Na orošenom zahodskom prozorčiću Zoran Milanović je prstom iscrtao srce i kroza nj gledao prazno dvorište uz čiji je rub šetao zatvorski čuvar i dokono šutirao šljunak vrhom čizama. Voda iz tuša, kondenzirana u magličastu paru, u trenu je opet zamutila srce na staklu: Zoran je u tome vidio lamartineovsku metaforu prolaznosti ljubavi, i to ga je učinilo sjetnim. Zatvorio je oči; mlaka voda utješno mu se slijevala po licu, ramenima, bedrima.
– Dodaš sapun? – s ispruženim se dlanom prema njemu nagnuo Ivo Sanader ispod susjednog tuša.
– Imaš tu tekući, na stalku, kaže Zoki, ne otvarajući oči.
– Ja koristim obični, kruti…, inzistirao je Sanader.
Histerično vibriranje mobitela na noćnom ormariću trgnulo je Milanovića iz sna. Spin Doktor, pisalo je na ekranu.
– Užas, opet sam sanjao Sanadera, bili smo u zatvoru, u kupaonici, kao u »Zakonu braće«…, prodahtao je u slušalicu.
– Slatko. Čuj, baš mi je žao što nemamo vremena za analiziranje tvojih homoerotskih maštarija. Jesi li vidio novine?
U Gradsku kavanu Zoran je ušao zadihan, sa snopom novina pod miškom. Spin Doktor je sjedio za stolom u kutu kod velike umjetne palme, jedna mu je plastična grana dodirivala kosu, i onako nakvarcan izgledao je kao statist koji glumi urođenika u filmu o o Tarzanu. Razgovarao je nekim na mobitel. Zoran mu je sjeo sučelice i pričekao da završi.
– Mislite, onako kao u priči o Lazaru? Čujte, ja sam samo spin doktor, mogu vam pomoći da popravite imidž, i u tome sam stvarno dobar. Ali iz mrtvih ne dižem. Žao mi je – rekao je i tobože suosjećajno uzdahnuo pa prošao rukom kroz bujnu kosu.
– Miljenko Jergović. Njegove bi potonule lađe mogao izroniti jedino podvodni arheolog Jasen Mesić, zakolutao je očima kad je razgovor bio gotov.
– Nego, ajmo mi na posao, rekao je i vilicom napao kolač s trešnjama.
Zoran je otvorio trač magazin koji je alarmirao Spin Doktora. Na duplerici je bila čitava galerija paparazzo fotografija na kojima je Milanović bio uhvaćen kako suhim, bezizražajnim pogledom prati krvoproliće u Egiptu, požar u staračkom domu u Remetama, poplavu u Australiji i vijest da Ceca dolazi pjevati na Dinamov stadion. Ispod svake fotografije stajao je datum i nemili događaj koji je potresao naciju. »Zoran Milanović – santa leda umjesto srca«, to je bio naslov. Zoki je bio povrijeđen.
– Nisam takav…, pokunjeno je rekao. Spin Doktor mu je za utjehu ponudio komad svog kolača, ali od ga je odbio.
– Nemoj da te izdeprimira taj medijski inženjering, stari, rekao mu je. – Znam da u tvome srcu ima više topline nego u Balaševićevim pjesmama, samo ti to potiskuješ pa se ne vidi. I sve to izvrćeš u ironiju. Ti si kao Celine Dion preobučen u Lady Gagu, tješio ga je Spin Doktor.
Zoran mu je bio zahvalan na tome. Ovaj muškarac ga, čini se, poznaje u dušu.
– Sredit ćemo to. Imam plan, konspirativno mu je namignuo Spin Doktor.
Plan je bio jednostavan. Milanović će ove smiješne iskonstruirane napise o svojoj bešćutnosti demantirati djelima – tako što će u svim narednim javnim istupima pustiti pokoju suzu pred novinarima. To će uvjeriti javnost da on nije, kako pjeva Toni Cetinski, čovjek od leda.
– Hrvati vole vidjeti iskrenu suzu, uvjeravao ga je Spin Doktor.
Zoran je ipak bio skeptičan. Bojao se da ne ispadne kao Vlatka Pokos koja je pred kamerama isplakala više suza nego Šeherezada, Onur i mali Kan u svih dvjesto nastavaka njegove omiljene sapunice.
