‘Sloboda se nalazi iza zatvorenih vrata. Može ih otvoriti samo šaka koja krvari’, napisao je veliki egipatski pjesnik Ahmed Shawqi u prošlom stoljeću. A u arapskom svijetu se u ovom trenutku događa nešto više od samog krvoprolića.
‘Ustanci u Egiptu kojima svjedočimo posljednjih nekoliko dana naglo su buđenje za sve one koji su zamišljali da bi despoti iz arapskog svijeta mogli biti zadržani na mjestu pod uvjetom da i dalje služe potrebama Zapada i njihovim oštrim metodama.
I dok su zapadne sile uspavljuju sebe bajkama, obični građani, poraženi i demoralizirani, pripremaju svoju osvetu.
Francuska vlada ozbiljno razmatra slanje svojih padobranaca da spasi bivšeg predsjednika Bena Alija u Tunisu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu se zalaže s dužnosnicima u Washingtonu da odgode odlazak Hosnija Mubaraka iz Egipta, tako da Izrael ima vremena da se pripremi za vjerojatni ishod. Bivši premijer Velike Britanije Tony Blair opisuje egipatskog diktatora kao ‘snagu za dobrobit’.
Ne brinu ga previše ljudi koji su poginuli. To je samo šačica u usporedbi s nekoliko desetaka tisuća mrtvih u Iraku.
I predsjedniku Jemena, Aliju Abdullahu Salehiju, omraženoj figuri koja uživa potporu Zapada (što mi je sam otkrio kada sam ga posjetio prošle godine), klecaju koljena.
Egipatski ustanak postao je epicentar potresa koji se širi po cijeloj regiji. Generali u Kairu i dalje odbijaju intervenirati i rastjerati mase tenkovima i mecima.
Pa što će oni onda učiniti? Budući da je kriza otišla korak dalje, potpredsjednik Egipta, Omar Sulejman (kojem većina ljudi ne vjeruje budući da je bivši ravnatelj obavještajne službe), nada se da će uspjeti podijeliti opoziciju, počistiti ulice i postići pregovore, nudeći Amru Moussai, krezubom šefu Arapske lige, privremeno predsjedništvo. Žele nekoga tko će zadržati ostatke stare institucije i, osobito, tajne državne aparate koje su pomagali zapadnjačkoj politici u ratu protiv terorizma, koji ga je samo još više produbio.
Milijuni ljudi na ulicama Egipta zahtijevaju potpune promjene. Oni žele, kao u Tunisu, novi ustav koji će jamčiti politička i socijalna prava. Oni žele neovisnu vanjsku politiku koja donosi odluke u Kairu, a ne u Tel Avivu ili Washingtonu. Oni žele ukinuti blokadu Gaze, tako da ljudi mogu živjeti kao normalno što je više moguće.
Ovaj je tjedan egipatski režim, ponukan masovnom mobilnošću, zaprijetio kontrarevolucijom. Mubarakovi pristaše, kombinacija policajaca u uniformama i gangstera puštenih iz zatvora, napali su prosvjednike. Vojska je obećala da će braniti javnu sigurnosti, no to joj nije uspjelo.
Teško je davati precizne prognoze o Egiptu nakon Mubaraka. Ono što mogu reći jest to da to neće biti ponavljanje Iranske revolucije iz 1979. Željezna volja ajatolaha ne postoji u Kairu. Umjesto toga, ovdje je prisutan pristojan i susretljiv tehnokrat, Mohamed El Baradei, više poznat u inozemstvu nego kod kuće, što je mogući plan B za Bijelu kuću.
No iza El Baradeija vrebaju Muslimanska braća. Oni su također podijeljeni, s time da je dominantno krilo sastavljeno od mladih, modernističkih muslimana koji žele oponašati Tursku. Ako omiljeni NATO-ovi islamisti u Istanbulu mogu poslovati s Washingtonom, zašto to ne bi mogao i njihov egipatski ekvivalent? Oni su sudjelovali u privatnim razgovorima s neformalnim izaslanicima iz SAD-a više od jednog desetljeća.
Međutim, niti je pravo vrijeme za takvo što u Egiptu, a niti trenutak za američko propovijedanje o vrlinama liberalnog kapitalizma: nedavna sudbina Islanda, Irske i Grčke bi trebala biti dovoljan argument.
Interno, ono što je potrebno Egiptu jest obnova zapuštene socijalne sigurnosne mreže, koja bi pružila građanima zdravstveno osiguranje, obrazovanje i stanovanje za siromašne.
Što se tiče vanjske politike, Egipat će morati mijenjati odnos sa SAD-om i Izraelom, neovisno o tome tko naslijedi Mubaraka. Mirovni sporazum na koji se poziva Izrael nikada nije bio prihvaćen u egipatskom narodu.
Tek tada će Egipat biti u mogućnosti zaustaviti krvoproliće.
tportal.hr
