rast plaća. Prvi put ćemo se sa sindikatima dogovoriti i o iznosu uskrsnice. U sljedećih će nekoliko mjeseci pet puta doći do povećanja primanja službenika u državnim i javnim službama“.

Nitko iz disciplinirane tzv.  koalicijske većine da bi riječ rekao o kutzschlussu u vladinim pregovorima sa sindikatima, odnosno zašto vlada koči uzbrdo.

E sad, ako se radi o Milanovićevoj „sabotaži“, tj. nepotpisivanju Zakona o zbornim jedinicama već drugi dan – umjesto u ustavnom roku od osam dana – nakon što ga je izglasala HDZ-ova saborska tzv. stabilna većina kako bi Plenkovićevom voljom stupio na snagu 1. listopada 2023., tu je koalicija već malo glasnija: „Milanović je mogao da je htio, ali nije htio, pa sa zakonom moramo ponovno na saborsko glasanje“.

Rezultat: ispalo je po predsjednikovu kritičkom prigovoru: termin 1. listopada zamijenjen je njegovom predloženom formulacijom – „Zakon stupa na snagu osam dana nakon objavljivanja u Narodnim novinama“. I, u čemu je zapravo bio problem!? Ni u čemu. Izmislio ga je premijer Plenković za izazvati predsjednika Milanovića na novo jalovo predizborno šaketanje i provjeru koliko je dugačka kolona njegovih istomišljenika. Da je prešutio, ništa se nikomu ne bio dogodilo, a tzv. veliki izbori su tek dogodine, pa…

Prijateljstva i partnerstva

Zadnji se pak glasan sudar dviju ovnovskih (tvrdo)glava na brvnu između Pantovčaka i Markovog trga, gdje se stabilan koalicijski pljesak „dragom vođi“ baš i ne čuje, ali se priželjkuje više no vidjeti vlastitu majku, tiče se palestinsko-izraelskog rata na Bliskom istoku.

Plenković bezrezervno i glasno gura RH – u ime svih žitelja, a da ih nije pitao za dopuštenje, kao što nikad ne pita u kritičnim slučajevima, sic transit – na izraelsku stranu, ne pitajući na višestruko veće palestinske civilne žrtve u Pojasu Gaze.

Milanović, na premijerovo zgražanje i koalicijsko mu „ne bi se šteli mešat’“ opet muti njegovu bruxellesku poniznost: „Izgubio sam simpatije prema Izraelu već nakon prvih pet njegove osvete nad civilima u Gazi zbog Hamasova masakra izraelskih civila“. Plenković je užasnut: „Opet ću morati objašnjavati prijateljima i partnerima na Zapadu hrvatsku politiku kao i kada je Milanović stao na rusku stranu u Putinovoj agresiji na Ukrajinu“.

Srećom, pa Bijedna Naša nije nikakav ozbiljan čimbenik ni eurounijske niti globalne tzv. visoke politike, tako da samo Plenković misli kako Zapad zanima smiješna činjenica da ima dvije, suprotstavljene i vanjske i unutarnje politike. RH mu treba samo kao glas potpore, izvor resursa i topovsko meso u njegovim ratovima. Kese im nisu sestre.

Prijateljstva i partnerstva su pokvarljiva stvar baš kao i pred/postizborne političke koalicije u kojima veliku ulogu igraju pojedinačne i stranačke računice, šalabahteri, kuhari i opipljivi alati za reguliranje volje biračkog tijela.

HDZ se u tomu pokazao koalicijski bolji od tzv. lijeve i lijevo-liberalne konkurencije, marginalno razmrvljnu tzv. desnu nije vrijedno ni spominjati, a hoće li ga ta sreća pratiti i 2024. godine na tzv. velikim izborima?

Nije bez vraga prisjetiti se one, navodno Ive Sanadera prigodom povijesno senzacionalnog ustoličenja Jadranke Kosor za šeficu HDZ-a i prvu premijerku u RH: „Imaj na umu da se izbori dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“.

Jest da je glede&unatoč toga fasovao dugogodišnji boravak iza rešetaka, ali jest i činjenica da Plenkovićev politički ešalon još ima i najrazvedeniju infrastrukturu i najviše kešovine za pred/postizborne manevre, pa mu ni za novog miješanja političkih karata jamačno opet neće nedostajati kibica spremnih učas prodati i vlastitu majku za šaku Judinih škuda?

Je li zato već sada tako znakovit ne samo stabilan kolalicijski pljesak „dragom vođi“ nego i još glasniji iz ministarskih i nižih stranačkih postrojbi? Itekako. Natjrču se tko će brže i više puta u minuti, bilo gdje i bilo komu, a najbolje tv novinarima, reći: „Uspješna vlada premijera Plenkovića“.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Hoće li se domoljubnim pedigreom nafutrani Ivan Anušić pokloniti Plenkovićevoj autokraciji u vladi i u HDZ-u, stvar je njegovog privatnog i javnog obraza. Politika je...
Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I...
Ružno zvuči, ali izazivajući tragičnu prometnu nesreću Mario Banožić je Andreja Plenkovića riješio tereta svoje nesposobnosti i nepodobnosti, a da Plenković vjeruje da nije popustio...