Foto: Arhiv
Ako netko misli da su književne koterije, navijanja, drukanja i naguravanja u fokus javnosti, dovoljna za promoviranje i stvaranje dobre literature, zaista se vara. Hoće se mnogo više, prije svega nedvojbene darovitosti, kompetencije i zrelosti, plivanja u jeziku, vještine komponiranja. Naravno, postoji i pojam “odgovornosti za riječ”, osjetljivosti na osjećaje drugih, pristojnosti i empatije. Književno djelo usmjereno samo na šokiranje, na privlačenje negativne pažnje, na senzacionalizam, uopće nema opravdanja. Vitlati jezikom kao buzdovanom, prenavljajući se da smo “hrabri” i “avangardni”, ne znači uopće ništa. Na patnji drugih, njihovoj fizičkoj i psihičkoj prikraćenosti, ne gradi se književno ime, ni relevantan zapis, koji će preživjeti svoje vrijeme. Iza tih dimnih zavjesa ne stoji ništa osim ispraznosti, nasiljavanja riječi i praskanja skarednih pasjih bombica. S ulice se ulazi u književnost, a s balonima senzacija u lektiru.
Hladne, netalentirane rospije, tobožnje “protagonistice” književne scene, pomaknute u mozgu i bez ikakvog moralnog kompasa, danas vladaju medijskim prostorom, nalazeći i svoje “drvene advokate” među kolegama književnicima. Neću to čitati ni o tome polemizirati. Kome je lijepo i ugodno u tome ponoru gadosti, neka tamo i ostane. Djeca, budući čitatelji, ne zaslužuju takve pisce ni uzore. Ne moraju čitati Heidi ni Kekeca nad samotnim ponorom, ni Patuljka iz zaboravljene zemlje, ali bogami ni smeće iz pisarnice frustriranih matrona također ne moraju.
Fala na makulaturi, ne i na nekulturi. Sklonite mi se više, iz književnog i intelektualnog prostora, ozbiljno vam govorim.
