foto: Buka
Njih dvoje, čudno mirni obzirom da Admira i Boško, već nekoliko dana leže na mostu. Molba, više je to ličilo na zahtjev, da im svaki dan dođem i ispričam sve što se tog dana dešavalo na mostu. Užasne slike, zaklonjene s vremena na vrijeme transporterom UN-a u bezuspješnim pokušajima da im se sklone zagrljena tijela, nisu se mogle ni gledati a kamoli pričati ocu i majci.
I dolazio sam i pričao. Nisu plakali, samo su slušali i svaki put bi me majka poljubila kad sam odlazio. Neki put bi oni pričali a ja sam slušao.
Dugo su se vodili pregovori oko njihovog izlaska. Svaka strana postavljala je svoje uslove, minimum ispod kojeg nema dogovora i njih dvoje ispunili su sve što je traženo.
Prolazilo je preko tog i drugih mostova dosta robe i novca, trgovalo se svim i svačim ali taj put predmet trgovine imao je posebnu cijenu. Ljubav, dobrota, hiljadu želja dvoje mladih ni „naših“ ni „njihovih“. Sve ono što je u tim zlim vremenima bilo na slaboj cijeni tada se moralo skupo platiti. I plaćeno je, skuplje nego što je dogovoreno, ako je dogovoreno.
Sve što se dešavalo poslije, zna se i pamti se.
Dugo sam izbjegavao, po povratku u Sarajevo, kuću u kojoj su stanovali njih dvoje. Ostale su njihove rane kojima sam najmanje bio još ja potreban.
Čuli su da sam se vratio i poručili mi da su jako ljuti što nisam došao.
Sjedili smo opet tamo gdje smo sjedili i u proljeće ’93. U hladu tek prolistale krošnje drveta pod kojim su sjedili i Admira i Boško.
I uvijek, poslije, kad smo sjedili pod tim drvetom, nisam bio siguran trebam li osjećati krivnju i stid što im nisam ispričao baš sve što sam vidio. Onda zbog njihove molbe a danas i zbog toga i zbog novih pregovora i pregovarača.
Prevelika cijena je za ono što traže.