– Samo mi vjeruj. Analizirao sam strategije javnih nastupa Jadranke Kosor, sjećaš se kako je ono revala kao ljuta godina dok još nije postala premijerka. Neki su joj se smijali, govorili joj da je Suzana, Marisol, što sve ne… Ali većina ju je zavoljela. Jer Hrvati padaju na emocije, zapamti to, samouvjereno je zaključio Spin Doktor.
– Kajaznam, slegnuo je ramenima Zoran. – Mislim, političari bi trebali biti ozbiljni i kruti… – pokušao se Zoran usprotiviti slabašnim glasom.
– Joj, ti si stvarno opsjednut bivšim premijerom. Na kraju ćeš fakat s njim tuširat u ćuzi, odmahnuo je rukom Spin Doktor, pomalo već iziritiran.
– Sjeti se zašto si me unajmio: do izbora je ostalo godinu dana, a ankete o popularnosti su ti nalik na svjedodžbu Ljube Česića Rojsa. Zato, pusti Sanadera i fokusiraj se na Kosoricu. Ona je tvoja nova meta na poligonu uništenja, na njezinoj je glavi premijerska kruna koju ti moraš, akotreba, i zubima strgnuti!
Spin Doktor je dlanovima zapljuskao Zorana po obrazima, kao trener boksača koji se sprema ući u ring.
– Kužim, kužim, okej – rekao je Zoran.
– Zato, vježbaj plakanje. Uništit ćemo je njenim vlastitim oružjem. Budi uvijek spreman ispustit suzu. Kao bombarder bombu. I neka te ne zavara što ti je protivnik žena. U času nepažnje ti može zavrnuti vratom i – cap! Gledao si Ksenu ratnicu.
Zoran se grčevito stresao, kao da zaista pokušava sa sebe strgnuti razgoropađenu amazonku koja mu je naskočila na leđa, a koju zbog kratke kose ne može ni počupati kako treba.
Iako se zbilja trudio, Milanović nije uspijevao lako prizvati suze. Kroz prozor je gledao psa bez stražnjih nogu kako se vuče po parku uz pomoć neke naprave s kotačima, i znao je da bi taj prizor mnoge rastužio, ali njega samog je taj mali lajavi invalid ostavljao ravnodušnim. Nije ga previše diralo ni to što je Kićo Slabinac završio u bolnici, bez suze u oku odgledao je i reportažu o starcima koji preživljuju hraneći se golubovima, bilo mu je svejedno i za žrtve ubojitog cjepiva protiv gripe.
Nazvao je Spin Doktora.
– Novinari su u pravu! Hladniji sam od Jetijeve guzice – bijesno će Milanović, iznerviran samim sobom.
– Ja se ne bih mogao rasplakati ni na sastavke ratne siročadi.
– Dugo si gušio emocije, treba pričekati da navru. Što te u životu najviše potreslo? Pokušaj prizvati u sjećanje tužne stvari koje si potisnuo…
Zoran Milanović se sjetio da su ga znali ganuti ratni filmovi. Kad je kao mali prvi put gledao film o Bošku Buhi, toliko ga je potresla pogibelj tog hrabrog, mladog kurira da se majka pobojala da će ga zbog nezaustavljivog plača i dehidracije morati odvesti u dječji dispanzer.
Sad je zamišljeno prebirao po snimkama u svojoj privatnoj kolekciji: »Salaš u Malom Ritu«, »Kozara«, »Walter brani Sarajevo«, »Ne osvrći se, sine«, »Nepokoreni grad«. Kad je došao do »Bitke na Neretvi«, znao je da možda nije sve izgubljeno.
Tako je i bilo. Film je u mraku dnevne sobe gledao s pripremljenim rupčićem, koji je do kraja filma bio već pun sline i suza. A kad je došla ona scena u kojoj je Ljubiša Samardžić pao od četničkih rafala na groblju usred pustopoljine – tada je od boli zagnjurio glavu u jastuk i neutješno zatulio. Trudio se čak da shvati motive i tragiku tih četnika – možda su to bile dimenzionirane ličnosti, s biografijom – ali nije mu pomoglo. Ridao je još jače. Spin Doktor je bio u pravu: Zoran je u sebi skrivao Celine Dion, i ona je sad bila oslobođena.
