Napustio nas je, dragi moji, tiho ali ne baš iznenada (jer je bolovao od teške i opake bolesti) NENAD PIRIJA, sin ranije umrlih Marije Nure (rođ. Borić) – primariusa i magistrice medicine, i Osmana Pirije, dipl. agronoma, vizionara, tvorca mostarskoga giganta „Hepok“, nositelja Ordena za hrabrost, Ordena zasluga za narod drugoga i trećega reda i Nagrade ZAVNOBiH-a, zastupnika u Skupštini RBiH 1990–1996. (u najtežem vremenu njezine povijesti) te dugogodišnjega profesora Poljoprivrednoga fakulteta u Sarajevu, stručnoga suradnika Ekonomskoga instituta u Sarajevu i vlasnika firme „Agrobusiness“.
Napustio nas je zauvijek još jedan istinski Mostarac, koji je bio primoran otići iz svoga Grada zlom sudbinom i ludilom koje se pojavilo na ovim prostorima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, u vremenu kada se činilo ono što ni ljudski niti Božiji zakoni nikada nisu dopuštali.
Napustio nas je još jedan Mostarac, daleko od nas, okružen svojim najmilijima, u bolnici “Montreala” u Kanadi, 27. 11. 2023. u 9 i 30 sati (po našem vremenu), gdje je stigao kao izbjeglica dalekog oktobra/listopada 1995. Mostarac čije će ime ostati zapisano u analima Grada kao vrsnoga sportaša – plivača u P. K. „Velež“ slobodnim i leptir stilom, prvaka BiH i Jugoslavije u svim kategorijama odrastanja, ali isto tako i kao vrijednoga sportskoga radnika, jednoga od osnivača teniskog kluba „Mostar“ (1976) i vaterpolo kluba „Velež“ (1981) te vrsnoga inženjera elektro-energetike, stručnjaka koji je sve svoje znanje i požrtvornost u svojemu radnome vijeku u Mostaru posvetio hidroelektranama na Neretvi.
Poznavao sam ga dobro i prijateljevali smo dulje od 60 godina, od njegovih „pionirskih dana“ u P.K. „Velež“ do današnjega dana, kada pišem ovo moje tužno slovo posljednjega oproštaja.
Nenad Pirija rođen je 1. 6. 1949. u Sarajevu. Proveo je najljepši dio djetinjstva u Zenici, kod svoga djeda, dr. Aska Borića – liječnika, i bake Rahele, vrijeme koje mu je bilo najljepše u životu, kako je znao govoriti. Završio je čuvenu Mostarsku gimnaziju u kojoj je bio među najboljim đacima, a potom Elektrotehnički fakultet (smjer Elektro-energetiku) na Univerzitetu u Sarajevu, 1975. Zaposlio se u „Hidroelektranama na Neretvi“, gdje je radio sve do maja/svibnja 1993, kada je napustio Mostar otišavši najprije u Zagreb, a potom, koncem 1995, u Kanadu (Quebec).
Ondje je morao iznova polagati sve ispite iz stručnih kolegija, što je uradio uspješno, da bi se zaposlio na području automatizacije, jer nije želio napustiti svoju obitelj i raditi kao „terenac“ na projektima elektro-energetike u Ukrajini (što su mu bili ponudili), kao što nije prihvatio ni ostati na hidoelektrani Hadita (Irak), gdje je radio neko vrijeme, jer mu se bio upravo rodio sin Ognjen.
Živio je u sretnome braku s Mostarkom, Snježanom Rebac, od 1982, s kojom je dobio dvoje djece: sina Ognjena i kćer Iskru. Od njih je dobio i nevjestu Judith i zeta Francois, kao i unuka Mirana (Ognjenovoga sina), koje je iznimno volio svom svojom ljubavi, kako je on to i znao. Ljudski i mostarski – svim svojim bićem.
Uzor mu je u životu bio otac Osman, čovjek iznimne energije, znanja i pravičnosti te inžinjerske odlučnosti, što je naslijedio i Nenad. U Kanadi je nesebično pomagao novodoseljenima i u dobivanju novih dokumenata i integraciji u novo, sasvim drukčije društvo i prilagođavanje na hladnu klimu, i općenito na nov način života i rada u Kanadi. Pomagao je svakome kome je bilo kakav vid pomoći zatrebao, pa i prijateljima svoje djece, kojima je i danas ostao u uspomeni kao model brižnoga roditelja.
Zajedno sa suprugom Snježanom vodio je posebno računa da njihova djeca izaberu svoj ispravan životni put, pa je tako nakon završene privatne srednje škole Iskra završila studij medicine i radi u Sveučilišnoj bolnici, u kojoj je Nenad bio liječen, a Ognjen završio master studij Poslovne analitike u marketingu i radi kao industrijski inženjer.
Kroz sve to vrijeme stalno je održavao prisnu vezu s Mostarom, Stocem (odakle i potječu Pirije) i Komarnom, želeći tako prenijeti svoju ljubav prema „starome kraju“ na svoju djecu i unuka. Koliko je njegova briga o obitelji bila velika, svjedoči i činjenica da su se sve četvoro uspjeli nastaniti u susjedstvu, u Montrealu, gdje mu se rodio 2021. i prvi unuk, Miran.
Već je bio dobrano u mirovini kada je, iznenada, saznao da boluje od teške i neizlječive bolesti i njoj je uspješno odolijevao više od godinu i pol dana, iznad svih očekivanja medicinskoga osoblja koje ga je liječilo, jer je volio život i uživao u njemu dokle god je mogao, uz stalnu brigu svoje obitelji i prijatelja. Bio je borac bez straha i mane, i kao čovjek i kao sportaš, pa je to nastavio i u borbi protiv opake bolesti.
I pored 46 teških kemoterapija bio je stalno dobre volje i uvijek spreman za šalu. Pored obitelji čitavo vrijeme bolovanja uz njega bili su i njegovi novi prijatelji, većinom ljudi „s naših prostora“ koji su živjeli u Kanadi, što mu je puno značilo. Zaslužio je to naš Nenad. I ono njegovo posljednje putovanje „na samo deset dana“ u Mostar i Komarnu, početkom septembra/rujna ove godine, činilo mi se da je bio dolazak oproštaja, koji je izdržao, iako iznuren teškom bolesti.
Njegov „posljednji ispraćaj“ bit će upriličen idućeg ljeta 2024. u Mostaru, na Sutinskome groblju, kako mi javiše, gdje će njegovi posmrtni ostaci biti položeni u grobnici obitelji Pirija, gdje već počivaju majka mu Marija Nura i otac Osman.
Pišem ovo moje malo slovo konačnog oproštaja od velikoga prijatelja možda s malim zakašnjenjem, iako se vijest o njegovoj smrti veoma brzo proširila svuda gdje žive Mostarci, istoga jutra kada je preminuo, i teško pogodila sve one koji su ga poznavali, cijenili i voljeli. Posebno je pogodila nas, njegovu „staru raju“, koji smo s njim drugovali gotovo čitav život. Jednostavno, nisam uspio smoći snage napisati ova tužna slova oproštaja. Slova dostojna Nenadova imena i spomena.
Jer morao sam se prisjetiti svih onih davnih i divnih zajedničkih dana provedenih na mostarskome „Bazenu“, navijanja u plivačkim mečevima i cjelodnevnoga „igranja lopte“ iza Tržnice, i svega onoga što je naš Grad i u njemu naše iskreno zajedništvo značilo svima nama.
Sjetiti se našega djetinjstva, dječaštva, mladosti, a i nekoga „srednjega doba“, vremena prepunoga ljubavi i ljepote življenja i rada. I one jutarnje svjetlosti koja nas je godinama budila zorom, i onoga „ćelopeka“ koji je topio asfalt usred ljeta, i mirisa lipa u lipanjsko podne, i ćurlika usamljenoga ćuka, koji nas je znao uporno pratiti do kućnih vrata prije ponoćnoga sata, kada smo se s Rondoa godinama znali rastajati razilazeći se kućama. Nenad prema Drapšinovoj, Šeki prema Liska ulici, a ja prema Radićevoj.
Morao sam se sjetiti i onih naših svakovečernjih šetnji Korzoom, i „drincanja“ kraj Buljkine brijačnice, i „hakanja“, i „prozivanja“ čak i vlastitih roditelja, i učenja za ispite u Gradskoj čitaonici, iznad koje je bila kavana „Kod Šoa“ u kojoj smo provodili dosta vremena, i prvih kestenjara na svakome ćošku niz „Korzo“, i prvih kiša i bura u novembru/studenom, i rijetkih mostarskih snjegova kad se ne bi radilo po nekoliko dana (jer nismo znali voziti po snijegu) pa poslije „odrađivali” subotama. Morao sam se sjetiti i izgradnje teniskog terena s tribinama u krugu bazena u Šantićevoj i prvih zimskih priprema BiH tenisača na improviziranome terenu u dvorani osnovne škole „Bijeli Brijeg“, i prvih, zvaničnih, teniskih turnira, i praznikā slobode „14. februara“,i odlazaka na „Partizanski spomenik“ čiju su kamenu ljepotu moji Lumbarđani isklesali svojim srcem i svojim rukama, da bi pedesetak godina kasnije (u više navrata) neki drugi „moji“ njegove kamene cvjetove s imenima mrtvih osloboditelja uništavali i rušili.
Nikada neću zaboraviti ni ono prvo, trosatno predavanje njegova oca, Osmana, kada je nama dvojici, meni kao tek završenom inženjeru brodogradnje, a Nenadu kao studentu elektro-energetike, u njihovom stanu u Drapšinovoj ulici, krajem maja/svibnja 1970. godine, govorio o ulozi i zadaći dobrog inženjera u udruženom radu, o nužnosti znanstvenih istraživanja i načinu izvođenja novih projekata, o rezultatima i uvođenju timskoga rada (a koji je osnovni preduvjet za uspjeh strategijskih industrija, kao što su poljoprivreda, brodogradnja, elektrotehnika, vazduhoplovstvo i sl.) i predlagao da učimo japanski jezik, jer je Japan na polju elektrotehnike i brodogradnje tada bio najpoznatiji u svijetu.