Iako su svi sumnjali u uspjeh peticije laburista, inicijativa je ipak uspjela regrutirati narod izmrcvaren besparicom i nezadovoljstvom. Na dan velikog prosvjeda protiv Vlade na Trgu bana Jelačića, Milanović je uoči svoga obraćanja masama sitno cupkao u mjestu, kao da mu se mokri.
– Nemoj da te trema paralizira. Izvedi to kako smo vježbali, kratko i učinkovito, govori o jadnoj djeci i penzionerima, i onda se na kraju rasplači – priđe mu Spin Doktor.
Htio mu je zahvaliti na podršci, ali zaglušilo ga je gromoglasno skandiranje i pljesak što ga je pobrao Dragutin Lesar. Sad je bio je red na njemu. Istrčao je pred mikrofon. Kao što je vježbao sa Spin Doktorom, započeo je in medias res.
– Premijerka se danas nadmoćno smije. Grohotom se smije. Smije se meni, vama, vašoj djeci.
Svaku njegovu kratku rečenicu pratile su ovacije. Ponesen odobravanjem, Zoran je sve poletnije gestikulirao, sve glasnije vikao u mikrofon. Žile na vratu napele su mu se kao kod Zdravka Mamića. Gotovo da mu je došlo da rukama raspara košulju. Govorio je dalje o pomlatku (skoro je rekao mladunčadi) ove zemlje, djeci koja zaslužuju bolje sutra. Raja je urlala u odobravanju. Mahali su transparentima, riječ GLAD bila je lajtmotiv na tim natpisima.
– Problemi ovog naroda nisu smiješni. Glad nije smiješna!, urliknuo je i zaradio još jedan pljesak.
Znao je da sad dolazi vrijeme da se suzom zapečati ovaj više nego uspjeli govor.
– Možeš ti to!, čuo je Spin Doktora negdje u pozadini.
Napeo se i stisnuo oči, ali ništa. Osjećao se kao da netko u pustinji iz suhe krpe pokušava iscijediti kap vode.
– Hajde, hajde!, ohrabrivao ga je glas Spin Doktora.
Hvatala ga je panika. Nije više mogao ni pogledati u masu; u prvim redovima bile su radnice Kamenskog s onim svojim groznim frizurama. Jedna ga je podsjećala na Milenu Dravić iz »Neretve«, onda kad su je ošišali zbog tifusa.
Pljesak se utišavao, morao je nešto reći, prosvjednici su čekali. Svrnuo je pogled u stranu. Tamo kod Varteksa ugledao je dugokosog, bradatog čovjeka koji je poguren teglio vrećice, vjerojatno s obližnje tržnice. Prepoznao je Miljenka Jergovića. U hipu mu je pred očima bljesnula ona scena iz »Bitke na Neretvi«, jedan od onih četnika koji su dokrajčili Ljubišu, bio je strašno nalik kosmatom piscu koji je sad žustrim koracima odmicao iza Jelačićeva konja. Scena iz filma uskrsla mu je u glavi, a s njom su provalile i emocije. Osjetio je kako mu se oči pune suzama, kao da je njegova ledena duša promijenila agregatno stanje i sad curi u obliku toplih, slanih suza…
– Naša djeca… Penzioneri… Nezaposleni… Glad nije smiješna!, rekao je Zoran i prepustio se jecanju.
Reakcija je bila grandiozna, razornija od one što ju je Spin Doktor mogao predvidjeti: masa je zagrmjela, transparenti lamatali kao zastave, kamere su se vrpoljile, škljocali su fotoaparati, kroz suze je Zoran vidio kako se radnice Kamenskog zagrlile, bila je to katarzična svečanost zajedništva i empatije.
Ovacije su trajale minutama nakon što se Milanović povukao s bine.
– Čovječe, rasturio si!, oduševljeno ga je Spin Doktor potapšao po ramenu. – Ljudi te vole. Sad ćeš vidjeti nagli skok u popularnosti, samo neka stignu ankete…
Zoran je muževnom gestom obrisao oči i bacio se Doktoru u zagrljaj. »Hvala…«, prošaptao je.
novilist.hr