Neću zaboraviti ni onaj naš odlazak kombijem „Hidroelektrana“ na simpozij u Neum, koncem aprila/travnja 1992, na temu “Prospekcija razvitka hercegovačke industrije“, kad bude završio rat, kada smo se tom prigodom zadnji put i vidjeli, niti ona naša gotovo svakodnevna druženja u nekim srednjim godinama, sve dok se nad našim gradom nisu počeli nadvijati tmurni oblaci koji se ni do danas nisu razišli.
Niti njegova uvijek optimistična gledanja u vezi s budućim političkim životom u BiH. U sjećanje mi se stalno vraća raseljeni Grad iz kojega smo morali otići, protjerani „ko rakova djeca“ diljem zemaljske kugle, pa se tako Nenad skrasio u Kanadi, gdje je i skončao, tužan i nesretan za svojim Gradom kojega više nema. Svi smo mi u svojim novim staništima, nastojeći biti jakima, proživljavali iste tuge, iste traume i nesreće držeći ih u sebi, u dubinama naših duša, koje će nas, nekoga prije, a nekoga kasnije, dovesti na isto mjesto na koje nas napućuje i onaj Makov natpis: Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati. A sva ta sjećanja izazivaju bol i suze, iako smo na bol već odavno navikli, a suze davno isplakali – što za izgubljenim Gradom, što za našim vremenom življenja i prijateljevanja u njemu, što za prerano preminulim dragim prijateljima u ovih zadnjih tridesetak godina, kojima se, nažalost, evo pridružio i naš Nenad. Naš Piri, kako smo ga odmilja zvali prema onome slavnome španjolskome nogometašu.
Addio, dragi naš Piri. I neka tvoji najbliži, supruga Snježana, sin Ognjen i kći Iskra s obiteljima, budu ponosni kao što smo i mi, tvoja raja i prijatelji, na sve ono što si za života učinio, makar da još i nismo dovoljno svjesni one stare mudrosti koja veli da „SVE PROLAZI NEPROLAZEĆI I SVE OSTAJE KADA JE VEĆ ODAVNO PROŠLO“. Tako neka bude i s našim sjećanjem i uspomenom na tebe.
Počivaj u miru na sutinskome groblju, uz svoju Mariju Nuru i Osmana, kad tvoji posmrtni ostaci budu ondje pohranjeni idućega ljeta. I neka nađe spokoj tvoja dobra duša u tome tvome vječnome staništu. Duša koja nam je pokazala kako se „može umrijeti bez straha ili barem bez užasa“, duša „koja sama sebe kori“, duša „koja se uvijek pozivala na vrijeme – početak i svršetak svega“, ali i na to da je „svaki čovjek uvijek… na gubitku“. Duša prava mostarska, rajinska, duša koja je čitav život znala kako se može živjeti u zajedništvu i cijeniti i poštovati sve ono „svoje”, ali i ono „drugo i drukčije“. Oboje je to uvijek bilo samo „naše“.
Laka ti bila zemlja mostarska, pod kojom ćeš naći svoj konačni smiraj. Zemlja koja te je iznjedrila, dragi naš Piri, i koja će te pamtiti, jer si joj uvijek darivao cijeloga sebe, čime god da si se na njoj bavio. Jer, kako o Smrti napisa veliki Mak Dizdar:
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
ali smrt nije kraj,
jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona od gnijezda do zvijezda
Do zvijezda kojima si uvijek pripadao, čime god da si se bavio.
Opraštam se od tebe, kad je još samo to ostalo, jednom davnom pjesmom iz vremena sretnih dana naše mladosti, koja se uklapa u ovaj sumorni dan, po svemu:
I ne znam zašto sada,
dok liju davne kiše,
još uvijek na me pada
to čega nema više.
To čega nema više
iz tame ruke pruža
i čujem kako diše
u vrtu neka ruža.
Moj prijatelj je umro.
Da, umro je moj brat.
To nije bilo davno,
još uvijek traje rat.
(Zvonimir Golob: Davne kiše)
Ponosni smo što si bio dio naših života dok nam je to bilo omogućeno. I hvala ti za sve one radosti, sve znanje i ljubav što si nam za tvojega življenja nesebično darivao. Više se, očito, nije ni moglo… a ni trebalo. Počivaj u miru i neka ti budu lake one bure zimske kada s Rujišta budu pohodile tvoj grob i ona jara u ljetno podne i kišno jugo, s jeseni, kada ti bude donosilo pozdrave iz uvala drage ti Komarne. Sve neka ti bude lako, dragi naš Nenade, jer si svojim harom i poštenim ljudskim životom to i zavrijedio.
ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS.
U ime tvoje „stare raje“ i dobrih prijatelja, ožalošćenih tvojim preranim odlaskom,
tvoj drugar Roko .
U Lumbardi, 2. 12. 2023.
